Salko kosi zelenu
livadu,
Salko kosi, a djevojku
prosi.
Karala ga ostarjela
majka:
„Prođ' se, Salko, sirote djevojke!
Šta će tebi sirota djevojka,
ti si, Salko, roda
gospodskoga!
U djevojke puno ruha
nema, 5. juni 1993.
a u tebe puno roda
tvoga!
Puno roda – velika gospoda!“
Nasmija se Čelebija
Salko:
„Dosta dara za mene bećara;
Bože, spari – ko za
koga mari;
Hajd'mo mati, svadbu
pripremati!“
Suprotno od ranije, ovaj put s radošću
prihvatih Remzijin prijedlog da skupa s njim malo pobjegnem od svega. Ranije
sam izbjegavao, drugi su išli i da mijenjaju ono brašno, ulje i šećer, ali i da
rade za ručak, pitu, teglu kajmaka. Nekad se išlo i samo pomoći, svakako bi se
ostalo na ručku. A poslova uvijek ima, rat je i sa svime se žuri.
Brzo sam prežalio još jedan dan bez fudbala,
žurno sam slijedio Remziju.
Dok se približavasmo Slavljevićima, on me
detaljnije podsjeti na iskustvo koje ja propustih zbog Variza. Dva dana
su išli u Baške, kod Memovih prijatelja.
Imao je samo riječi hvale za gostoprimstvo, no
drugi je razlog te traži da se i to u mom dnevniku nađe. Složismo se da čitaoci
vagaju čiji je postupak kakav, tek je činjenica da smo jedni voljeli i na
položaju pušku poturiti, a drugi se od nje nisu odvajali ni kada rade.
Sunce je pržilo jače nego što je uobičajeno za
ovo doba godine, pa su se svi kosci morali skinuti goli do pasa. Niko nije
mogao biti izuzetak, ali bi i onih koji potom ponovo odjenuše - automat. Za
vidjeti takvog kosca - vrlo ružno, ali za nasmijati - dušu dalo!
Još mi Remzija ispriča i jedan raniji događaj
odavde, iz Slavljevića, a o kojem su nerado govorili. Taj su dan pomagali
jednoj ženi koja je živjela s majkom. Bez da čovjek dušu griješi, teško se
odlučiti koja su luđe. Ali, kažu, sevap je.
Međutim kad je bilo vrijeme ručku, pozvati su
u kuću, opet im bi mrsko odbiti.
Uspomene na ono što ih je unutra
dočekalo i ispratilo, dovoljno je da sad Remzija sa mnom strogo bježaše u drugi
kraj sela.
Pobjeći nismo mogli, sretosmo ih obje na
velikoj česmi. Remziju su poznale, a on se nekako oprje da se sprema neka
akcija, da očekujemo kako će naš bataljon možda ovuda proći, pa mi kao pošli u
izviđanje.
Moglo je biti da naš dolazak ovdje i mislima
tako preorijentišemo, ali nas na izlazu iz sela srete jedna druga, postarija
žena.
Pošto nas je nekoliko trenutaka znatiželjno,
činilo se i pomalo oprezno, samo posmatrala, na kraju se odvaži i progovori:
-
Jeste li vi s
Tjentišta?
-
Jesmo.
-
Znate, onda,
sigurno onog komandanta sa žutim brkovima!
Remzija i ja se u sekundi sagledasmo. Jedina
asocijacija nam je bio naš Major, ali bi previše neočekivano da baš za njega
pita.
Kako nam niko drugi ne pada na um, to ova žena
shvati našu zbunjenost i dosjeti se kako će nam pomoći da se sjetimo na koga
misli:
-
Onako, malo je
poniži, srednjih godina, malo trokira kad priča.
-
Joj, znaš ko je
to!? – odmah se okrenuh Remziji.
-
Ko?
-
Čuj, ko!? Krnjo,
ko drugi može odgovarati ovakvom opisu.
