Naš
dolazak na Grebak nije kakvim smo ga zamišljali! Dočekuje nas manje ljudi,
većina onih što su kamionom otišli - iz našeg su bataljona. Sve ih nismo stigli
vidjeti, prepoznati, pa nam sada svakom po neko fali. Što bi i lakše podnosili,
samo da smo mi kompletni.
Ovako,
ova noć neće biti ni blizu kakvu smo htjeli, zaslužili. U mjeri koliko je ko s
Mufom bio blizak. A razlike nisu velike. I koji se nikako nismo poznavali, u
ovih smo desetak dana postali kao braća. U najtežim trenutcima, i više od toga.
Trebalo
bi da se radujemo što je naš brat tako brzo dobio priliku za nastavak
liječenja. Da sav trud, prije svega Farukov, ali i svih nas, ne ostane
uzaludan.
Da
ne bude uzaludno sve ono što je on sam izdržao, istrpio.
Ali
kako god, naš dolazak nismo bez njega zamišljali. Ostaje nam da se pretvaramo,
da smo kakvi smo htjeli, i trebali biti.
U
trenutku htjedoh shvatiti zbog čega još na Kljunima ne obratismo pažnju na
informaciju kako je u toku priprema, odlazak prve grupe u posjetu. Da se zbog
Mufa ne požurujemo, da ne budemo razočarani ako zakasnimo, ili da se sve ovako
desi, iznenada i kratko. Da u priči s njima ne kvarimo minute koje su
slijedile. Da prihvaćenu radost na Kljunima, što duže nosimo prema Grepku. Ako
i bez Mufa dolazimo, znamo kako je mislima s nama.
***
Bog
dao, Grebak lijep za vidjeti. Ona poljana, koju samo po lijepome pamtim, sad
još ljepša. Teško je oči nagledati te ljepote. Koja, sama od sebe, priziva
sjećanja.
Grebak,
svakome tako ljepše zvuči, mada smo svi stigli čuti da se radi o Okrugloj,
nikad neće izgubiti ni dio ljepote kojom ozari svakog ko ga prvi put vidi. Još,
ako se tom prilikom malo i zadrži. Samo, ne treba ga pokušavati porediti s
Trebovom, niti s Vučevom. Niti i s čim drugim. Nema potrebe, niti je moguće.
Sve je podjednako lijepo, možda tek nešto drugačije drago, s mnogo ne bitnih
različitosti i bezbroj bitnih sličnosti.
Ostavili
smo Vučevo i Sniježnicu da bolno uzdišu za nama. Uzdišući za njima navedosmo
svoje tragove na Trebovu. Čiju ljepotu ne vidjesmo. Samo nenaviknutu prazninu,
kojom napunismo duše. I koja nas doprati dovde. Gdje nađosmo ono što sa sobom
ponesosmo. I s Vučeva i Sniježnice, a i putem što kupismo. Zato je Grebak ovako
lijep.
Na
raniju, sabrala se i nova ljepota. I s Vučeva i Sniježnice, s Trebove, Hadžića
Ravni, Kikala i Punoglavčeve glavice, Mrkalja i Perućice, Suvoda i Sutulija,
Jeleča, Videža i Zavideža, Zelengore i Lelije, Borča i Vite Bare, Zamrštena i
Basarića, Tjentišta i Titove vile, Tođevca i Vina, Humića i Perovića, Ćureva i
Šadića, Ljubina i Arapova groba, Orufe i Planika, Oštre glave, Lučkog i
Tođevačkog, i svih ostalih katuna, s Drine, Sutjeske i Bistrice, s Poda i
Husada, i Ruda planine, Kljuna i Uništa...
Sa
svih cesta i puteva kojima smo prošli, staza, bogaza i jednostopa, s „Četrnaeste
hercegovačke“, ispod Kozlua, s Mladog gaja i pored njega, sa svih prijevoja i
klanaca, prokresa i šikara, livada, šuma i proplanaka, vrtača, usjeka i
vododerina, stijena i litica, bara, močvara i potoka, s hrastova i iz bukovih
panjeva, sa žila i kamenja, lišća i kamenčića, iz sunčevih zraka i s mjesečine,
iz magli, iz čistog zraka, s kapi kiše i rose, kroz naše suze...
