Upisali smo veliki plus Zuhdiji, pa ga još i
podebljali s obzirom da za onih desetak momaka i nije bilo posebne obuke.
Nastavljaju raditi što i dosad, što i svi mi, samo će im, kada tome dođe
vrijeme, biti upisano da su i, zvanično, odslužili vojni rok.
Još jedan način je smislio Zuhdija, kako da
nastavi pridobijati neophodno povjerenje. Izašao je iz Sarajeva, uvidio jednu, s
našeg gledišta vrlo bitnu razliku.
Tamo je vojska dobijala cigarete. A to
sljeduje sve jedinice Korpusa. Zapravo je jedini problem kako ih doturiti. I
sam je prešao pistu, put jeste opasan, međutim vidio je kako među nama ima
spretnih, vještih, hrabrih.
Volje nam najmanje nedostaje. Vidio je to
Zuhdija brzo, ima nešto što je naučio izvan grada. Tamo su kutija cigareta, ili
kesa duhana vrijedne i cijenjene. Kao ovdje jedna cigareta, ili samo dva-tri
dima.
Znao je on, čuo za to, tek se uvjerio. Ponio
je sa sobom i cigareta i duhana, nije trebao razmišljati hoće li i u kojoj
mjeri dijeliti s nama. Brže se navikava na nas, nego pesimisti pretpostavljaše.
A i kako ne bi. Od kada stigosmo sa Trebove i
Vučeva, i dok nas se priprema za pokušaj deblokade Sarajeva, duhana se nekako nalazilo
i za nas. Mudrost, ili inat koji pokazasmo na Igmanu, ili nešto treće, vrati
nas unazad. Ta sljedovanja se više i ne pominju, iako svakodnevno svjedočimo
kako bi trebala.
Prođe pokraj našeg logora neko te neko, s
Grepka ili na Grebak, negdje prije ili poslije logora ispuši ciagretu, baci
opušak. Sem Zuhdije, još je par onih koji imaju nešto zaliha, koje nastoje razvlačiti,
pa i ti noću izšetaju, ispuše cigaretu, da ne gleda previše nas. Previše je
nas, njihovih zaliha premalo da bi ih sasvim dijelili.
Mi se zadovoljavamo nađenim ćikovima. Od
Grepčana, ili naših, svejedno. Skupi se par tih ćikova, smota se nova cigara. I
ona se podijeli s onim ko to jutro nije imao sreće.
Među ćikovima ima razlike, neki izmame širok
osmijeh, neki se tužno bace nazad, koji su ispušeni do filtera.
Među njima ima razlike, među nama nema.
I rijetki nepušač shvata ove, i patnju i ćeif. Kako jednome od njih oči i usne
zadrhtaše gledajući i Derva Rahmana među nama koji smo uranili u potrazi za
ćikovima. Bivši direktor, i vječiti dobričina, nije to zaslužio.
Nije niko od nas. Zbog toga je Zuhdijin
prijedlog prihvaćen s tolikim oduševljenjem. Rizik koji ovaj zadatak nosi
ostaje u ispražnjenim ćikovima.
Svaki zadatak hoće rizika, a pobjede s rizikom
su slađe.
Za prenijeti jedno polumjesečno sljedovanje su
dovoljna i dvojica dobrovoljaca. Ni sva prijavljivanja nisu bila gotova,
odabrani su Alija Muhović i Jasmin Mrki Ožegović.
***
Dok su oni bili na prvom zadatku, uz
nestrpljenje ostali smo se i dalje prijavljivali.
Najvažnije je da su njih dvojica uspjeli,
odnosno da smo blizu rješenja tog trenutno najvažnijeg problema.
Njihova priča o iskustvima s pistom nisu bila
drukčija od onih koje smo već slušali, obavezno je pokušati dva-tri puta.
Četnici pucaju, pa je jako teško pretrčati prve metre. Međutim, kada se stigne
do sredine piste, kada nastupe unproforski transporteri, najvažnije je, a kada
unproforci primijete - potrčati u suprotnom smjeru. U tom te slučaju ne vrate,
nego prevezu u smjeru u kojem si pošao.
