Trepni krilom pod
nebom sokole,
ispod krila
cv'jet bosiok baci.
Ne bi l' cvijet
na mog dragog pao, sredina aprila 1993.
ne bi l' mi ga
dragi sjutra dao.
Sutra cvijet, a
prekosjutra prsten,
da se znade da se
milujemo!
Kako se vrijeme promijenilo, to je i život u
logoru bio interesantniji. Između ostalog, i zahvaljujući Zuhdiji.
Polako, ali i promišljeno, sve više postaje
blizak s nama. Ono što smo o njemu čuli, već pomalo odbacujemo. Tačnije,
pripisujemo nekoj sasvim drukčijoj situaciji. Od ove, u kojoj smo sada svi
zajedno. I Zuhdija je, ipak, rodio se i rastao ispod Zelengore i kraj Sutjeske.
Ne odustaje od onoga s čime je počeo, još se
postrojavamo, čitamo zapovijesti, izvodimo obuku, uveli smo i stražu oko
logora. Međutim, što je bitno, ni u čemu se ne pretjeruje. Zuhdija je našao
idealnu sredinu između formalnosti i stvarnih potreba.
Nije moranje biti na postrojavanju, ali je
vrijeme podešeno pred doručak. Često izađemo ranije, kako bi koju prozborili s
onima s kojima se otprilike samo tu i srećemo.
Zapovijesti su, upravo takve, sasvim na
mjestu. Na njima se čita ko će na položaj, koga je na stražu. Ali se stalno
pišu i dopune, više niko ne vjeruje da će uskoro na smjenu tačno oni sa spiska,
prehlađenih uvijek ima, ali i spremnih da takve odmijene.
Zapovijesti najavljuju i obuku, odnosno
izvođače. Vodi se računa da su ti tu u logoru, lako je bilo primijetiti kako se
raspored obuke i pravi „dan za dan“.
Ni ovdje prisustvo nije obavezno, ali neko
uvijek bude. Svi znamo čime malo slabije baratamo, šta nam može ustrebati, pa
se prema tome i ponašamo. A niko ne može ni reći da je naporna, tek po četiri
časa dnevno, i uvijek samo po dvije teme.
Ja sam sebe isplanirao, redovan sam na
predavanjima o minama. Za to je zadužen Dervo Rahman, i inače inžinjerac, a ima
i pedagoškog šlifa. Vjerovao sam kako ću sad, ako ikad, o pješadijskim i
protivtenkovskim minama podosta toga naučiti. Na trenutak mi se njihovo
postavljanje i razoružavanje učini i ne baš komplikovanim, ali me i iznova
počnu pritiskivati neki osjećaji nesigurnosti, tako da ću se vjerovatno i dalje
držati prvog, davno naučenog da je mine najbolje zaobići, eventualno pozvati
nekog ko se bolje razumije.
Od ostalih časova, najrađe sam išao na one iz
Pravila službe. Nešto se promijenilo od onoga što smo još na Trebovoj čuli,
mada se tih nekih naredbi nismo ni držali. Opet ću reći kako se mi držimo ratnih,
a ne vojnih pravila.
Ipak, sa zanimanjem se trudih naučiti
raspoznavati i vrednovati, sad naše činove. Nisam bio jedini koji je ranije čuo
za kaplara a mislio da je to puno jače od bivšeg desetara. Najljepše na našim
činovima su mi, naravno, bili sami ljiljani, iako su me malo zbunjivala
obšivanja, odnosno različite ploče ispod njih.
O činovima, njihovim nazivima i izgledima, kao
i o osnovnim naredbama, nemamo svi ista mišljenja. Nekima se sviđa jedno,
drugima drugo, ovi imaju zamjerke na nešto od onog što se onim drugima sviđa, i
obratno. Rekao bih kako u svemu tome nema ništa čudno.
Zapravo, meni je jedino paralo oči i uši, dušu
najviše, kada bih čuo kako neko loše govori o našem pozdravljanju. Nekom je
smiješno što smo uzeli za pozdrav motiv sa stećka, širom raširenu šaku, dignutu
do visine ramena, ipak meni i većini prija ta originalnost, kao i jasna
simbolika...
Iako sam se opredijelio za Trošnjane, nekada
sam i ja određivan za izvođenje obuke, naravno artiljerijske. Sa Sutkom sam se
smjenjivao na temama topografije, i uopšte orijentacije na zemljištu, dok su
Ahmo i Lato zaduženi za nišanjenje i opsluživanje artiljerijskih oruđa. Moram
priznati da je na svim časovima bilo prilično ljudi, ali i da su me neki
slušali kao ja Derva.
Izvođenje obuke nas je, na neki način i
podsjećalo da rat traje, odnosno da nećemo sve do njegovog kraja, samo čuvati
Varize.
