„Kud ćeš sama preko atmejdana?
Bez feredže i b'jela jašmaka,
Prevaljivao
sam prvu kosu, očima probijao vidno osjetnu maglu, kad me dočeka ono što nikako
nisam očekivao. Nešto nam se primicalo. Zastao sam da se uvjerim. Mislim da sam
i oči protrljao, ali griješio nisam. Dao sam rukom znak da se zaustavimo.
Ono
što nam se kroz rosno jutro ukazalo, nije bio voćnjak. Niti rijetka šuma, niti
išta slično. Bila je to kolona, grupa ljudi. A ono što nas je najviše
zbunjivalo je da su se nama primicali.
Lako
je bilo pomisliti da se Tito i ostali vraćaju, ali nam je bilo teško shvatiti
razloge. Kao što nam se činilo i da toliko nisu mogli odmaći. Vjerovatnijim nam
se doima kako su oni odmah negdje ispod prijevoja skrenuli, te da su ih četnici
potom primijetili. Da su se ovi negdje brzo sklonili, a četnici sad krenuli
naviše.
Nešto
ni tome nije išlo u prilog. Kolona se kreće brzo, no nije se razvila u
strijelce. Mogu biti i Titovi i četnici, ali se svakako ne ponašaju kako bi
trebali.
Nisam
komandovao, svaki za se reagujemo. Čučnuli smo, zalijegali.
Ležimo
u travi, zureći naprijed. Sve smo sigurniji da mjesta za strah nemamo, da je
Tito tvrdoglaviji nego smo i mislili, zaista se bio odvojio, požurio... Sad,
ili je nešto primijetio, ili shvatio. Tako da je nama preostalo da sačekamo.
Probili
su gustu maglu, brojčano su odgovarali Titovoj grupi. Prva silueta je pripadala
Titu. Time je osnovna dilema riješena.
Trava
je bila mokra, pa smo radije ustali.
-
Vi ste ludi, šta stojite – Tito nam je dovikivao,
čim se pojavio preko kose – bježite nazad, sklanjajte se, naišli smo na
četnike.
-
Šta je bilo? – pitao sam, jer mi je djelovao kao
one noći kad je Crni poginuo, pa i bez obzira što se jutros ni metak nije čuo.
-
Dolje je četnički logor. Samo što im u ruke nismo
pali!?
On
je sa svojom grupom već u luku obilazio nas, okrećući na drugu stranu, dok sam
ja pogledom potražio Muniba. Malo se razočarah vidjevši da on predvodi ove koji
već pristaju za Titom.
Radova
me što je Fudo još stajao pored mene, i što se pogledima sporazumismo. Nas
dvojica smo potrčali, a posljednjih nekoliko metara i dopuzali do kose. Jutro
se ubrzano budi, pa smo željeli lično vidjeti to od čega su ovi zazirali.
Dočekalo
nas je sasvim obično i mirno jutro, onakvo kakvo smo noćas doslućivali. Vidljivost
je bila slaba, ali je tišina bila savršena.
Pojas
magle nije bio visok, a i kretala se, talasala, razbijala. Trebalo je samo malo
strpljenja.
Na
sasvim drugom kraju livade ispod, nešto je doista bilo. I ja sam se nasmijao,
pošto mi je Fudo predao dvogled. Nije se radilo o logoru, već o njegovim
ostatcima. Istina, jedan se veliki šator doimao čitavim, ali sve ostalo okolo
je bilo pocijepano, poodavno napušteno. Boja šatora je bila sivomaslinasta, pa
ni moj smijeh nije dugo trajao.
Iako neću ništa reći, pomislih kako može biti
da je ovo još jučer služilo četnicima za pripremu onog napada, možda čak i više
dana unazad, te da može biti kako su ga napustili iz razloga što su se
pomjerili naprijed. Sve je moglo slutiti da su jučer pale neke naše linije, odnosno
da smo mi sada možda i u poluokruženju.
Ustali
smo, svjesni da panici baš i nema mjesta, ali i da još uvijek trebamo biti
oprezni. I, ko zna koliko još.
Žurno
smo pristizali kolonu. Tako, da mi sad bi jasnije kako su Titovi za prethodno vrijeme stigli onoliko
prijeći.
Petnaestak
minuta nam je trebalo da se nađemo na začelju kolone, gdje se osjećasmo jednako
kao i kad bijahosmo na čelu jednog njenog dijela. Jutros često mijenjamo uloge.
Važnije od toga je činjenica da se ponovo držimo na okupu. Očigledno da jedni
drugima nismo smjeli predbacivati, kako još nismo načisto s trenutnom
situacijom.
Ovi
što su jutros podranili se ne usuđuju pomisliti kako bismo prošli da smo još
ranije pošli, prije nego se razvidjelo. Dok su ovi što su se skanjivali, tek
zabrinuti šta bi moglo biti da smo još u selu.
Također,
više nije bilo nikakvih dilema oko pravca nastavka puta. Jednim smo noćas
došli, drugi smo lako eliminisali, dok je treći bio ovaj kojim su Titovi bili
krenuli. Preostalim ubrzavamo, vidjevši kako šuma koju prizivasmo nije previše
daleko.
Zapravo,
Fudo i ja se tek u njoj stižemo sasvim priključiti. Na vrijeme da zaustavljenu
grupu upoznamo s onim što smo mi vidjeli i zaključili.
