Salko kosi zelenu
livadu,
Salko kosi, a djevojku
prosi.
Karala ga ostarjela
majka:
„Prođ se, Salko, sirote djevojke!
4. i 5. juni 1993.
Šta će tebi sirota djevojka,
„Prođ se, Salko, sirote djevojke!
4. i 5. juni 1993.
Šta će tebi sirota djevojka,
ti si, Salko, roda
gospodskoga!
U djevojke puno ruha
nema,
a u tebe puno roda
tvoga!
Puno roda – velika gospoda!“
Puno roda – velika gospoda!“
Nasmija se Čelebija
Salko:
„Dosta dara za mene bećara;
„Dosta dara za mene bećara;
Bože, spari – ko za
koga mari;
Hajdmo mati, svadbu
pripremati!“
Prepričavalo se po logoru. Neki nisu razumijevali
kako se slično moglo uopšte dogoditi. Nekoliko sam puta ponovio istu priču.
Tridesetak nas je, na desetak rovova. Fino
vrijeme, svi smo vani. Njih su dvojica htjeli oprobati sreću u lovu. Po
dogovoru su se vratili pola sata prije smjene. Kako je i red, došli su mome
rovu, javiti se.
Poput većine drugih, i ja sam od onih koji ne
vole pušku stalno držati u rukama. Nikada je ne držim napunjenom, ali ne biram
gdje ću je kada poturiti. Jutros sam je uslonio uz žile, na mahovinu obližnjeg
drveta. Sajo i Mujo su došli, skupa smo iščekivali smjenu. Oni su puške metli
na zemlju. Pričali smo, ustajali prohodati, ne sjedajući ponovo na isto mjesto.
Smjena je dolazila, Sajo je prvi krenuo. Uzevši
pušku koja mu je bila najbliža. Uzeo sam i ja jednu, toliko sličnu mojoj.
- Ostalo je dokaz dvije stvari – pred svojim
Trošnjanima sam priču i dopunio – prva je da Bog postoji. Zastali smo u onome
ko kamenjaru, i baš zaturili priču o takvim puškama. Hajde sad to što je Fućo
pito je li slučajno napunjena, i što sam ja bio tvrdoglav, pa i Glibo što se
podigo vidjevši da Fućo hoće u čelenku da me gađa, kontam kako je suđeno da se
to odmah riješi, šta bi da sam na sljedeću smjenu otišo s tom puškom, i ja - ne
znajući da je puna, slučajno okreno u nekoga...
- E kud ne opali, kud ga Glibo zaustavi – Fadil
Barlov je uz ovu moju priču uzdisao više nego ja.
- Šta je drugo dokaz? – Salko je pokazao da me je s
pažnjom slušao.
- A drugo je to, da je Bog mene odabrao da preživim
ovaj rat!
- Drugi put, kad ti puška ostane napunjena, daj je
meni, da ti ja objasnim zašto zakiva – Fadil je u ovakvim situacijama uvijek
pola na šali, a sasvim ozbiljan.
U nastavku smo se vratili na Salemov i moj
dolazak kroz Kiseljak. Većina je stala uz Fadilov zaključak, tada sam bio glup
i lud, sada samo glup. I uz dodatak, da imam na umu da sreća samo jednom
izdaje.
Koliko god se predstavljao drukčije, podsjećanja
na oba događaja me iznutra preznojavaše. Snova se nisam sjećao, ali sam i ustao
preznojen.
Suprotno od ranije, ovaj put s radošću prihvatih
Remzijin prijedlog da skupa s njim malo pobjegnem od svega. Ranije sam
izbjegavao, drugi su išli i da mijenjaju ono brašno, ulje i šećer, ali i da
rade za ručak, pitu, teglu kajmaka. Nekad se išlo i samo pomoći, svakako bi se
ostalo na ručku. A poslova uvijek ima, rat je i sa svime se žuri.
Brzo sam prežalio još jedan dan bez fudbala,
žurno sam slijedio Remziju.
Dok se približavasmo Slavljevićima, on me
detaljnije podsjeti na iskustvo koje ja
propustih zbog Variza. Dva dana su išli u Baške, kod Memovih prijatelja.
Imao je samo riječi hvale za gostoprimstvo, no
drugi je razlog te traži da se i to u mom dnevniku nađe. Složismo se da čitaoci
vagaju čiji je postupak kakav, tek je činjenica da smo jedni voljeli i na
položaju pušku poturiti, a drugi se od nje nisu odvajali ni kada rade.
Sunce je pržilo jače nego što je uobičajeno za
ovo doba godine, pa su se svi kosci morali skinuti goli do pasa. Niko nije mogao
biti izuzetak, ali bi i onih koji potom ponovo odjenuše - automat. Za vidjeti
takvog kosca - vrlo ružno, ali za nasmijati - dušu dalo!
