Okladi se vila i
divojka:
koja li će prije
uraniti,
pomest' dvore i doniti
vode!
Vila meće krunu i
bisera,
a divojka crne oči
svoje.
Nasloni se vila na
sokola,
a divojka na 'ticu
slavića,
što do ponoć' rujno
vino pije,
od ponoći piva i
popiva.
Jošte nije zora
zabilila;
20. mart 1993.
Ni Danica lica
pomolila.
Slavić budi gizdavu
divojku:
„Ustan' gore, mlađana divojko,
vila će ti na vodicu
doći
prije zore i bijela
danka!“
Kad to čula mlađana
divojka,
brže skače na noge
lagane,
brzo bile izmećala
dvore,
pak uzima vidro
okovano
te pohita za goru na
vodu.
Jučerašnji smo dan znali organizovati. Hodali
smo s kafe na kafu, s besjede na besjedu. Pred večer - kupanje, kasnije i ne
sjediti predugo, te jutros dalje - prije pjetlova.
Još smo se mogli i manje sikirati, da smo
znali kako ćemo imati toliko sreće, uhvatili smo prijevoz odmah po izlazu iz
Krupe. Koji nas je odveo ravno do Grepka, tačnije do Kerleta Luku, gdje nam je
bataljon ponovo smješten.
Od vijesti koje su nas dočekale, na prvu smo
bili pripravni. Foča i Zelengora se gotovo i ne pominju. Nema ko! I na Grepku
je prisutno osipanje ljudstva, dok je to ovdje i više nego evidentno.
Došavši, morali smo se javiti personalcu i
logističaru, kada saznasmo kako smo nas dvojica pedeset deveti i šezdeseti na
spisku. Malo, i za naša najpesimističnija očekivanja. Premalo, i da bi se bilo
kakvim razumnim objašnjenjem opravdalo.
***
Po novogodišnjoj noći, koju svi provedesmo u
putu, naše se sudbine najprije podijeliše u dvije grupe.
Jednu su činili oni što na odmor pođoše niz
drugu stranu Igmana. Na njih se produžetak nije odnosio.
Navodno je i to Majorova direktna zamisao,
svjesno je tako upotrijebio dvadesetak ljudi. Po povratku su se oni suočili s
pripremljenim napadom na Jukine, sa zadatkom da dostojanstveno odbrane naše početno
stajalište. Pročulo se za nas, naše naoružanje, koje su neki sada željeli po
svaku cijenu oteti.
Ovu grupu je predvodio Pela, Majorov brat,
koji je znao kako postupiti. Uspio je u onome što malo ko od nas shvata da se
moglo uspjeti, skrivao je oružje po prostorijama koje nikako nisu za to
služile, u neke zabačene ostave, zavučena potkrovlja, kao i u neke toalete, na
kojima je na vrijeme napisao „nije za upotrebu“. Iako je objekat Depodansa
pretresan nekoliko puta, ni jedna nam puška nije uzeta.
Uspjeli su, i samo oni znaju kako. Malo
hrabro, malo ludo, a malo i glupo. Znam da je to što su oni uradili vrijednije
od onog što Salem i ja izvedosmo, ali u dnevniku bilježeći, ne mogoh a da ne
potražim neku sličnost.
Ipak nama glavne vijesti bijahoše one koje se
odnosiše na to kako je Major proživio sve što se onda oko nas izdešavalo. Nama
je teško pala istina da je morao otići, ma koliko trebali prihvatiti kako mu je
sada možebiti bolje. Smijenjen je, i postavljen na nekakvu dužnost u nekom
nastavno-regrutnom centru. Znamo mi da će njegov doprinos tamo biti jednako
velik, ali smo upoznali i njegovo srce, a ono jedino kuca u pravcu Zelengore.
Slušam priče, pomalo se razlikuju, uvezujem
ih, sklapam svoju. Upisujem kako je Major, kada je morao prihvatiti da ide,
uradio posljednje što je mogao za nas, za naš i svoj bataljon.
Makar i ja bio među prvima koji smatrasmo kako
je u takvoj varijanti logično, i normalno da njegov nasljednik bude Admir
Kuljuh, samo je on znao bolje rješenje. Razlozi su, opet, različiti od priče do
priče, između su bojazni od Admirove ambicioznosti, odnosno da on ne bi
odgovorio prvom zadatku, ne bi prvenstveno čuvao ljudstvo, i druge bojazni, a
zbog koje za komandanta nije postavljen ni iko drugi ko je već bio tu, bojazni
da se ne bismo mogli odupirati pritiscima Komande iz Sarajeva, pritiscima koji
već dugo traju, zbog kojih nam se i dogodilo sve ovo. Ova druga verzija ima i
jednu kopiju, koja sugeriše sasvim drugu pozadinu.
Zuhdija Ožegović je došao naredbom Komande
Korpusa, većina vjeruje da ga je sam Major izabrao, te posredstvom nekih ljudi
i postavio, ali je tu i par onih koji sumnjaju kako je to bilo izvan Majorova
uticaja, da se radi o nametanju odozgo, s razlozima suprotnim našim željama.
Takva su mišljenja proizišla na osnovi biografije koja ga je dopratila. U
Sarajevu je vodio neki odred, koji je ogromne gubitke pretrpio na Jevrejskom
groblju, ratištu o kojem smo i sami dosta slušali putem radija.
S komandantom, i par onih što su s njim došli,
te nas dvojicom, sveukupno nas šezdeset. Ako se to zove bataljonom, šta ima
čuditi što je više verzija istog događaja. Svima nam je pustiti vremenu da
otkrije gdje je smještena istina, ja se priklanjam onima koji i dalje, uporno i
nepokolebljivo vjeruju Majoru, koji žele da je istina kako je i dalje s nama,
makar i na ovaj način.
O samome Zuhdiji, tim pričama koje su
stigle za njim, nije bilo prilike da se shvati nešto više, za ovo vremena nije
bilo niti jedne borbene akcije. Iako na tome trebamo prvenstveno zahvaliti
snijegu i lošem vremenu, odnosno činjenici da i četnici miruju, jednako u sve
trebamo uključiti i sudbinu, koja je procijenila da smo nešto takvo i
zaslužili. Ne samo da Salemu i meni godi osjećaj da ništa nismo propustili,
prija nam i što nećemo odmah potrčati da šta doživimo.
Da je tako, shvatamo i po tome što smo već
danas imali priliku upoznati Zuhdiju lično. Njega, kao i dvoje što su tu stigli
skupa s njim. Nina obavlja dužnost koju je obavljala i u tom sarajevskom
odredu, a iz nepotpune informisanosti, ovdje je već prozvana njegovom
sekretaricom. Eso Lendo nije imao nejasnoća oko svoga statusa, i bio je
Zuhdijin lični šofer. A ovakvo upoznavanje s njima rezultat je što se manjka s
prječim stvarima.
***
Proljeće je na pragu, tako je i bliže da neće
i ne može ovo vječno trajati. Nismo zbog toga ni došli, kao ni ovi prije nas,
oni iz Hrasnice, Tarčina i Jablanice, oni kojima sukob s HVO nije bio
prijepreka. Sudbina čeka i ostale, za čiji smo povratak mi donijeli potvrdu.
Zaključujući prve utiske, stalno po glavi
motajući ono što je Pela nekoliko puta ponovio - da je njihov zadatak na Igmanu
bio ne da skriju naoružanje, nego da očuvaju bataljon, sjetih se jednog starog
vesterna „Dastri ponovo jaše“.
Bez obzira na brojno stanje, bataljon Sutjeska
ponovo ratuje!
