Stigli
smo, uzbuđenjima je odzvonilo. Verovatno i nema boljeg osjećaja nego kad
uzbuđenje prijeđe u radost, sreću. A kada god se, ukoliko ovaj rat preživimo,
budemo prisjećali ovog našeg dugog putovanja, govorićemo kako smo, da bi
spasili živote, iznad svega cijenili vrijeme.
Sad
nam se navikavati da vrijeme gledamo kao ranije. Trebat će možda nekoliko dana.
Minut,
dva, tri je trebalo da se ispozdravljamo, izgrlimo. Premalo da već shvatimo
kako je sve ovo stvarno.
Nastavljamo
sa shvaćanjem.
-
Jeste li umorni? Gladni? Kako dođoste? Kuda
lutaste? Jeste li svi živi i zdravi? Je li ko pogin'o, ima li ranjenih... –
slijede prva pitanja.
-
Dobro je! Sve je u redu! Živi smo! Nismo gladni!
Samo, vode... – odgovarasmo uglas, šapćući.
Sve,
ovaj trenutak učini još veselijim. Dok se nama još činilo normalnim, naši se
domaćini ne mogoše dugo suzdržavati od smijeha.
U
trenu nam samo bi neprijatno. Brzo razumijemo njihov smijeh. Deset dana mi
živismo u polutišini, komunicirajući međusobno šapatom. Dovoljno samo da se
čujemo. Iz dana u dan smo trenirali. Sprva smo se nerijetko upozoravali na
tišinu. Kasnije se navikli. Toliko, da smo i zaboravili naglas pričati!
Sad
nam je iznova učiti. Odmah pokušavamo, ali izazivamo još veći smijeh. Smijemo
se i sami sebi. Svaku dužu rečenicu izgovaramo polusvjesno. Želimo je izreći
naglas, ali joj uvijek jedan dio odšaputamo.
Neka,
naučićemo.
Polako
prestaje i smijanje. Za ovaj trenutak, to je sasvim normalno. I, jedino moguće.
Smijali
nam se ili ne, nije bitno. Bitno je jedino da smo mi stigli. Živi i zdravi.
Mi
smo sada imali vremena, ali se to za naše domaćine nije moglo reći. Zatekli smo
ih u pripremama oko polaska na smjenu, doručak su privodili kraju, još je
trebalo da uzmu potrebnu opremu.
Ipak,
tek tako ne mogu otići. Znaju da im i oni što ih očekuju neće zamjeriti pošto
zakasne. Zbog nas. Za početak su se htjeli pobrinuti da i mi doručkujemo. Što
prećutno moradosmo prihvatiti.
Nismo
bili gladni, ali ni znali koliko bi bilo pametno odmah ispričati gdje i kako
smo noć proveli. Osim toga, oči su nam zurile u velike konzerve. Za koje rekoše
da su guščje meso, odlične za povrat izgubljene snage. Kao i većini, vjerujem,
ovo će mi biti prvi put da probam nešto slično.
Snalazimo
se za ključeve, i žurno, odmah ne prihvatajući savjete kako je ove konzerve
bolje najprije malo podgrijati, glumimo glad. Vrlo brzo, shvatamo kako nemamo
razloga žaliti što već ranije nismo jeli guščetinu iz konzerve. Moj je prvi
utisak da se prije može govoriti o guščjoj masti, a ne mesu. Još je i sreća da
su konzerve dijeljene po jedna na dvojicu, nekako ih i pojedemo. Ali, tek kad
ih, ipak, malo podgrijemo.
Za
to ćemo vrijeme početi i s uobičajenom scenom za slične prilike. Dijelimo se u
nekoliko grupa, radi lakše razmjene vlastitih priča. Držali smo se u krugu,
blizu jedni drugih, pa ćemo dijelove priča usklađivati. Sve uz namjeru da se ne
ponavljamo, da predugo domaćine ne zadržavamo.
U
prvim minutama Mišo je stigao, za svaki slučaj, obići sve grupe, i svima
došapnuti da posljednju noć našeg putovanja izmijenimo u dijelu koji se odnosio na
prolazak kroz Uništa. Reći ćemo kako smo premoreni i pokisli ugledali nepoznato
selo, ali ne znajući čije je, zoru dočekali u njegovoj blizini, bez usuda da
svratimo!
***
Mufo
i ja smo u društvu Ade, mada je s obje strane bilo još nekoliko drugih. Samo je
to razlog što Mišov prijedlog prihvaćam, od Ade ne bih imao razloga kriti, a
inače sam se zarekao kako ću dnevnik puniti samo istinom. Tako će i biti, ali
za danas neka ostane po dogovoru. Nadati se kako dovoljno dugo niko s Kljuna
neće biti u prilici da ga čita, prije nego neko ne prošeta do sela.Ta pomisao
me malo postidi, može biti da Uništa ne služe jednom čovjeku, već svim ovim
ljudima.
