Dokopali
smo se ceste. I put do Grepka već mjerili minutima. Prestali smo pričati. I
šaptati. Ćutali smo, sve misli sjedinjujući u jednu. Kako se nas dvadeset osam
ponosno vraća. Riješeni, da to ne kvarimo, da su suze suvišne. Više se ništa ne
može desiti!?
Bar
bi trebalo da je poigravanju sudbine kraj. Moralo bi biti da se i ona nekad
umori. Iako se s njom nikad ne zna, iako su naši živci još uvijek spremni. Da
reaguju na prvu neobičnu sliku, prvi neobičan zvuk. Nema nas šta takvo
iznenaditi, samo je potrebno vrijeme da mi prestanemo slutiti...
Biće
da nam se učinilo da nam u susret ide neko vozilo!? Teretno! Kamion, ili nešto
slično. Na trenutak smo zbunjeni. Zašto bi bilo neobično da se vozila kreću.
Duboko smo u slobodnoj teritoriji. A naše sumnje? Pretjerujemo? Nismo trebali
ni zastajati...
Stopedestke. Jedna za drugom, tri. Malo su nas zbunile, iznenadile, ali ne i prepale. Prepoznale su one nas.
Zato su se i zaustavile.
Ne
poznajemo prvog vozača. Niti momke u kabini. Svejedno, oni znaju ko smo mi. Zato
odmah i izlaze.
Dva
vrijedna momka. Vidi se, pravi borci. To je Bosanska armija, kojoj i mi
pripadamo. Milina je sresti se. Još bi bila šteta da smo naišli kasnije, da smo
se mimoišli!?
Pogledima
traže glavnog među nama. Mišo im prilazi. Izgleda jadno, kao i svi mi. A i kako
bi drukčije izgledali, deseti dan?!
Ne
smeta nam. Dovoljan je naš ponos. I što nam se čini da smo konačno iznad
sudbine.
Rukuju
se. Samo kratki zagrljaj, bez i jedne suze. Kako smo se i dogovorili. Nešto
Mišu govore, nešto on njima šapće. Ne čujemo, bar mi koji smo bliže začelju. Mi
nešto mrmljamo, sebi u brade. Kao da se nešto događa, što nam je nekako samima
dokučiti.
Nešto
su dogovorili. Mora biti, čim je nastao tajac. Kroz koji se kolonom probija to
što su dogovorili. Do nas stiže u obliku Mufovog imena, uz poziv da odmah krene
čelu.
Iznenađen
je. Svi smo. Ja i Faruk polazimo za njim. Mozak mi je blokirao, ali osjećanja
ubrzano rade. Oni me tjeraju za njim, a ne to da sam razumio o čemu se radi.
Uspavani
osjećanjem slobode, nismo znali odmah mućnuti glavom. U tom času iz posljednjeg
kamiona je izašao jedan od suvozača. Većini dobro poznat, kao donedavno
kondukter, ja ga znam i iz kratkog boravka na Grepku. Da, bio je to Fehim
Jahić, te moj osjećaj da ga ondašnja mrzovolja još nije prošla.
Griješio
sam, ovo raspoloženje je uzrokovano onim što se sada događa. Fehim zagleda Mufovu
ruku. Vrti glavom, a nama tek sve postaje jasno.
- Mora se naći mjesta. Samo, pomozite mu da se popenje na kamion – pošao je
odmah sam to učiniti, ali je želio i prekinuti tajac.
Produbio
ga je. Tajac je još dublji. Toliko, da niko od nas nije kadar ni riječ
izgovoriti. Ni prošaputati. Ni ćutke učiniti to što nam je rečeno.
Vojska
smo, samo smo to bili zaboravili. Ipak, shvaćeni smo. Ne može se ni njima
žuriti da ne mogu sačekati još tridesetak sekundi. I više.
Mišo
je bio vođa a Faruk je sve vrijeme bio uz njega, ja sam mu brat, nas trojica mu
i trebamo pomoći da se na kamion popne. Čim shvatimo da tako treba, mora. Čim
shvatimo da je ovo zbog njega, i da je važnije od toga šta mi trenutno mislimo
i osjećamo. Jesmo htjeli svi zajedno ući na Grebak, tri dana se zajedno
odmarati od svega, jesmo vjerovali da na Grepku ima doktora, ali smo zaboravili
kako je Mufova rana teška.
Niti
imamo vremena više razmišljati, niti od emocija možemo. Mufo čeka da mu
pomognemo, da ga podignemo. Teško je.
Nije
problem u njegovoj težini, smršao je ovih dana puno više nego je ikad mislio.
Nije problem ni što je pretijesno na kamionu, već će se nekako pomjeriti. Sva
je tuga u tome što se rastajemo. Prije, nego smo željeli.
Evo
suza. Koje nismo htjeli, očekivali, ali koje se ne mogu zaustaviti. Koje mu ne
daju odmah na kamion. Svi prilaze, svi ga hoće zagrliti, poljubiti. Zaželiti
sreću, brz oporavak. On svima uzvraća, kaže da je nama potrebnija. On je svoju
potrošio!?
Prepoznaju
ga i s kamiona. Dozivaju ga, dozivaju i nas. Mufu će već napraviti mjesta, s
nama se žele pozdraviti. Od suza, od tuge, teško prepoznajemo glasove.
