Lutaj pjesmo, kaži dragoj,
da sam tužan i pun jada.
Lutaj pjesmo preko polja,
preko šuma lutaj sada.
Prođi pjesmo
svako mjesto,
ulicama grada, sela,
pjesmo moja nevesela.
Prođi pjesmo svako mjesto,
ulicama sela, grada,
pjevaj pjesmo kako stradam.
Ne raduje mene pjesma,
za dragom me mori tuga.
Ostavi me, ode s drugim,
srce žali svoga druga.
Lutaj pjesmo,
pričaj svuda,
srce žali svoga druga,
golema je moja tuga.
Golema je moja tuga.
Lutaj pjesmo, kaži dragoj
da sam bolan u samoći.
Možda će te draga čuti,
pa će meni bolnom doći.
Kaži pjesmo
da su dani
mom životu izbrojani.
Dani su mi izbrojani,
kad ti srce ljubav prosi,
i kad oko suzom rosi,
uspomenu moju nosi.
Uspomenu moju nosi.
Naš dolazak na Grebak nije kakvim smo ga zamišljali!
Dočekuje nas manje ljudi, većina onih što su kamionom otišli - iz našeg su
bataljona. Sve ih nismo stigli vidjeti, prepoznati, pa nam sada svakom po neko
fali. Što bi i lakše podnosili, samo da smo mi kompletni.
Ovako, ova noć neće
biti ni blizu kakvu smo htjeli, zaslužili. U mjeri koliko je ko s Mufom bio
blizak. A razlike nisu velike. I koji se nikako nismo poznavali, u ovih smo
desetak dana postali kao braća. U najtežim trenutcima, i više od toga.
Trebalo bi da se radujemo što je naš brat tako
brzo dobio priliku za nastavak liječenja. Da sav trud, prije svega Farukov, ali
i svih nas, ne ostane uzaludan. Da ne bude uzaludno sve ono što je on sam
izdržao, istrpio. Ali, naš dolazak nismo bez njega zamišljali. Ostaje nam da se
pretvaramo, da smo kakvi smo htjeli, i trebali biti.
U trenutku htjedoh shvatiti zbog čega još na
Kljunima ne obratismo pažnju na informaciju kako je u toku priprema, odlazak
prve grupe u posjetu. Da se zbog Mufa ne požurujemo, da ne budemo razočarani
ako zakasnimo, ili da se sve ovako desi, iznenada i kratko. Da u priči s njima
ne kvarimo minute koje su slijedile. Da prihvaćenu radost na Kljunima, što duže
nosimo prema Grepku. Ako i bez Mufa dolazimo, znamo kako je mislima s nama.
Bog dao, Grebak lijep za vidjeti. Ona poljana,
koju samo po lijepome pamtim, sad još ljepša. Teško je oči nagledati te
ljepote. Koja, sama od sebe, priziva sjećanja.
Grebak, svakome tako ljepše zvuči, mada smo svi
stigli čuti da se radi o Okrugloj, nikad neće izgubiti ni dio ljepote kojom
ozari svakog ko ga prvi put vidi. Još, ako se tom prilikom malo i zadrži. Samo,
ne treba ga pokušavati porediti s Trebovom, niti s Vučevom. Niti i s čim
drugim. Nema potrebe, niti je moguće. Sve je podjednako lijepo, različito
drago, s mnogo ne bitnih različitosti i bezbroj bitnih sličnosti.
Ostavili smo Vučevo da bolno uzdiše za nama.
Uzdišući za njim navedosmo svoje tragove na Trebovu. Čiju ljepotu ne vidjesmo.
Samo nenaviknutu prazninu, kojom napunismo duše. I koja nas doprati dovde. Gdje
nađosmo ono što sa sobom ponesosmo. I s Vučeva, a i putem što kupismo. Zato je
Grebak ovako lijep.
Na raniju, sabrala se i nova ljepota. I s Vučeva
i s Trebove, Sniježnice, Hadžića Ravni, Kikala i Punoglavčeve glavice, Mrkalja
i Perućice, Suvoda i Sutulija, Jeleča, Videža i Zavideža, Zelengore i Lelije,
Borča i Vite Bare, Zamrštena i Basarića, Tjentišta i Titove vile, Tođevca i
Vina, Humića i Perovića, Ćureva i Šadića, Ljubina i Arapova groba, Orufe i
Planika, Oštre glave, Lučkog i Tođevačkog, i svih ostalih katuna, s Drine,
Sutjeske i Bistrice, s Poda i Husada, i Ruda planine, Kljuna i Uništa...