Iz
Trošnja, Mješaja, Stupova, Barice, Lađenika, Džikovina, iz Bista, s Maluše, s
Piljaka i sa Ždrijela, od Koprevine, ispod Kurcova krša, iz Voznika i Arčeve
pećine, ispod Kremenika, od Selćove kolibe...
Ko
ne bi zaboravio, na trenutak, da se maloprije rastavio s bratom!? Valja svu ovu
ljepotu zagrliti. Pogledom i dušom.
A
nikad je se nagledati. Kao da pogled bacaš skroz do Vučeva i Trebove, do
Trošnja. Pogled ne dobacuje, ali vidi. Vidi ono što duša osjeća. A duša široka,
otvorena, sve u nju stalo. Što ponesosmo, što usput ne stigosmo, a i što nas
ovdje sačeka. Ljepota tolika da tjera da joj se predaš, zaboravljajući sve
ružno što te dopratilo. A kad se nečemu moraš predati, učini to odmah.
***
Puno
je onih s kojima se mimoiđosmo, ali je još dosta onih što nas dočekaše. Trebaće
nam najmanje sat da se počnemo odmarati. Oko nas vrvi kao u košnici.
Nas
dvadeset sedam se provlači kroz stotine onih koji prilaze vidjeti nas. Za sve
nemamo vremena. Pitamo se samo s onima koje dobro poznajemo, i za koje nam se
čini kako se odnekud znamo, i s ponekim nepoznatim - ako baš na njeg naiđemo.
Svejedno, danas ovdje niko nikom ništa ne zamjera.
Pored
nekih prođemo, s nekima se samo upitamo, druge stignemo i zagrliti, s trećima
obavezno i prozborimo koju. Za sada, bez teških riječi i pitanja. Tek da
podijelimo trenutna raspoloženja. Čija se razlika osjeti. Oni odmorni, čisti, i
naviknuti na Grebak. Mi umorni, prljavi, ali sasvim spremni da se na Grebak
naviknemo. Veseli i mi i oni. Suza palo, samo koliko je obavezno.
To
što mi još uvijek pola pričasmo pola šaptasmo, osta skoro neprimjećeno. Zbog
nebitnosti, mi tome ne pridavasmo značaj. Njima je moralo biti čudno, na
momente su se morali nasmijati, ali smo mi bili u raspoloženju koje je glumilo
da se to ne odnosi na nas.
Jedni
smo druge morali popustiti, nas je čekalo organizovano kupanje. Nikome još
nismo pričali, rano je da vjeruju, da smo se malo osvježili na Bistrici. Zatim,
po drugi put „okupali“ kišom, na putu prema Uništima. Gdje smo posušili
haljine, ali ne i kožu. Improvizovano kupatilo, s kotlovima tople vode,
najbolje je čime su nas ovdje i mogli dočekati!
Stići
ćemo na vrijeme na sljedeće što će potvrditi da nam je pružena svaka pažnja.
Prvi smo u redu za ručak, ili večeru, već kako ko zove ovaj drugi obrok. Opet
smo na okupu, jer ovdje važi takvo pravilo da se jede po četama i vodovima. A
mi smo još uvijek posebna jedinica. Do sutra.
Zbog
toga i jesmo prvi, da bi odmah otišli na livadu za postrojavanje. Kako bi nam
se pokazalo gdje ćemo se večeras postrojiti, vjerovatno i posljednji put u ovom
sastavu. Zato i nismo pošteđeni postrojavanja, treba nam se pročitati novi
formacijski raspored.
O
čemu nećemo razmišljati, niti pričati dok se ne desi. Valjda tako mora, mada bi
svi rado pristali da smo i dalje ostavljeni zajedno. Taman nas je bilo za
jednog voda.
Ali,
sve je pripremljeno bez nas. Na trenutak smo pomislili kako se tako uvijek
računalo da smo živi, i da ćemo se živi svi vratiti. Sjetismo se, ipak, da je
Mišo kasnio na kupanje. Bio je kod Majora, kad mu je predao tačan spisak. Eto,
u tih dva sata, od našeg kupanja do večere, određeno je koliko će nas ostati
skupa, ko s kim, koji će nam komadiri biti, i ostala slična pitanja s kojima se
nismo htjeli zamarati.
Radije
smo uživali u tišini koja je pratila večeru. Nekako nam se činilo da smo se već
navikli na Grebak.
