Pehlivani u
Saraj'vo dođoše,
i pred njima
pehlivan djevojka.
Kakve kuja crne
oči ima,
sve premami
sarajevske dilbere,
i pred njima
šećer Mehu Bosnića.
Šećer Meho miloj
majci govori:
„Kuhaj, mati, tu
gospodsku večeru!
Što je slatko,ti
posiplji šećerom,
što je slano, ti
posiplji hamberom!
Da zovemo
sarajevske dilbere,
i pred njima
pehlivansku djevojku!“
Šećer Mehu stara
majka posluša,
i pokuha tu
gospodsku večeru,
pa zvonuše
sarajevske dilbere, 2 – 4.
april 1993.
i pred njima
pehlivansku djevojku.
Progovara stara
majka Mehina:
„O, Boga ti, pehlivanko djevojko –
Ili voliš po
tenefu igrati,
ili s Mehom na
šiltetu sjediti;
kahvu piti,
sladak šećer zobati,
svilu
presti,sitan biser nizati?“
Njoj govori
peehlivanka djevojka:
„O, Boga mi, mila majko Mehina,
volim mlada po
tenefi igrati,
neg sa Mehom na
šiltetu sjediti,
kahvu piti,
sladak šećer zobati,
svilu presti,
sitan biser nizati!“
Da bismo proveli što smo zamislili, ja ću po
drugi put na položaj poslije odmora od svega tri dana. Ako, važno je da idemo
svi skupa. Predvođeni Salkom. Tačnije, samo nas je deset. Uz Dževada, Redža i
Saja, i Salem je otišao diverzantima. Latif je među kuharima, njih je ukupno
četiri, pa ne može uvijek nas pratiti. Nekada je to, kao i ovaj put, još i
dobro, mi idemo gore, on silazi i čuvaće nam i održavati vikendicu.
Proljeće je stiglo, ne možemo se žaliti ni da
je poranilo, niti okasnilo. Uglavnom, osim oformljivanja kuhinje na samom
položaju, donijelo je i veću opasnost od mogućih četničkih napada. Iako se to
po našim ponašanjima, još uvijek ne da do kraja osjetiti.
Iz Zenice je došlo još ljudi, već nas je blizu
sto i pedeset, ali se broj smjena i ljudi na njima ne povećava. Eskiviranja,
izbjegavanja položaja, kao da postaju prijelazna. Čim se jedni pravdaše
bolešću, prehladama, drugi to uzeše simuliranjem. Oni najpošteniji, s pravom
negoduju. Kao da se i nesvjesno vraćamo onom starom bataljonu.
Od vijesti koje doniješe tek pristigli,
najviše se priča o ponovnim sukobima s HVO, koji su na pomolu, odnosno već i
krenuli. Poslije ovih, teško će za dugo vremena još neko proći kroz Kiseljak.
Mi smo s većim zanimanjem propratili vijesti o
Džou. Jedne su donijeli ovi, a druge se same počeše širiti. Još uvijek je tamo,
u Prokosu kod Fojnice. Nakon što je još u samom početku zaustavio ustaške
napade, sada je krenuo u vraćanje izgubljenih teritorija. Junaštvo njegovo, kao
i desetak momaka što su pošli s njim, te još Prokošana koji mu se pridružiše,
odjeknuše tako i do nas. Sama ta jedinica je već i poznata pod tim imenom
„DŽO“.
Što se našeg bataljona tiče, osim što
ljudstvom počinje podsjećati na onaj stari, što smo logistiku sasvim popravili,
što su diverzanti, mada podmlađeni, ponovo spremni, značajno je i to da još
jedino manjkamo u artiljeriji.
S Grepka su nam sada date svega dvije šesetke.
Dovoljno za odjeljenje, u kojem je za mene bilo mjesta, gdje sam bio i
planiran. Ponajprije jer drugih računača više nema. Još jedna teška
prisjećanja.
Oks je otišao onda, da zbrine sestru. Zbrinuo
je, ali se iz Hrasnice nije vratio. Slično je i Zaim odlučio, ostavši u Zenici.
Zaboravio je bataljon, minobacače, nas Trošnjane, Admina rahmetli.
Admin je poginuo na obroncima Jahorine. Uspio
sam sačuvati uspomenu na njega, a možda mi se zbog njega sada i ne da ponovo uz
minobacač. Računači i nisu neophodni, Sutko je sasvim dovoljan. Tu su i Latif
Kršo i Ahmo Bešović, obojica odlične nišandžije. Uz njih su tu i Sajo Muslić i
Salja. Nema straha da neće odgovoriti zadatcima, kada ih bude.
Možda sam im se mogao pridružiti, da
raskomotim ostale Trošnjane. Neka nisam, suđeno je i ono što čovjek sam bira.
U Mojkovićima sam između Trošnja i minobacača,
birao minobacač i - tjeskobu. Sada, biram Trošanj, i - opet tjeskobu. Lijepo mi
je bilo u Mojkovićima, spavah na dječjem krevetcu, lijepo će mi biti i sada.
Jeste da sam izabrao - viseću, platnenu ležaljku.
Niko se u našoj vikendici ne osjeća
prekomotno, ali se niko neće ni žaliti da mu je tijesno, ili ružno.
Na raspolaganju nam je jedna poduža sećija, komotna
za dnevno sjedenje, ali je noću četvorica moraju dijeliti. Memo i Selćo s
jedne, te Nail i Latif s druge strane. Odmah su osmislili obavezan ritual pred
spavanje, čija je prva epizoda bila noć pred polazak. Dugo će se „tući“ nogama,
kako bi se zamorili, i slađe zaspali.
Ispod, na spužvi spavaće Salko i Remzija, s
nadom da se nikad nekome od ovih odozgo neće omaći i da neće u žaru onakve
borbe i pasti.
U manjoj sobici, na kauču i jogiju, tek da
prespavaju mjesta ima za Fadila i Ferida, odnosno Senada i Adu.
A svi zajedno imaju zadatak i da zapamte da uz
sami izlaz ja namjestih svoju viseću ležaljku, koju danom i sklanjam, da ne
smeta.
