Bugarka đevojka iz
Bugara došla,
s bugarkom đevojkom
finafes natukla;
Obrve navukla, silaj
sulufice,
rumen jagodice,
prebijelo lice:
21-24.mart 1993.
„Nu iziđi, jado, na ta
ašik vrata,
da mi vidiš dragu u
zelenu bašču,
u zelenu bašču, pod
žutu narandžu,
kako mi se šeće, kako
mi se kreće.
Da nas je malo, shvatili smo čim smo došli,
kao i da linija koju držimo ne može biti velika, ali smo i očekivali da na
položaj ide malo više ljudi. Sve mi bi prilika da se prisjetim polovine
decembra, Kapovine, pogibije Admina Hajdarevića.
Čovjek brzo zaboravlja čega se ne želi često
sjećati, a lako prihvata što mu se na prvi pogled čini dobrim. Tako i ovo, što
nekad mislismo da u našem bataljonu nikada neće biti, da na liniju se ide
dobrovoljno. Mada se može i drukčije reći, idu oni koji mogu. I objasniti, i
shvatiti je jednostavno, jedini zadatak te linije je - održati, očuvati
bataljon. Uspjelo se, pa se i Salem i ja radovasmo, te odmah prihvatismo
naredna tri dana provesti na tim Varizima.
Ako se niko drugi ne sikira što nas ide svega
šesnaest, nećemo ni mi. Ako kažu da je ovo najbrojnija smjena, vjerovaćemo. Ako
je i tačno da oni koji idu, uglavnom su navikli na ritam „tri-tri“,
prihvatićemo. Ako još kažu da su tri dana gore zanimljivija od ovih u Kerleta
Lukama, potrudićemo se da i nama bude tako.
Samo smo jednom priupitali kako da od nas
šezdesetak, tek polovina viđa Varize. U očuvanju bataljona su najprječi
Komanda, te logistika.
Otud i pojašnjenje da je među nama i šest
žena, a meni se učini kako ih nikada nije bilo više. Procentualno gledano, ni u
cijeloj Armiji. Kako čusmo, neke od njih su u početku i išle, kada se jedva
skupljalo desetak za smjenu. To su one što su ovdje sada u ulozi bolničarki:
Safira Salčin, njena sestra Amela, te Suada Muslić i Nermina Lugušić. Dok uz
Ninu, jedina koja još niti jednom nije išla, a čije je zvanično postavljenje i
uloga kuhara, koju još i ne stigoh vidjeti, jeste žena koja je tek odnedavno s
nama. Sem imena Dina, za nju se promeće i nadimak „Zajkovica“, što već samo
potvrđuje kako nije slučajno iz Goražda došla među nas.
Zajko Muslić je važio, tako se priča, za
jednog od uglednijih mještana s našeg kraja. Ne znam je li to dovoljno da
objašnjiva razloge njegova razvoda s prvom ženom, ali je svakako bio slobodan
još tada početi novu vezu. Niti mu se ima zamjerati jer je išao izvući je iz
Goražda. Nas sve to ni najmanje ne bi trebalo zanimati, da tri dana nisu veoma
duga. Ako se gore već ništa ne dešava, ne radi, onda je shvatljivo da se svi
koji nisu tu, na razne načine premeću po ustima.
Nisu samo ogovaranja prisutna, o nekima se
pričaju uglavnom lijepe priče. Jedna takva se odnosi na čovjeka kojeg isto
nismo ranije viđali u bataljonu, a koji je također stigao iz Goražda.
Dervo Rahman, nije nam nepoznat. Predratni je
direktor Nacionalnog parka, a na Trebovoj je posebno pominjan početkom rata.
Iznad nje su bili česti preleti četničke avijacije, a tada su nam toliko
značila skloništa koja su izgrađena vozilima i naftom koju je upravo Dervo
obezbijedio.
Kao i s mnogim drugim dobrim ljudima, sudbina
se i s njim poigrala, početak rata jeste osjećao ali ne i sasvim pogodio, pa ga
je zadesio gdje je manje želio, u Foči. Odatle je morao prema Goraždu,
gradu-paklu kako ga ratni izvještači s pravom oslovljavaju.
To je uzrok pa ga gotovo niko nije poznao kada
je polovinom februara ovuda naišao. Srećom, jeste on neke. Nije bilo problema
da nam se pridruži, pa iako i sada još uvijek izgleda dosta loše, svi navode da
se i sasvim solidno oporavio.