Učinjeno
se ne ispravlja, tako da ću i ja zadržati tespih. Makar ga neko vrijeme nosio
samo u džepu, prije nego ovo postane jučer, a nama oprošteno. Ja uvijek mogu
vjerovati da su mi tespihi donosili sreću, bez obzira na načine kako sam do
njih dolazio...
Kao
po pravilu, mi prvi pričamo našu priču. Koju, otprilike, počinjemo od petog dana,
od prelaska Sutjeske. Preskačemo vrijeme potrošeno na naša zvrljanja po i oko
Perućice, tumaranje s ciljem prikupljanja hrabrosti. Ili, bolje rečeno, svodimo
ga na nekoliko rečenica. Već su znali kako i kada se Džemova grupa odvojila, a
kad smo pomenuli drugu, potvrdili su da su i s tim upoznati! Biće da znaju više
od nas, pa ćemo to prepustiti njima, kad na njih dođe red.
Ono
što smo na Trebovoj vidjeli, u najvećoj se mjeri potvrđuje. Naravno, oni nisu
vidjeli, ali su dakako pretpostavljali, kako je Zamršten, ali i sva druga sela,
izgorio nedugo poslije povlačenja. Koje je počelo, kako smo, po svim pronađenim
tragovima i zaključili, one noći kad je i nama upućen poziv. I u vezi toga ćemo
s nestrpljenjem čekati da čujemo njihovu, jednako zanimljivu priču. Čiji
scenario, dijelove doslućujemo već kroz
par njihovih usputnih upadica.
Tako
su nam usput objasnili kako se garonja našao na onome mjestu u onakvom
položaju. Onaj što ga je nosio, uzaludno je tražio pomoćnika. Kako se niko nije
javljao, samo ga je ostavio!
Šesetka
je nešto duža priča. Njome je, s onog proplanka, jedno vrijeme vrlo efikasno,
rukovao Nedžib Čolo. Međutim, naišao je period u kojem više mina nije, nego što
jeste htjelo aktivirati. Čolo je izgubio živce, više nego onaj neodlučni
mitraljezac. Jednostavno ga je šutnuo nogom, što objašnjava položaj u kojem smo
ga zatekli. A na sličan se način „obračunao“ i s preostalim minama.
Oko
nana, koje smo mi vidjeli i prepoznali, također nije preostalo puno dilema, još
manje nada. S tim da je, po njima, tamo ostalo još civila. I ne samo nana. Osim
Likine majke, za koju rekoše da se nikako nije htjela odvojiti od sinovljevog
mezara, pomenuše mu i baba. Još su istakli kako se ne zna tačan broj onih koji
su ostali tamo, koji su bili krenuli pa se vratili, kao i da je vrlo vjerovatno
da mnogi nisu smjeli boraviti u katunima. Onima koji jesu, sada smo, samo,
mogli svi zajedno rahmet da predamo. Za ostale, eto, ostaju još neke nade.
Također
su nam pokušali pojasniti sudbinu konja, za kojeg su potvrdili kako je služio
Majoru. Na njemu jeste bila dokumentacija, ali, navodno, manje važna. Ona
važnija je, po njihovim tvrdnjama, dijelom prebačena, dijelom zakopana.
Ovdje
smo mi usput priupitali za drugu stodvadesku. I ona je zakopana, na sličan
način kao i naša. S tom razlikom da Sutkovi nisu ni nišansku donijeli.
Naš
boravak na Zavidežu, te izgubljen čitav dan oko Husada, nismo imali vremena
detaljnije opisivati, vjerujemo kako su mogli razumjeti sve naše uzdahe. Kojima
su se i oni pridružili, kada smo prepričavali prolazak ispod Vođica. Nisu
propustili da se nasmiju na moje ponavljanje usporedbi kretanja Zika i cuka,
jedne od rijetkih scena koja se smijehom mogla propratiti, a za koju sada
nađosmo vremena. Što, ipak, nije izazvao opis Zikovog ponašanja na Bistrici,
ali i našeg u cjelini, koji se prihvaća više bliže ludosti, nego našim
objašnjenjem kako smo tim nekim postupcima morali „ostajati pri pameti“.
I
oni su kao najuzbudljivijim prihvatili naš susret s nanom. Iako nas, mada sam
ja to očekivao, ni malo nisu krivili zbog onakvog krajnjeg postupka. Što se,
jednako, može reći i za moj, Munibov i Mufov pokušaj da ih, prethodno, sve
prevarimo na Mladom gaju.
U
vezi toga mi je bilo malo lakše, slušajući njihovu priču.
Između,
dobili smo odgovor koji smo znali, ali... Ćasara, i njegova grupa nisu ni mogli
doći prije nas.
