Napravili
smo nešto dužu kolonu, kao da budemo teža meta. Zatim, odlučili smo se i na
naizmjenično osmatranje. Jedni su glavu držali okrenutu lijevo, drugi desno.
Dok smo mi posljednji još osmatrali i iza leđa.
Kretali
smo se dosta sporo, ali se cijelim strojem nije mogla čuti ni riječ. Bili smo u
svakom trenutku spremni na sve. Zbog svih ovih činjenica, napetost je stalno
rasla.
Ipak,
nakon nekih dvadesetak minuta, mene je nešto uspjelo iznenaditi. Pošto sam se
sa Zikom mijenjao u osmatranju iza, a red je bio na mene, u tim sam trenutcima
hodao unatraške, koncentrisan samo na to da se ništa ne dešava iza nas.
Kada
su svi ostali počeli zalijegati, ja toga nisam odmah bio svjestan. Čak i kada
sam se okrenuo, ne viđajući ništa, stajao sam dok me njih nekoliko nije
upozorilo. Sve je to trajalo samo sekundu-dvije, ali mi je kroz glavu prohujalo
kako je to moglo biti dovoljno da nas četnici otkriju, zbog mene. Zbog čega sam
čvrsto bio priljubljen uz zemlju, podigavši glavu tek nakon petnaestak sekundi
u kojima se, opet, nije desilo ništa.
Gledao
sam izlaz iz prokresa, iz šume. Vidio sam livadu, koja mi je djelovala čudno
poznato. Molio sam pamćenje da mi se vrati... A, kada se to dogodilo, krenuo
sam četvoronoške naprijed. Ne mareći za one koji to nisu odobravali. Puzati mi
je bilo predaleko, a žurio sam što prije čelu reći šta sam shvatio.
-
Gdje su Mišo, Zaim, Fudo? – pitao sam Poharu, u
trenutku kad sam se probio na čelo on je bio tu.
-
Otišla su po dvojica na bokove. Da izvide livadu,
da vide je li čista. Što? Što će ti oni?
-
Jer, sad znam tačno gdje smo!
-
Kako?
-
Kad smo prolazili kroz Kljuna, baš ovdje sam
svrać'o. S Fehimom Glibom. Eno tamo, sad se baš ne vidi dobro, ima izvor. Bara.
Pojili smo konje.
-
Koliko je logor daleko?
-
Deset minuta. Otprilike. Kad se normalno ide.
-
Hoćeš li sa mnom do tog izvora? Da vidimo, ako
nema tragova blizu, a ništa se ne čuje, biće da su naši još tamo.
Brzo
smo otpuzali. Oba smo samo slegli ramenima, i vjerovali jedan drugom.
Vraćajući
se nazad pojašnjavah Pohari put do logora. Pomenuo sam veliki kamen. Što je on
razumio kao narednu tačku našeg izviđanja. Klimnuo sam glavom.
Tito
je Muju Rizvanoviću crtao nešto po zemlji. Nisam im htio prilaziti, rukama sam
išaretio da se s Poharom vraćam, pokazujući lijevom rukom u produžetku od
izvora, desnom njima da nas tu sačekaju.
Nije
me zanimalo koliko su me oni razumjeli, bitno mi je bilo da Pohara jeste
sasvim. A i da se okolo osjećalo buđenje dana, uz poneki ptičji cvrkut.
Još
nismo mogli biti sigurni kako četnici nisu zauzeli Kljuna, ali ono što smo
vidjeli bila je vjera više.
Prvih
smo par koraka išli normalno, potom ubrzali. Izašavši na formiraniji put,
opuštenost više. Kiša je i ovuda padala, tragova nikakvih.
Dok
je Pohara, išavši ispred, bio time zaokupljeniji stigao sam mu reći kako ni
onda ovuda straže nije bilo. Odnosno, da je ovo, na neki način, dio logora.
Više
se borimo s lošim, blatnjavim putem, nego što obavezno oči držimo naprijed. Do
kamena koji sam pominjao. Koji sam prepoznao. A i Pohara, po opisu. Znao je i
da bi se iza logor morao ukazati. Tu smo čučnuli.
Gledam
u Poharu. Lice blijedo. Kao i moje. Nije od straha. Od premorenosti je, od
stalne i duge napetosti.
Ne
mogu da čučim, oslonih se na jedno koljeno. Napola smo zaklonjeni kamenom, kroz
rijetke grane drugom polovinom pogleda hvatamo dijelove poljančeta. Ne vidimo
ništa. Pokušavamo čuti nešto što prije nismo.
Sastavljamo
poglede. Nešto smo čuli. Obojica. Ne znamo jedan drugome objasniti šta je. I
tupih, i oštrih zvukova ima, a dolaze nam na momente, ili razlomljeni. Hoću
šapnuti da jesu nejasni, ali ne neobični. Pohara me zaustavlja. Upućuje i moj
pogled samoj ivici poljančeta, drugom ulazu u šumu.
Nije
to oblačić magle, dima je!
Tek
shvatamo da vjerovatno dolazi od kuhinje, na istome mjestu primjećujemo
čovjeka. Ponaša se normalno. Izgleda nam kao da je završio s doručkom, tu došao
samo prosuti ostatke. Toliko se i zadržao. Opet je u šumi.
Pohara
se podigao. Maše glavom, ne vidi tamo nikoga više. Ali obojica čujemo. Iz tog
pravca su dolazili, i još dolaze svi oni razlomljeni, tupi i oštri, no sasvim
normalni zvukovi.
Ustadoh
i ja. U trenutku kada je još jedan vojnik iskoračio iz šume. Ne mogu da se
namjestim da bolje vidim šta radi, ipak mi je za ozarje lica dovoljno što se ni
on nije zadržavao. I što se najnormalnije ponašao. A i nijanse maskirne
uniforme su navodile da se radi o našem vojniku.
Do
ovog momenta mi se činilo da nisam bio nervozan, tek osjetim koliko nervoze
oslobađam.
-
Naši su – govorim Pohari, znam da je i sam isto
shvatio – šta ćemo, odmah im se javiti, ili se vratiti po ostale?
-
Bolje, vratiti se – odgovori kako sam i ja
promišljao.
Brže
se vraćasmo, bolje izbirasmo put. Bio sam se spreman kladiti da ćemo ostale
sresti u pola puta. Izgubio bih.