Duhom se, tvrde, nije promijenio. Ne samo
direktor, bio je i rezervni oficir, ali nije tražio nikakvo mjesto u Komandi.
Prihvatio je da vodi magacin, ali i usput da se odužuje.
Ovo mu je treća smjena, krenuo je mada je
Zuhdija napominjao kako je potrebniji dolje, s obzirom na očekivani dolazak
ovih iz Zenice. Kako reče sam Dervo, biće oni lijepo prihvaćeni i bez njegovog
prisustva.
***
A položaj na Varizima, još bolji nego nam ga
predstaviše, nego ga zamišljasmo. Svega dvije zemunice, par stotina metara
jedna od druge. Od kojih je gornja isturenija, ova dolje - haman joj dođe iza
leđa. Onda je i jasno da se svaki dan grupe smjenjuju, iako i jedni i drugi
tvrde kako oni neprestano dežuraju, po dvojica, i da je razlika samo u mogućoj
opasnosti.
Slušajući tu priču, mi i povjerovasmo u nju,
ali naš prvi dan boravka s donjom grupom pokaza drugu istinu. Iz zemunice se
izlazi samo radi ličnih potreba, dok je za sigurnost dovoljno znati da su gore,
vani dvojica.
Takav nam položaj, pa još i vrijeme. Prema
Varizima je teško prići, a da ona dvojica na vrijeme ne primijete kroz rijetku
šumu. Opet, snijeg je predubok da bi nam se prišlo iz nekog drugog pravca.
Uglavnom su dvojica i dovoljna, da vide,
osjete, uzbune ostale. Ti ostali su spremni, iz prilično sređenih zemunica brzo
uskočiti u nekoliko, to se mora priznati, solidno pripremljenih rovova. Do tada
i, uvijek praznih.
Noću se stražari, više iz navike negoli iz
nekog straha, ili stvarne potrebe. Nije stalno vani, ali je neko uvijek budan.
Neće ovako vječno, s proljećem će se linija
doraditi, kada bude više mogućnosti da će četnici nešto pokušati. Ali do kada
će i nas biti više. I do kada, treba koristiti situaciju kakva jeste!
A ona, sem odmora, pohvalnih priča i ogovaranja,
služi i za izmišljanje svega drugog što će prekratiti vrijeme. Jedan od načina
jeste i to prepucavanje koja zemunica više stražari, odnosno je plašljivija.
Meni se posebno dopala podjela na „Kokiće“ i „Palavre“. Prvi i treći dan će
naša grupa biti Kokići, a drugi dan - Palavre, što već navodi da su imena
dobile zemunice, a ne grupe.
Salemu i meni je trebalo objasniti prirodu
ovih naziva. Među nama je nekoliko momaka koji su do pada, bili na Kljunima.
Riječ je o dva brata Komar, zatim Samiru Kurtoviću, te još dvojici Keča. Ova
šala je stigla s njima, a nastavak je jedne stare priče:
U njihovom kraju su nekada ove dvije porodice
važile kao najskromnije, najsiromašnije, najnepriznatije. Tada je važilo i
pravilo da se prema tim mjerilima i određivalo gdje će ko sjediti na kakvim
sijelima. I Kokićima i Palavrama je, prema tim pričama, mjesto bilo - za
vratima. Tako, da bi i oni se ugostili, morali su dolaziti prvi na ta sijela,
jer su se poslije obavezno pomjerali, praveći mjesto uglednijima.
Priče su priče, više šala nego istina. Imam
pravo da sumnjam u autohtonost, kao i kod sevdalinki događaji su ostajali,
akteri se katkada mijenjali. Može biti da su u ta vremena ovi bili i najimućniji,
najprivilegovaniji.
Ko će znati kako je bilo u davna vremena, tako
da je posve svejedno biti jali Kokić, jali Palavra, jali da se neko sjetio
nekih drugih prezimena. I jedno i drugo, i bilo koje, jednako je mirno, ugodno,
zabavno. Sve zajedno, za Salema bolji početak nego bi sami sebi zamislili.
Ipak smo dio svoje sudbine. Nismo slučajno iz
Visokog pošli tri dana prije ostalih. Ne bismo ušli u ovu smjenu, u grupu u
kojoj su još i Remzija Čorbo, Mirsad i Munib Komar, Samir Kurtović, Enver i
Džemo Kečo. Uklopili smo se, a i prihvaćeni smo.
Neka nama naše sudbine.
