Ovaj
se put brže složismo, i za petnaestak minuta se nađosmo u bogomdanom udubljenju
u stijenama. Osjećajući punu sigurnost od četničkih, i metaka i eventualnih
granata. Ali, i odmah vidjevši kako svi nismo prešli s one strane.
Dvadeset
devetom članu to nije padalo na pamet. Još nije stigao ni trećinu pronađenih
kostiju da porovi, a pomno je istraživao i sadržine ostavljenih, samo navlaš
sklonjenih kesa, ispražnjenih tegli, iskorištenih dvolisnica novina, poneke
prazne konzerve, pri čemu je usput greškom zavirivao u još poneku odbačenu
suvišnu haljinku, koja se nije ni vrijedila sušiti. Bez prava da ga korimo,
krivimo zbog toga. Krivica je više naša. Ali zbog koje ni sebe nemamo koristi
kriviti, popraviti se sad ne da. Ostaje nada da zlih dvogleda nema na obližnjim
stijenama.
Inače,
razloga za više nervoze nema. Uvijek se pravismo spremni na sve, a jednako
uvjereni kako sve mora proći bez problema. Tako smo se i sada prilagodili.
Ovamo
smo se prebacili, potrebu za tri smo preveli u jedno stražarsko, zapravo
izvidničko mjesto, na samom izlazu s puta, koji smo i ne toliko teško prethodno
pronašli. A misli najviše usmjeravamo približavanju pola tri, vremenu kad će
Emin i Fudo otići po nanu.
-
Ovo nam je i trebalo – Sajo Madeško najkraće, i
najpreciznije podvuče naše cjelokupno prijepodneveno ponašanje, a nakon što bi
jasno da nam svima oči čežnjivo zure put druge obale.
Bio
je potpuno u pravu. Samo se tako da uporediti naše prethodno opuštanje, došlo
nakon što je sunce i ovdje zavirilo. Nije moguće da smo svi ludi, ali kako
drukčije ocijeniti one koji se nakon višednevnog milovanja sudbine okrenu da je
izazivaju. Izuzmem li Amira i Asima Madeška, svi ostali smo po dvije-tri
haljinke bili isturili na sušenje. Bio je to prizor, zanimljiv za zabilježiti
aparatom, ili kistom. Ali i takav da su ova dvojica bili ljuti, još ljući kada
je Mišo umjesto da uvaži njihovu sugestiju isturio još jedan veš. A oni su bili
u pravu, nas na vijestima nije trebalo zanimati ništa drugo do ona napomena da
četnici znaju kuda se izvlačimo, pa im ne bi trebalo biti mrsko malo i gledati
uz Bistricu. Najmanje je nekoliko mjesta s kojeg se svo ono šarenilo moglo
vidjeti.
Tako
je djestvo prage, i puškaranje u prvi mah dovedeno u vezu s tim. Zbog toga mi i
jesmo sada na ovoj strani, i ovako stiješnjeni u ovom usjeku. Ako smo se
prethodno junačili svojom ludošću, sada joj se smijemo. Tačno je da nas sada ne
mogu ni odakle vidjeti, još tačnije da smo u bezizlaznom položaju ukoliko su to
ranije učinili. Ne bi ih trebalo više od desetak, da se smjenjuju čekajući da
im se predamo. A kao nikad ne želimo razmišljati o proboju, ukoliko bi odavde
krenuli ne bi nas mnogo uspjelo.
Jedno
je dobro, iako se ostali smjenjujemo, Amir i Asim su stalno u izviđanju, pa
barem niko ne paniči. Smijemo se svojoj ludosti, zavidimo cuku, čekamo.
Neko
je našao način da svoje čekanje lakše podnese. A da nas natjera da pomislimo
kako smo se bez ikakvog razloga pojačali oprezom. Samo zato što se o Ziku
radilo, niko se nije čudio!
Otkrio
je svoju tajnu. Koja je pomalo ljutila nas koji smo ga sažaljevali, pomagali u
nošenju redenika i municije za njegovog garonju. Tačno je da je njegov ranac
bio najteži, ali u njemu nije bilo toliko i refuzne municije. Dobar dio, a
najviše težine, zauzela su dva kompletna pribora za pecanje! Samo nas sad čudi
i kako je dovde izdržao. Biće da je na onoj strani strahovao zbog naših
prijekora, a da je s ovih stijena primijetio kako se par riba praćaka. Njegove
su procjene da smo sasvim dobro zaklonjeni, lahko je našao pogodan kamen, i
zabacio.
Svi
smo znali da je najluđi, tek shvatamo da ga još i nedovoljno poznajemo!
Dok
su među nama tiho strujala negodovanja, traženja od Miša da pokuša na njega uticati, on je već izvlačio prvu ribu. Solidan komad, svakako veći od
mogućnosti da će nas poslušati. Jedino što sam ja mogao jeste da se prisjetim
njegovog poređenja s drugim našim članom koji se trenutno također ponaša u neskladu
s našim položajem. Osim toga, još mogu da, poput ostalih, jače stežem pušku.
I
razmišljam o dobroj strani ove Zikove ludosti. Jednako sam uvjeren kako ćemo
uspjeti, a kad je tako, ništa ljepše neću ni moći u dnevniku zabilježiti. Dok
su četnici onako na vijestima lagali, u skladu s tim lažima patrolirali pragom,
hrabreći sebe, a ne prepadajući nas, puškarali uprazno, samo slučajno preko
naših glava, mi smo im prkosili cijeli dan. Bistricu smo, ranijih dana, više
puta prelazili, ali nikad dosad nismo na njoj predanili. Najprije se tako
komotno osjećali da smo sušili veš na jednoj njenoj obali, a pred polazak, na
drugoj prkosili još jače, loveći ribu!
Ne
razmišljam kako će reagovati onaj ko bude nekad čitao moj dnevnik, ali neću
propustiti da zabilježim i kako se Ziko nije smirio dok nije tri ribe ulovio. A
možda bi i još, ali je znao da mu niko neće pomoći nositi, a štap koji je
usjekao za njihovo nošenje, teško bi više podnio!