Kako god nama sve ne izgledalo previše mudro,
teško i opasno, i kako god bilo puno nas koji željesmo i to iskustvo oprobati,
Zuhdija se složio s onim prijedlozima koji su podržavali da tim koji dobija ne
treba mijenjati. A to je ono s čime su se složili i Jasmin i Aljo. Tako da su
njih dvojica dobili stalan zadatak, snabdijevati nas cigaretama preko piste.
I sami su jedva dočekali drugi odlazak.
Ispratili smo ih lakše nego prvi put.
***
Ono što se dogodlo, saznajemo treći dan. A
dosta toga nam je bilo jasno kada smo dočekali samog Alja. I prvi put su dobro
opisali koliko je samo prelazak piste opasan zadatak, ali su tada zaboravili
napomenuti kako je u svemu, ipak, najvažnije imati dosta sreće. Tada su je
imali, ovaj je put izostala. Tačnije, Jasminov dio.
Bilo je to u povratku, zatovareni s po dva
paketa cigareta, već znajući napamet pravac, odabrali su dio noći bez imalo
mjeseca. Trčali su na cik-cak, kao i uobičajeno što je, ali su i četnici, po
svome običaju mitraljirali utomah. Jedan rafal je dokačio Jasmina.
Unproforci su ga pokupili, vratili u grad.
Aljo je uspio, prenio je svoja dva paketa. U Butmiru je sačekao vijesti o
Jasminu. Strahovao je za najgore, mada ni ono što je javljeno nije nikako
dobro. Noga mu neće biti spašena, moraće mu je odsijeći ispod koljena.
Tužno je da i na ovaj način gubimo borce.
***
Tužno, da je odmah donešena odluka kako će se,
ipak, ćekati do organizovanog snabdijevanja, što će uslijediti nakon što bude
završen tunel koji se kopa ispod piste. Tunel, ono o čemu se šaputalo i u
Zenici i Visokom, ono što još niko od nas ne zna kako će izgledati, ali čemu se
svakako svi radujemo. Posebno, mi koji i u Sarajevu imamo rodbine.
Sama njegova izgradnja nam je dodatno otvorila
oči, Međunarodna zajednica se oglušuje o nas Bošnjake. Malo je onih što još
vjeruju u njihovu neutralnost, više koji se nadaju da će tunel što prije
proraditi.
Uželio sam se brata rođenog. Čuo sam da je već
tri puta ranjen, da je opet na liniji. Radi njega se radujem tunelu, radi njega
sam želio i preko piste. Piste, koja će, bojim se, ostati moj san. Bilo bi mi žao
poginuti a brata ne vidjeti.
Priča Aljo o tunelu, čuo je da se neće
zabaviti. Priča Aljo, ali ja baš nisam siguran. Opet me je strah Međunarodne
zajednice, strah me je da ga ne zabrane, ili odobre samo za civile, i humanitarnu
pomoć. Pista je, meni bila izvjesnija. Vjerovao sam u svoju brzinu, u svoju
sreću. Vjerovao...
Što se Jasminu dogodilo, moglo je i može bilo
kome od nas. Da se može mi bismo vratili vrijeme nazad, odustali od zadatka
odmah, ostali na ćikovima. Isto tako, siguran sam kako bi Mrki i Aljo prvi bili
protiv, odnosno da bi Aljo sutra ponovo bio dobrovoljac.
Zuhdija neće više da rizikuje. Skoro četiri
mjeseca je na čelu bataljona, ovo je prvi teže ranjeni borac.
Ostajemo da ponovo sanjamo cigarete. I, ko
koga ima u Sarajevu.
Noć poslije Aljova povratka, sanjao sam baš
to. Sedam puta sam potrčavao iz Butmira, ganjao se s unproforcima, dok me lično
nisu prevezli. A sa mnom je bio Jasmin! Nije bilo lako, ali sam uspio vidjeti
brata. U snu.
Ne znam šta mi san predskazuje, ali vjerujem
da će mi se ispuniti. Ako sam pistu sanjao, tunel bi trebao postati java.
