Dan
ranije su četnici žestoko napadali Kljuna, i susjedni Kremenac, kakav je
odgovor bio najbolje svjedoči to što danas miruju. Postajemo i mi svjesni toga,
a i naši nenadani domaćini da će nama prijati još malo odmora, i da će nam taj
odmor biti ugodniji uz još poneku informaciju.
Nije
bilo neophodno, pa i nisu svi odmah otišli. Uspjeli smo neke zadržati, bilo je
još toga što smo morali čuti. Prije svega, zbog mene i Mufa.
Zato se Ada Barlov nije žurio.
-
Svašta se priča, teško je razlučiti šta je istina
– naravno, prvo je trebao ispričati ono što se u međuvremenu čulo za naše, što
nam je pomenuo još na početku – uglavnom, sve je ovo čula-kazala. Ali, kako da
kažem, ono što puno ljudi priča, može biti da je istina. Sigurno je da su neki
razmijenjeni. Sad, niko sasvim tačno ne zna da li su svi. Navodno je na radiju
javljeno, puštani su razgovori s nekima. Ja, doduše, ništa svojim ušima nisam
čuo. Zapravo, jesam jednom, ali kad su pričale Hamdije Bećkovića žena i djeca,
te Šerifova žena. I neka Džinuša, ako nije Ibrova šćer, onog što je im'o
pansion. Uglavnom, sve s kojima su tada pričali su s Trnovača. A, koliko znamo,
one nisu ni bile s našima. One su sada u Skoplju... Odakle se, to su mi drugi
pričali, jedne noći javila Dina Ramova. Onda, Munta, pa Behka, navodno i
Ramiza. Opet, za neke kažu da su čuli da se javljaju iz Sandžaka. Iz Novog
Pazara, valjda. Znate, nešto su slušali ovi odavde, a oni samo pamte da je
pominjano da su iz Trošnja. Ja, kažem, ni za jednu našu nisam lično čuo. Ali,
toliko je ljudi pričalo...
Ada
je ovdje zastao, pustio da se javi jedan koji je nešto od toga i sam čuo. I
poslije toga, najviše vjerujemo Adi. I vrlo je moguće, pa i realno, dovoljno je
da se prisjetimo pominjanja posjete Međunarodnog crvenog krsta Partizanu, u
kojem su bili zarobljeni.
Dovoljno
da Mufo i ja današnji dan duplo po dobrom pamtimo. Šta ljepše smo mogli
očekivati, od saznanja da nam je i porodica na slobodi. Za više detalja,
sigurnijih potvrda, možemo i pričekati. Grebak nije daleko.
Adu
za više nećemo pitati. Nije da mu se žuri, smjena je otišla, kašnjenje njih
nekoliko je već shvaćeno. Nego, svjesni smo da puno više i ne zna. Da je išta,
bilo dobro ili loše, o našima direktno čuo, to bi nam rekao i bez da pitamo.
Nažalost,
isto znamo i kad je u pitanju porodica Čorbo. Iz dana u dan je izvjesnije kako
niko od njih više nije živ. Svjesni smo, ali nećemo pitati. Hoćemo se još
nadati, da baš odmah ne pokvarimo ovako divan dan.
Ima
ono što svi znamo. Pa možemo čuti i koju riječ više. Sudbina onih Trošnjana
koje smo na Trebovoj ostavili.
***
Azem
Barlov je zaslužio da od njega počnemo. Očekivali smo da će jedan govoriti,
ipak se to ne događa. Najprije se sagledavaše, još uvijek nama postavljajući
neka pitanja u vezi našeg proboja. Mi im odgovaramo, i u sebi se pitamo za
razloge odugovlačenja s pričom o Azemu. Dojam, da bi moglo biti nešta
tajnovito.
Konačno
kreću s tom pričom, ali dojam ne mijenjaju. Govore o njemu, njegovoj hrabroj
pogibiji, a rečenice ne povezuju. Herojski, na položaju, s puškom u ruci... kao
da traže kako nastaviti dalje.
-
Bilo ih je svega pet-šest – progovori jedan.
-
Na cijeloj čuki – nastavi drugi.