Sa svih cesta i puteva kojima smo prošli, staza,
bogaza i jednostopa, s „Četrnaeste hercegovačke“, ispod Kozlua, s Mladog gaja i
pored njega, sa svih prijevoja i klanaca, prokresa i šikara, livada, šuma i
proplanaka, vrtača, usjeka i vododerina, stijena i litica, bara, močvara i
potoka, s hrastova i iz bukovih panjeva, sa žila i kamenja, lišća i kamenčića, iz
sunčevih zraka i s mjesečine, iz magli, iz čistog zraka, s kapi kiše i rose,
kroz naše suze...
Iz Trošnja, Mješaja, Stupova, Barice, Lađenika,
Džikovina, iz Bista, s Maluše, s Piljaka i sa Ždrijela, od Koprevine, ispod Kurcova
krša, iz Voznika i Arčeve pećine, ispod Kremenika, od Selćove kolibe...
Ko ne bi zaboravio, na trenutak, da se maloprije
rastavio s bratom!? Valja svu ovu ljepotu zagrliti. Pogledom i dušom.
A nikad je se nagledati. Kao da pogled bacaš
skroz do Vučeva i Trebove, do Trošnja. Pogled ne dobacuje, ali vidi. Vidi ono
što duša osjeća. A duša široka, otvorena, sve u nju stalo. Što ponesosmo, što
usput ne stigosmo, a i što nas ovdje sačeka. Ljepota tolika da tjera da joj se predaš,
zaboravljajući sve ružno što te dopratilo. A kad se nečemu moraš predati, učini
to odmah.
Puno je onih s kojima se mimoiđosmo, ali je još
dosta onih što nas dočekaše. Trebaće nam najmanje sat da se počnemo odmarati.
Oko nas vrvi kao u košnici.
Nas dvadeset sedam se provlači kroz stotine onih
koji prilaze vidjeti nas. Za sve nemamo vremena. Pitamo se samo s onima koje
dobro poznajemo, i za koje nam se čini kako se odnekud znamo, i s ponekim
nepoznatim - ako baš na njeg naiđemo. Svejedno, danas ovdje niko nikom ništa ne
zamjera.
Pored nekih prođemo, s nekima se samo upitamo, druge stignemo i
zagrliti, s trećima obavezno i prozborimo koju. Za sada, bez teških riječi i
pitanja. Tek da podijelimo trenutna raspoloženja. Čija se razlika osjeti. Oni
odmorni, čisti, i naviknuti na Grebak. Mi umorni, prljavi, ali sasvim spremni
da se na Grebak naviknemo. Veseli i mi i oni. Suza palo, samo koliko je
obavezno.
To što mi još uvijek pola pričasmo pola šaptasmo,
osta skoro neprimjećeno. Zbog nebitnosti, mi tome ne pridavasmo značaj. Njima
je moralo biti čudno, na momente su se morali nasmijati, ali smo mi bili u
raspoloženju koje je glumilo da se to ne odnosi na nas.
Jedni smo druge morali popustiti, nas je čekalo
organizovano kupanje. Nikome još nismo pričali, rano je da vjeruju, da smo se
malo osvježili na Bistrici. Zatim, po drugi put „okupali“ kišom, na putu prema
Uništima. Gdje smo posušili haljine, ali ne i kožu. Improvizovano kupatilo, s
kotlovima tople vode, najbolje je čime su nas ovdje i mogli dočekati!
Stići ćemo na vrijeme na sljedeće što će
potvrditi da nam je pružena svaka pažnja. Prvi smo u redu za ručak, ili večeru,
već kako ko zove ovaj drugi obrok. Opet smo na okupu, jer ovdje važi takvo
pravilo da se jede po četama i vodovima. A mi smo još uvijek posebna jedinica.
Do sutra.