Čini
mi se kako sam razabrao glas Latifa Odobašića. Ali sam bez snage da mu
odgovorim, da mu se javim, zamolim da nastavi brinuti o Mufu. Nije potrebno, znam
da hoće. Svi će, siguran sam da je na kamionu još onih koji ga poznaju.
Još
se ne odvajam od njega. Čekam da završi s ostalima, pa da se još jednom
izgrlimo nas dvojica. Nadam se kako će nam do tad ponestati suza. Nije nam prvi
put da se rastajemo! A bili smo obećali da više nećemo. Nedavno, kad se
automata odrekao da bi bili skupa. Zbog čega je i pošao na Vučevo. Gdje je i
ranjen. Sad ide da bi liječio ranu. Da spasi ruku, ako je još moguće.
Zbog
toga, ovaj rastanak nije ni zaslužio suze. Ali, otkidaju se i na kamionu. Svi
znaju šta su emocije, svi shvataju da mi ne plačemo što se rastajemo, što Mufo
ide da se liječi, već što ne znamo kada ćemo se ponovo vidjeti. Hoćemo, pa ma
koliko nas sudbina držala razdvojene!
Usputno
saznajemo i razloge kretanja ovih kamiona. Dio naše brigade odlazi na
desetodnevni odmor. Kad se vrate, ići će sljedeća grupa. Odmah ću početi o tome
razmišljati, možda se nađem u toj grupi. Možda, vrlo skoro se opet s Mufom
vidim.
-
Hajdete, niko nije poginuo – Fehim Jahić smatra
da su dva minuta dovoljno, te nas podsjeća da je rat.
Potpuno
je u pravu. Rastati se teško, ali se mora. Mogli bi čekati još satima, ali
jednom moraju poći. Osim toga, i ovim se ljudima žuri. Njih čekaju njihove
porodice, mnogi ih dugo vidjeli nisu. Ovakvih je rastanaka bilo, ali su
dolazili i ponovni sastanci. Samo što jedino sudbina zna kad je čemu vrijeme. Tačno
je tako odredila kad ćemo Mufa konačno predati u ruke onima na kamionu.
Da
bi usput još jednom pokazala svoju nepredvidivost. Oni momci su već bili u kabini,
a kamion je kretao. Mufa borci s karoserije ne uspijevaju prihvatiti. Fehim se povraća,
snažno ga prebacuje. Prilikom ćega je Mufo zakačio ivicu karoserije, pantalone
su mu pukle. Cijelom dužinom, po desnom šavu.
Presvlaka
nema. Sve je u mom ruksaku. A vrijeme smo potrošili. Samo je on stigao meni
predati klipaču. Donio ju je. Da bi je ja sada čuvao, da bi meni bila uspomena.
Da me podsjeća na želju da se čim prije ponovo sretnemo.
-
Imam ja iglu i konac – tek sada prepoznajem i
glas Alije Čorba.
To
je i posljednje što uspijevam čuti, ali i što me riješava jedne krivnje manje.
Da bar to sebi ne predbacujem. Da se ne pravdam time što se sve odigralo suviše
iznenada, suviše brzo. Da u trenutku razmišljam kako je, možda, ovako i bolje.
Kamioni
odlaze. Čuli smo pozdrave i sa zadnja dva. Iako su nam misli, i još će dugo,
biti samo na prvom. S Mufom. Pozdravili smo se, a možda i nismo. Poljubili se,
ili nam se čini. Pustili poneku suzu, ili se samo osjećali tako. Poželjeli
jedni drugima sreću, ili smo to samo mislili učiniti.
Išao
je s nama Grepku, jednako mu se radovao. A ode Igmanu...
Mi
ćemo na Grebak. Bez njega. Kao da nije ni bio s nama. Da ne držim klipaču, još
bih i u to sumnjao. Opet mi se plače. Ali neću. Nije meni najteže.
Mufu
je, sigurno, još teže. Puno teže. On će više da brine za mene. Njegovo se zna,
bolnica. Zatim liječenje, pa oporavak. Što može potrajati ko zna koliko dugo,
ali, nadati se, ipak onoliko koliko je potrebno. A i za to vrijeme će biti na
sigurnom. Ako se danas u Bosni ijedno mjesto može takvim zamišljati.
Proganjaće
ga i obećanje. Trebali smo se više ne rastajati. A on je kriv! Nije, ali se
tako osjeća. Da je mogao odbiti ići na Igman, ionako je šaku izgubio. Sve
najgore je već iza njega. A svaki sam taj trenutak bio uz njega, zbog čega me
nije trebao napuštati.
Ja
mu ne predbacujem. Ali, znam da on to sam sebi radi. Iako mu ja nisam pomagao,
već samo radio ono što mi je bila dužnost. Što bi i on radio, da su nam uloge
mogle biti zamijenjene.
Tu
je vrijeme da zaustavim misli. Ja sam njemu pomagao, samo zato što je on bio
kadar sve izdržati. On bi meni jednako htio pomoći, ako bih ja bio kadar
izdržati što je on! Zato je o ovome glupo dalje razmišljati. Bilo je kako je
bilo, kako je moralo biti. Kako je bilo suđeno.
Do
Grepka nam je još dvadesetak minuta. Koji su trebali biti najveseliji. Da su se
naše želje podudarile s tajnama sudbine.