-
Kontam i ja. Ali,
kakav je on komandant!?
-
On reče... – žena
se stade skoro pravdati.
-
E, onda jeste to
Krnjo – Remzija se glasno nasmija – vjerujem da se predstavlj'o k'o komandant,
ali je on komandant - kol'ko sam i ja!
Žena je lijepo pričala o Krnju, da je dolazio
ovdje nekoliko puta, pomagao im sad oko koševine, par puta je s konjem išao
drva dotjerati. Još doda kako je njen čovjek slabijeg zdravlja, oba sina u
Sarajevu, svi drugi u selu jedva stižu svoje da porade.
Remzija je brzo kopčao stvari. To da ćemo na
kraju biti zamoljeni za pomoći, već je bilo više nego evidentno, tako da je on
sam preduhitri.
Dok smo išli za njom ka njivi na kojoj treba
to nekakvo sijeno sadjenuti, Remzija mi otkri i ostalo što je zaključio:
-
Ovdje ima da
ručak bude bogovski. Znaš Krnja, on ima njuh samo za imućnije kuće.
***
Travi nije dato da velika naraste, ovi su dani
bili neuobičajeno topli, sijeno je bilo suho.
U prilog nam je išlo da se ovdje diju manji
stogovi nego kod nas, pa je i sadjeven više nego dobro, bez obzira da ga ni
jedan od nas prije nije dio. Nismo dugo žalili što od onih koji znaše, niko iz Kerleta
Luku ne htjede poći s nama.
Remzija je bio sasvim u pravu, u pogledu
imućnosti naših domaćina. A zajedno se uvjerismo i u gostoljubivost, te i
iskrenu prijatnost.
Lako se složismo i predložismo im, a oni
prihvatiše, da sadijemo i drugo sijeno, koje je po našim procjenama također
bilo dovoljno suho.
Ne samo da smo dobro ugošćeni, već smo i
posebno nagrađeni. Dvije kutije cigareta su, bez nekih dilema, najvrijednije
što je za sličan rad bilo ko dobio.
***
Iako smo u povratku, kao opravdanu ljutnju što
nam se od ostalih niko nije htio pridružiti, napravili dogovor kako ćemo dolje
pušiti krijući, poštujući to da im bar još i „ne vadimo mast“, sudbina bi da
prelazeći cestu u logoru, ugledamo baš Derva Rahmana kako po njoj nervozno, ali
i polubeznadežno traga za bačenim pikavcima.
Bilo nam je dovoljno što smo se za ovih
nekoliko dana poznanstva s njim uvjerili koliko je dobar čovjek. Naš bi veći
grijeh bio, nego sevap kojim zaradismo cigarete, da ga ne počastismo s po
jednom.
A kad je već tako bilo, onda se zamislismo i
nad time kako bismo se osjećali svaki put kada bi se išli iskradati iz
vikendice, zapaliti. Možda da jednom ili dva puta ne bismo ostalima bili
sumnjivi.
Samo jedan minut je bio dovoljan da svi iz
vikendice shvate šta smo, osim ručka, dobili kao naknadu za naš cjelodnevni
rad. Postaše jako pažljivi s nama. Nisu nam noge prali, ali činiše sve drugo
što iskasmo. Večeras sebi nećemo ni čašu vode dohvatiti.
Divno je osjetiti svu tu pažnju, znati da si
dao primjer kako trebamo dijeliti baš sve što imamo. Najmanje je bitno što je
drugima bilo prevruće, što smo se malo i umorili, kao i što ćemo već za dan-dva
zajedno s ostalima Dervovim primjerom, svaki put kad uočimo kako je neka grupa
prošla s Grepka, ili ka njemu, tražiti nešto što je rjeđe i od djetelke s
četiri lista.
Ako, trenutni osjećaj nam kazuje kako se zbog
ovoga, ni tada nećemo kajati.