-
Upustali se nisko – dodade sljedeći.
-
Pred njima čistina...
-
Mljelo je pola sata...
-
Četnike su odbili...
-
Azem je pretrčavao...
-
S njim su, brate, bili onaj mali Kec...
-
Bio je i jedan od Sejdina...
-
Avdija...
Možda,
ostalo trebamo sami da doslutimo. Nije ih bilo dvadeset, ni pedeset, pa da se
imena nisu odmah mogla pobrojati. Zašto sad detaljišu o mjestu na kojem se to
dogodilo, kad gotovo niko od nas više od približno ne zna. Oštra glava, zapravo
jedna od susjednih čuka, zar je to važnije od...
Pratim
Adu, samo želim uhvatiti šta će on reći. Za sada se nadopunjuje s ostalima, ali
vidim da razmišlja o mom dnevniku. Možda će pričom navesti da shvatimo...
Okolišavali
su, jer to niko nije vidio. Ali, jeste mrtvog Azema. Ako je bilo sumnji, nisu
se mogle skriti.
Ako
je pretrčavao, neko od ostalih je mogao pomisliti kako se radi o četniku.
Zašto? Ako ih je bilo samo pet-šest, toliko nisko i toliko blizu četnika,
normalno je da ih je bilo i strah. Jedna takva krilatica već odavno kruži među
nama: Samo se budala ne boji, neko više, neko manje...
Koji?
Kec je mlađi, skoro još dijete. Možda bi se njemu lakše oprostilo. A ako je
Sejdin, to onda sve pravi još većom tragedijom. Jedan su od brata, drugi od
sestre. Ko je još bio? Zašto se niko odmah ne sjeti njihovih imena?
Imamo
još toga čuti, a ovo sam skontao kako u dnevniku ubilježiti. Napisati da je
Azem poginuo na Oštroj glavi, da je s malom grupicom branio jedan njen kraj. A
kako je tačno poginuo, to jedino Bog zna.
Kao
što je Bog dao i da, poslije svega što nam se desilo, eto ni ova ofanziva ne
prođe bez naših, trošanjskih velikih žrtava.
***
Osim
Azema koji je poginuo, te Mufa koji će vjerovatno ostati invalid, još dvojica
naših su ranjena.
Salko
Čorbo teže, u nogu. Također u borbi, od četničkog metka. Bez dileme. O težini
njegove rane je dovoljno što smo čuli da je bio jedan od onih zbog kojih su u
povlačenju vođeni konji.
Mada
se kaže kako ni jedna rana nije laka, za Latifa Odobašića smo sigurni da je
dobro prošao. Bio je u vodu koji je branio prilaz iznad Hrčavke. Prema Borču,
odakle su četnici također nadirali. Major je uputio taj vod, da ih zaustave.
Kako bi izašli na dominantnu čuku, morali su proći jedno srpsko seoce. Za koje
ja nisam ni znao da je postojalo. I oni su očekivali da je napušteno, ali nisu
bili iznenađeni pruženim otporom. Iz dvije kuće je zapucano na njih. Takav
otpor su brzo slomili, a u puškaranju su ubili jednog četnika. Ali, nažalost,
poginula je i jedna baba. Od zalutalog metka, ili... Ni to nisam pitao. Od
naših je samo Latif ranjen. Koliko, jasno nam je pošto je odmah produžio s
ostalima.
Ova
akcija je značajna zbog onog o čemu su nam već pričali. Ona je omogućavala
držanje odstupanja u povlačenju. Mogla je i nama koristiti. A ne samo Džemovoj
grupi.
***
Ada
neće otići a da ne ispriča i događaj vezan za Remziju Čorba, koji je bio u vodu
što je, poslije odlaska Mišovog, prebačen u Zamršten. Jedan od prvih zadataka
je bio da se zaustavi četnički tenk, koji je jurišao iz pravca Tjentišta. Pošto
se moralo odmah reagovati, Major je lično organizovao akciju. Iz magacina je
odmah izuzeo RPG, te ustavio prvu dvojicu koju je usput sreo. To su bili
Remzija i Nedžib Džibson Kovačević. Samo im je predočio da trebaju sići do
određene krivine, i zaustaviti taj tenk. Uz, naravno, da moraju odmah poći.