Zbog toga i jesmo prvi, da bi odmah otišli na livadu za
postrojavanje. Kako bi nam se pokazalo gdje ćemo se večeras postrojiti,
vjerovatno i posljednji put u ovom sastavu. Zato i nismo pošteđeni
postrojavanja, treba nam se pročitati novi formacijski raspored.
O čemu nećemo razmišljati, niti pričati dok se ne
desi. Valjda tako mora, mada bi svi rado pristali da smo i dalje ostavljeni
zajedno. Taman nas je bilo za jednog voda.
Ali, sve je pripremljeno bez nas. Na trenutak smo
pomislili kako se tako uvijek računalo da smo živi, i da ćemo se živi svi
vratiti. Sjetismo se, ipak, da je Mišo kasnio na kupanje. Bio je kod Majora,
kad mu je predao tačan spisak. Eto, u tih dva sata, od našeg kupanja do večere,
određeno je koliko će nas ostati skupa, ko s kim, koji će nam komadiri biti, i
ostala slična pitanja s kojima se nismo htjeli zamarati.
Radije smo uživali u tišini koja je pratila
večeru. Nekako nam se činilo da smo se već navikli na Grebak.
Večerali smo
prvi, sklonili se na livadu preko, i tiho posmatrali ostale kako uobičajenim
poznatim redoslijedom izlaze iz šume, iz svojih šatora i bajti, ispunjavaju
pedesetak minuta u kojima nam se učini da je naš dolazak zanemaren. To je ono
što nas radova, što potvrđuje da smo prihvaćeni.
Slično je bilo i dok su se ostali iskupljali pred
postrojavanje. Upućivan nam je po jedan pogled, onaj prihvatajući. I nas, i
onog što smo uradili, odnosno izdržali. Sve što se ima reći, ostavljaju onome zaduženom za to.
To je poseban trenutak. Zastava je brzo svučena,
a onda smo se svi malo pomakli. Za informisanje. Mi smo samo pratili ostale.
Navijajući da nam se obrati Major lično.
A i ko bi drugi. Zbog čega smo bili uzbuđeni,
potom ponosni i polaskani. U ime Komande brigade poželjena nam je i zvanična
dobrodošlica. Odato priznanje za umješnost u probijanju kroz četničke linije.
Pohvaljeno jedinstvo koje smo pokazali. Predstavljeni smo kao vrlo pozitivan
primjer, uz istaknuto uvjerenje kako ćemo jednako nastaviti i u danima koji su
najavljeni kao još teži. Na novim dužnostima, koje će nam personalac kasnije
saopštiti.
Za vrijeme ovog dijela Majorovog obraćanja, samo
je Mišo bio malo nervozan. Znao je da se Major obraća na osnovu onog što mu je
ovaj predao, a što mu se sad činilo malo pretjeranim. Iako je i sam svjestan,
kao i mi svi, da je par minuta premalo da se kaže sve što smo zaslužili. I ovo
je bilo sasvim dovoljno, jer je i jedino važno da smo konačno došli. Kako, o
tome ćemo tek prepričavati. Narednih dana. Sad je trebao prostor da Major
završi svoje obraćanje.
-
U cilju da poboljšamo
naše linije odbrane – na kraju se direktno obraćao cijelom stroju – a s obzirom da
nas je sad puno više, dolaskom bataljona „Sutjeska“, a već smo se i odmorili,
odlučili smo izvršiti određene promjene. Bili smo u ispomoći Kljunima, ali sad je vrijeme i da preuzmemo dio linije.
Zbog čega, od sutra bataljon „Sutjeska“ silazi u Dragomiliće. Više detalja,
saznaćete od svojih komandira!
Dok se Major udaljavao, ja sam se osmjehnuo.
Sudbini. Nisam se stigao čestito ni prisjetiti svog prošlog boravka ovdje,
najiskrenije se ponadati kako bi sad mogao biti bar jednako dug, a već sutra mi
je suđeno dalje.
Ipak, ništa, pa ni to, a što već nije, noć pred nama ne može
pokvariti. Riješio sam uživati u boravku na Grepku, makar on bio sveden na
svega jednu noć. U kojoj, vjerujem, spavanja neće biti.
Sređujući te utiske, dočekah Eka Džamaliju. Koji
nam je imao nešto reći, prije personalca.
