Sudbina
je, zaista, nevjerovatna.
Ako
su nanine riječi tačne, a ni najmanje razloga nemamo da sumnjamo, onda nam nije
žaliti što noć provedosmo žedni. Razmišljajući o tome, podnesoh to lakše. I sve
više vjerovah u sudbinu.
Dugo
se držimo zajedno. Pokušavamo sve odluke tako i donositi. Čuti sva mišljenja,
slušati većinu. Bez obzira što nisam siguran kako je većina uvijek bila u
pravu, znam da ja nisam. Ako smo i griješili, na Trebovoj recimo, možda nas je
sudbina tjerala. Za naše dobro.
Spavati
nisam mogao. Oči sam nekoliko puta zatvorio, ali sam uvijek gledao Bistricu
ispred sebe. Na njen smo huk navikli, pa sam bježao gledati prema nani. Da
shvatim još jednom kako nemam pravo žaliti što trpim žeđ.
A
i budan i spreman sam dočekao dolazak sabaha. Kao i svi ostali, u par sekundi
sam bio na nogama. Pomažući Fudu i Žitu da podignemo nanu. Prvi dobar znak, i
ona je djelovala čilija.
Povela
nas je nana ivici, odmah ispod mjesta gdje je nas četvero noćilo. Mi smo i prvi
pogledali kroz pojas koji je iz šikare prelazio u rijetku šumu. Nisam očekivao,
ali ni vrisnuo od sreće. Stekao sam utisak da je nana još noćas tačno znala,
ali iz nekih razloga nije nam htjela reći. Put o kojem je govorila, bio nam je
ispod nogu. Nazirao se jasno, a zavaravao nas je jer nije direktno polazio.
Očito su svi koji su ga koristili, a vidljivi su tragovi većeg broja, iz šume
se spuštali u širokom pojasu. Tek su se stotinjak metara niže skupljali, i
pravili put.
Ja
sam bio siguran kako je to to, ali je Mišo, za svaki slučaj, htio provjeriti.
Tražeći, da nas nekoliko provjeri.
Nije
moglo bez mene. Čak sam jurio sasvim naprijed, ne razmišljajući ko je sve još
pošao.
Zaustavio
sam se tek nakon petstotinjak metara, kad se put sasvim stopio u jedan, tvrd i
dobro utaban, ali i kada se Bistrica svom svojom širinom otkrila.
Ne
toliko iz straha, koliko iz poštovanja, čučeći iščekujem ostale. Prvi do mene
dolazi Sabit, i rukom mi dade znak da idem još malo naprijed. Shvatih ga,
poslati smo da se tačno uvjerimo da je ovo put do gaza, a ne samo do Bistrice.
Samo
malo niže, i u to smo mogli biti sigurni. Svih šest se odmah složismo, te Bonza
vratismo po ostale.
Oči
su me boljele, od otvaranja i zatvaranja. Vrat još više, od stalnog okretanja.
Bistrica lijepa kao nikad, bučna i mokra, a Bonza s ostalima još nema.
U
mozak mi je dolazilo da prestanem čekati, da se sjurim, napijem vode, pa, ako
ih još ne bude, da se vratim. Nekako, ipak, uspijevam stezati mozak, znajući
kako ni ostali nisu manje nestrpljivi, ona ih lokva nije mogla napiti.
Vjerovatno
da nije prošlo vremena koliko se meni učinilo, ali sam se jedva uzdržao da
Bonza ne upitam zbog čega su se zadržali.
-
Nana je ostala – Pohara je, kao da mi je misli
pogađao, objasnio razloge – rekla je da se spustimo skroz do rijeke, uvjerimo
da je gaz tu, pa se onda po nju vratimo. Ako se potrefi da nije pravi put, da
se ona previše ne iscrpljuje.
Bio
sam zaustio da negodujem zbog toga, jer je Bonzu moralo biti jasno da dileme
nema, Bistrica je široka jedino mogla biti na gazovima, ali bih time samo
odgodio trenutak koji toliko čekam, zbog kojeg sam griješio, rizikovao i druge
navodio.