Skoro
pa su bili prošli našu liniju, a tek su popričali o svom zadatku. Shvativši tek
kako ni jedan nikada nisu gađali iz ovog oruđa. Srećom, tu je bio neko ko im je
dao dvominutni kurs. Što je bilo dovoljno da uspješno izvrše zadatak!
***
Nije
ovo bio posljednji primjer koji će pomenuti, što će još jednom ići u prilog
sumnjama onih koji vole reće kako smo mi Trošnjani zaduženi za „zavaljivanja“.
Isto se odnosilo na Envera Ćerimagića. Iako je u Adinoj priči bilo malo
zadrške!?
Nije
sporno da je poslat, s još desetak momaka, na jednu od opasnijih čuka. Negdje,
niže Arapova groba. Stigli su na vrijeme, zaustavili četnike. Spriječili ih da
udare s boka na jednu drugu našu grupu. Potom im je javljeno da se povuku,
nazad na Arapov grob.
Vrativši
se, morali su izvjestiti o gubitku jednog borca. Enver se nije vratio s njima!
Iako ga niko nije vidio da je poginuo, pucnjava je bila žestoka a povlačenje na
ranije položaje munjevito. Posljednje čega su se sjećali je da je bio krajnji
lijevo, kad su zaustavljali četnike. Da se njegova puška oglašavala samo na
početku borbe.
A
on je stigao tek sutra u akšam. Umoran, izgreban, gladan. Razočaran i ljut. I,
sa svojom pričom. Isturen je na bok, i ostavljen. Niko mu nije prišao javiti da
je povlačenje odmah, pa je čekao cijelu noć. Zorom, kad je svitalo, primijetio
je da su mu četnici već prošli iza leđa. Zbog čega se više nije smio
oglašavati, te morao skriven i predaniti. Pad mraka mu je značio nadu za spas.
Koju je iskoristio, i opet bio na Arapovu grobu. Dočekan sumnjama da je izvrdao
akciju, ali s pričom koja ga, u očima svih koji mu vjeruju, dokazuje kao
hrabrog ratnika!?
***
Svo
vrijeme smo iscrpili, Ada i ovih još par momaka su morali voditi računa i o
obrazu. Nije pošteno prema drugima, a ionako je puno toga ostalo neispričano.
Biće još prilika za razgovor s njima, a sada će nastaviti oni na Grepku.
Bez
obzira na neke ružnije vijesti, ljepših je bilo više. Produžavamo radosniji i
srećniji nego što smo došli.
Dva
uha su bila malo da pohvataju sve što smo čuli. Svakako ćemo do Grepka
razmjenjivati zapamćeno. Koliko bi četnika da je samo Zijo Džamalija sa svojom
grupom pobio? Koliko ukupno? Ko je sve bio iznad Hrčavke? Jesu li jedini tenk
zaustavili Remzija i Džibson, ili je uništen još jedan? Koliko rekoše da je još
ostalo onih što nisu prešli? Ne može biti da su svi izginuli, ili zarobljeni,
koliko bi moglo biti da je još živih? Bez obzira što mi ni na koga nismo
naišli, ima još Ćasarina grupa, a i večeras bi jedni trebali ići tamo, nije
valjda kasno? Bili su i u vezi nas počeli gubiti nadu, kako su primili vijest o
našem povratku?
Leha
je javio da smo došli. Pa nam nije žuriti. Znamo da nas čeka još radosnih
susreta, ali smo riješeni straha da će ponovo biti suza. Drukčije je kad nas
očekuju.
Zato,
nećemo ni vući nogu za nogom. A ovo prepričavanje onog što smo čuli, ali i
vlastito preživljenog, dobro nam dođe i da vježbamo. Za sada se i sami sebi
smijemo. Da prestanemo šaptati, ko zna koliko nam vremena treba.
Zar
je to važno. Već znamo šta nas čeka u narednih tri-četiri dana. Odmor. Sloboda.
Uživanje u slobodi.