-
Selam svima, ako
ranije ne stigoh svima reći – njegov veseo glas je najavljivao toplije vijesti,
od toga kako smo bili požurili shvatiti Majora – znam da ste prilično umorni, i
da vam je sada najmanje do bilo kakve filozofije. Uglavnom, ništa se bitnije
nije promijenilo. Gdje je ko bio, otprilike može računati na isto. Napravljeno
je nekih sitnih rokada, neko-teneko je morao biti prebačen u prištapske
jedinice, ali mislim da od vas nisu više od trojica-četvorica. S tim da ni to
nije konačno. Promjena je uvijek bilo, a i dalje će biti. Eto, gledaćemo i Uča
da prebacimo kod nas u četu... Šalim se, nema veze, svakako cio bataljon ide u
Dragomiliće. Dobijamo dio linije, koji je, a i sami ste to mogli skontati, bar
nekoliko puta manji nego što smo tamo imali. Ovo ovdje nastavlja da funkcioniše
kako je i prije, samo ih malo rasterećujemo. Eto, malo će zajebanije biti ovaj
jedan mjesec - dok se svi ne izredamo s posjetama porodicama. Poslije će biti lakše,
a i uvijek ćemo moći dio ljudstva oslobađati. Sad smo išli na trećinu, da se
što prije izmijenimo. A i računa se kako bi četnici mogli neko vrijeme mirovati. Ali, o
ovome ćemo više sutra.
Podigao je ruku, što je značilo da je završio. I
da nas ostavlja Muratu Fuluriji.
Nekoliko sekundi iščekivanja Murata bi mi dovoljno
da se, u sebi, osvrnem na Ekovu šalu. O tome ja do sada nisam razmišljao. Od
nas šest, koji krenusmo iz Zamrštena, jedino ja danas dođoh na Grebak. Crni je
poginuo, Mufa sudbina okrenu pred dolaskom, dok su ostala trojica došla ranije.
Eko se šalio, meni ozbiljno bi žao. Govorio sam na Sniježnici da ne bih imao
ništa protiv tu ostati do kraja rata, sigurno sam mislio i s ovim ljudima.
Ipak, ne trebam ozbiljno žaliti. Skupa smo stigli, ostajemo skupa, samo u
različitim četama.
Murat nas je također još jednom poselamio, te
kratko saopštio da smo Mufo i ja u artiljeriji, Munib Kovačević u Komandi
bataljona, Faruk Kovač, Fadil Humić i Senad Hadžić u logistici, a svi ostali da
su ostali u Prvoj četi. Kod Eka Džamalije. Ni on nam detaljima nije htio
oduzimati više od ove noći.
Još nam se imao i Mišo kratko obratiti. Prenijeti
da ni noć nećemo zajedno provesti. Odlazak velikog broja ljudi na dopust
ostavilo je sasvim dovoljno mjesta. Jedna bajta je sasvim ispražnjena, ona je za
Lehin vod, koji se noćas vraća s Kljuna. Pošto i oni ujutro idu s nama, a zbog
čega se nije htjelo večeras praviti poseban raspored i radi nas. Tako i treba, u
svakoj bajti ima onih koji jednako žele noćas biti s nekim od nas.
Tako se ni ja ne sikirah za svoj konak. Toliko je
ovdje mojih Trošnjana, a znam da ih se nije puno moglo naći u prvoj turi za
posjete, da sam se samo plašio kako bi se moglo desiti da su previše raštrkani,
pa da mi se bude teško odlučiti čiji poziv na konak da prihvatim.
Neću imati tu dilemu. Kako nama i priliči, skoro
svi su na okupu. A i oni što nisu, noćas će biti. Već su me čekali. Pa se i
prvi izdvajam. Najprije Mufo, pa sad ja.
Osjećam se podijeljeno. Drago mi zbog onih koji me
čekaju, koji su brinuli za me, teško što se prvi opraštam, rukujem s onima s kojima
sam došao. Bez kojih ne bih ni došao.
Pozdravljamo se kao da noć neće proći, kao da je
nećemo probdjeti. Ali, razumjeli smo se. Shvatili i ovu situaciju, kao i sve
ranije u kojima se nalazismo.
Vraćam se svome jatu. A neću zaboraviti ni jato s
kojim sam doletio ovdje!
Maglić, s obroncima Vučeva
