Četnici su povratili najveći dio izugbljenih
linija, ali smo na vrijeme izvukli osvojena sredstva. Dio je, bez obzira što u
svemu nismo najdirektnije sudjelovali, dodijeljen i nama.
Posebno se inžinjerci radovaše, jer su mrudovi
- protivpješadijske mine usmjerenog djejstva, ono što će dodatno ojačati našu
liniju na Varizima. Prije njihovog postavljanja, iskorišteno je da se održi i
koji čas obuke.
Čvrsto riješen da konačno nešto i iz ovoga
naučim, vrlo se iznanadih da se postavljaju suprotno mojim očekivanja.
Polukružnog oblika, izgledaše mi prirodnijim da se unutrašnji dio okreće
neprijatelju. Dervo jednostavno objasni, a i logički je da se to radi s
vanjskim dijelom. Djejstvo jeste usmjereno, ali se širi, kako bi pokrilo što
širi prostor, što samo već potvrđuje priče o njihovoj stvarnoj efikasnosti,
odnosno značaju, i baš za položaje kakav je na Varizima. Ne znam, možda se i
njihovo postavljanje da naučiti, ali meni jednostavno neće u uši.
Jedno drugo dodijeljeno sredstvo je izazvalo
tek punu pažnju svih. Željela se održati obuka na brovingu, potom i odrediti
posada na njemu. Ali, u cijelom se bataljonu nije našao niko toliko vičan da
rukuje s njim. Liči protivavionskim mitraljezima, dolazili su neki pokušati,
poput Zija Loja koji su i služili na sličnim oruđima, ipak dovoljno drukčijim i
dovoljno poodavno, pa ni svi zajedno nisu uspijevali složiti sve kockice.
Na kraju je doveden neki Trnovljak, koji
je za nekoliko sati uspio našu trojicu-četvoricu da potpuno, ili do nivoa
potrebnog poduči. Sve i ne bi ostalo u tolikom sjećanju svima nama, da se ovo
ne iskoristi da se ponovo okrene ona priča kako je bivša JNA znala za rat koji
dolazi, i pažljivo gledala da mi Bošnjaci vrlo rijetko dolazimo na neka
specifična oruđa. Nismo brojali, ali neko reče da bismo istog časa mogli
pokrenuti preko dvadeset tenkova, toliko je među nama onih koji su u toj JNA
bili tenkisti. Na kraju, još se ču i - znala je JNA da mi tenkova imati nećemo.
***
Ovi se događaji poklopiše s još jednim. Iz
Korpusa je došla naredba po kojoj svi oni koji nisu služili bivšu JNA ima da budu
upućeni u nastavno-regrutne centre naše Armije, radi obuke.
Primjer brovinga ide u korist ovoj naredbi, no
u njoj nigdje nije stajalo kako možemo birati za šta bismo željeli da se naši
momci obučavaju. Zapravo nam je jasno kako se radi o opštoj, pješadijskoj
obuci. Koja njima nije potrebna...
Zuhdija je tragao za imenima, pravio spisak,
naredba je naredba. Proljetno sunce je grijalo iznad logora, ali ga je sivilo
ovakve naredbe zaklanjalo.
Nije tih momaka mnogo, njihov odlazak ne bi
bio veliki problem bataljonu. Problem bi bio za njih. Problem, i poniženje.
Prvenstveno za dva momka koji su među
diverzantima. Zunđa je već ranjavan, i ima podršku od Šeksa da mora biti
izuzet. Prema Šeksu to je dio koji je ispušten iz naredbe kakva bi trebala
biti, oni koji su se već kušali u borbi nikako joj ne bi trebali podliejgati.
Što važi za Zunđu, jednako važi i za
Benjamina. Manjak godina prekrivaju široka pleća, momak je takve građe da mu
puškomitraljez i pristaje. Dosjetio sam se da u dnevniku se čak i našalim,
napisat ću kako mu puškomitraljez stoji kao što je kod Ćopića stajao Nikoletini
Bursaću.
Možda nešto manje aduta za protivljenje je bilo
kod ostalih, ali u duši slični osjećaji.
Koga bismo god od njih u lice pogledali,
vidjeli bismo jake tragove ove naredbe. Njih proljetno sunce ne dotiče.
Razumjeti, saosjećati, u ovakvim situacijama
nije lako. Da li se može pomoći?
Nije to bila moja briga, pa valjda nisam ni
razmišljao dalje od toga da je jedina opcija oglušiti se o naredbu. Drugi su
naprednije razmišljali, i odlučilo se pokušati.
Zuhdija je bio sumnjičav, ipak se na kraju
složio s prijedlogom, na kojem je Eko Džamalija najupornije insistirao, te
poslao odgovor u kojem je objasnio da smo sami sposobni, i u mogućnosti
adekvatno doobučiti naših desetak momaka koji bi podlijegali toj naredbi.
Obrazloženje je bilo to, a naša logika vrlo prosta, i nesporna, skoro sve su to
momci koji su od početka rata s nama, koje sad, a poslije godine ratovanja,
glupo je i nepošteno slati negdje tri ili četiri mjeseca, da uče što su već
dokazali da itekako znaju.
Koliko sam razumio, ako je u početku bio
sumnjičav, dalje je Zuhdija bio odlučan. Odgovor nije čekao, već sutradan je, u
dogovoru s Muratom Fulurijom, dao otkucati pozive, koji su i uručeni našim
borcima, koji idu na odsluženje vojske, ali - u naš bataljon!
Samo uručenje poziva je bilo svečarsko.
Primijetno na licima tih odraslih mladića.
***
Neko se još prisjeti da su to nekada bili
posebni dani za svakog momka, da je to predstavljalo trenutak u kojem se
počinje smatrati muškarcem, ozbiljnim čovjekom, potpuno spremnim i sposobnim za
ženidbu...
Među nama Tošnjanima, danas takvih ne bi, ali
u najbližem komšiluku imadosmo trojicu. Preteklo nam je još onog brašna, ulja i
šećera. Požurismo nešto od toga razmijeniti za rakiju, a kada su već Salko i
Memo, baš noć ranije, i to iznad samih Kerleta Luku konačno ustrijelili jednog
srndaća. Zapeći će se mesa, i logistika je odobrila nekih konzervi, a biće i
bureka, sirnice i zeljanice...
Veza sa selima okolo je u usponu, posuđena je
i jedna harmonika.
Naše četiri vikendice su tu noć skupljene u
jednu, napravljen je zajednički ispraćaj za tri regruta: Samira Kurtovića,
Muniba Komara i Seada Peza.
Slično je bilo u još par vikendica. Proljetno
sunce je odmaralo, ali je mjesec uživao u posebnoj noći iznad Kerleta Luku.
Malo se zamezilo, malo i popilo, zapjevalo kao
uvijek na takvim sijelima.
Novac je davno izgubio svaku vrijednost, ali
se svako od nas pobrinuo da nečim daruje regruta. Adet je adet, nije bitno da
li su to debele čarape, ručna bomba, konzerva, jabuka ili jaje...