Sad
mi je najbitniji sići dolje, napiti se vode. Ugasiti dosadnu i mučnu žeđ. Koja
mi teško i dozvoljava da o čemu drugom razmišljam. Podsvjest mi zna kako ovaj
nanin izbor znači da izvjesno nećemo preko ceste prije noći, ali ni o tome ne
mogu razmišljati žedan. Podsvjest se ne da, govori mi kako nije pametno da ja
idem prvi...
Propuštam
Miša i Zaima, koji će znati dovoljno sporo i oprezno ići, kako bismo se neprimjetno
spustili. Nisam ih požurivao, ali sam provirivao. Divio se širini Bistrice,
njenoj bistrini, i nadasve mirnoći. Sama nas zove da joj slobodno priđemo,
pomilujemo, probamo.
A,
tek kad priđosmo! Kako se samo razljeva, huči, odbija od kamenje. Od kamenje,
koje nam govori da ćemo je možda moći prijeći i bez sazuvanja čizama. Ali, prvo
da se napijemo!
Jedan
po jedan, brzo i žedno, i odmah se sklanjamo u jedan priobalni prokres. Trebamo
se privići, mi na nju, ona na nas. Biće vremena i da čuturice i flaše napunimo.
Sad
nam je još, bolje, preciznije vidjeti gdje smo. Ne vidimo na drugoj strani put
sličan ovom kojim smo sišli. Važno je da znamo da ima, već ćemo ga naći. Važna
je i jedna druga zajednička osobina njenih obala - s obje strane se dižu
stijene. Zapravo je, na ovome dijelu, ovo i jedini usjek do rijeke s ove
strane, što pojašnjava kako nam je noćas bilo teško naći prilaz.
Uglavnom,
osjećaju sigurnosti se brzo predajemo. Prilične, s obzirom da smo proteklih
dana navikli da se štošta naglo i neočekivano mijenja. Za sada, uvijek na
pozitivno. Biti u ovakvoj udolini, znati da je neprijatelj, ili da može može
biti iznad, sve je samo ne siguran položaj. Ipak, vjerujemo u sreću koja nas je
do sada pratila.
S
takvim raspoloženjem se nastojimo i organizovati. Mišo već pravi raspored i
plan obezbjeđenja. Ne osjećamo potrebu da se opterećujemo, ali znamo da nije
pametno ni da se previše opuštamo. Na tri mjesta isturamo po dvojicu, po sat
vremena, ukupno četiri smjene. Preostala četvorica su pošteđena, odnosno
određena za druge zadatke. Fudo i Emin su zaduženi da svedu nanu, dok su Ziko i
Senad Madeško, kao dvojica najiscrpljenijih, puškomitraljezaca, bili kao neka
rezerva. Ako bude šta trebalo posebno izvidjeti, patrolirati.
Niko
nije komentarisao, pa ni ja. Jest mi bilo žao što nisam i dalje uz nanu, ali mi
je svakako bilo drago što će se Mufo opet osjetiti vojnikom. Bez puške, ali s
očima koje mogu osmatrati. Pomislih kako je neko stigao prigovoriti Mišu zbog
dosadašnjeg ponašanja Faruka, odnosno njegove jedine brige oko Mufa. Nije se
protivio, izabrao im je odmah prvu smjenu.
I
ja sam. Kako bih već nakon sat, opet bio s njima. Nije mi smetalo što mi je za
partnera dat Ejub Vejo, sigurno jedan od najtiših i najneprimjetnijih. Sjetih
se kako sam i ja na sličan način po Zamrštenu pravio rasporede.
Prethodno
sam, samo, morao još jednom poljubiti Bistricu. Ovaj sam put pio pohlepno,
potpuno zaboravljajući kako sam učen u bivšoj vojsci. Usne, uvijek, treba prvo
nakvasiti, grlo izaprati, da bi voda koja se poslije unese... ali, sjetih se
toga kad mi je već počelo bućkati u stomaku. Sva je sreća što već znam da nam
odavde nije prije mraka. Ne znam ni kako bih se od Bistrice odvojio, a kamoli
kako bih ovakav durao. Ovako, dan je dug, doći ću sebi...