Još mi Remzija ispriča i jedan raniji događaj
odavde, iz Slavljevića, a o kojem su nerado govorili. Taj su dan pomagali
jednoj ženi koja je živjela s majkom. Bez da čovjek dušu griješi, teško se
odlučiti koja su luđe. Ali, kažu, sevap je. Međutim kad je bilo vrijeme ručku,
pozvati su u kuću, opet im bi mrsko odbiti.
Uspomene
na ono što ih je unutra dočekalo i ispratilo, dovoljno je da sad Remzija sa
mnom strogo bježaše u drugi kraj sela.
Pobjeći nismo mogli, sretosmo ih obje na velikoj
česmi. Remziju su poznale, a on se nekako oprje da se sprema neka akcija, da
očekujemo kako će naš bataljon možda ovuda proći, pa mi kao pošli u izviđanje.
Moglo je biti da naš dolazak ovdje i mislima tako
preorijentišemo, ali nas na izlazu iz sela srete jedna starija žena.
Pošto nas je nekoliko trenutaka znatiželjno,
činilo se i pomalo oprezno, samo posmatrala, na kraju se odvaži i progovori:
- Jeste li vi s Tjentišta?
- Jesmo.
- Znate, onda, sigurno, onog komandanta sa žutim
brkovima!
Remzija i ja se u sekundi sagledasmo. Jedina
asocijacija nam je bio naš Major, ali bi previše neočekivano da baš za njega
pita.
Kako nam niko drugi ne pada na um, to ova žena
shvati našu zbunjenost i dosjeti se kako će nam pomoći da se sjetimo na koga
misli:
- Onako, malo je poniži, srednjih godina, malo
trokira kad priča.
- Joj, znaš ko je to!? – odmah se okrenuh Remziji.
- Ko?
- Čuj, ko!? Krnjo, ko drugi može odgovarati ovakvom
opisu.
- Kontam i ja. Ali, kakav je on komandant!?
- On reče... – žena se stade skoro pravdati.
- E, onda jeste to Krnjo – Remzija se glasno nasmija
– vjerujem da se predstavljo ko komandant, ali je on komandant - kolko sam i
ja.
Žena je lijepo pričala o Krnju, da je dolazio
ovdje nekoliko puta, pomagao im sad oko koševine, par puta je s konjem išao drva
dotjerati. Još doda kako je njen čovjek slabijeg zdravlja, oba sina u Sarajevu,
svi drugi u selu jedva stižu svoje da porade.
Remzija je brzo kopčao stvari. To da ćemo na
kraju biti zamoljeni za pomoći, već je bilo više nego evidentno, tako da je on
sam preduhitri.
Dok smo išli za njom ka njivi na kojoj treba to
nekakvo sijeno sadjenuti, Remzija mi otkri i ostalo što je zaključio:
- Ovdje ima da ručak bude bogovski. Znaš Krnja, on
ima njuh samo za imućnije kuće.
***
Travi nije dato da velika naraste, ovi su dani
bili neuobičajeno topli, sijeno je bilo suho. U prilog nam je išlo da se ovdje
diju manji stogovi nego kod nas, pa je i sadjeven više nego dobro, bez obzira
da ga ni jedan od nas prije nije dio. Nismo dugo žalili što od onih koji znaše,
niko iz Luku ne htjede poći s nama.
Remzija je bio sasvim u pravu, u pogledu
imućnosti naših domaćina. A zajedno se uvjerismo i u gostoljubivost, te i
iskrenu prijatnost. Lahko se složismo i predložismo im, a oni prihvatiše, da
sadijemo i drugo sijeno, koje je po našim procjenama također bilo dovoljno
suho.
Ne samo da smo dobro ugošćeni, već smo i posebno
nagrađeni. Dvije kutije cigareta su, bez nekih dilema, najvrijednije što je za
sličan rad bilo ko dobio.
Iako smo u povratku, kao opravdanu ljutnju što
nam se od ostalih niko nije htio pridružiti, napravili dogovor kako ćemo dolje
pušiti krijući, poštujući to da im bar još i „ne vadimo mast“, sudbina bi da
prelazeći cestu u logoru, ugledamo baš Derva Rahmana kako po njoj nervozno, ali
i polubeznadežno traga za bačenim pikavcima.
Bilo nam je dovoljno što smo se za ovih nekoliko
dana poznanstva s njim uvjerili koliko je dobar čovjek. Naš bi veći grijeh bio,
nego sevap kojim zaradismo cigarete, da ga ne počastismo s po jednom.
A kad je već tako bilo, onda se zamislismo i nad
time kako bismo se osjećali svaki puta kada bi se išli iskradati iz vikendice,
zapaliti. Možda da jednom ili dva puta ne bismo ostali sumnjivi.
Samo jedan minut je bio dovoljan da svi iz
vikendice shvate šta smo, osim ručka, dobili kao naknadu za naš cjelodnevni
rad. Postaše jako pažljivi s nama. Nisu nam noge prali, ali činiše sve drugo
što iskasmo. Večeras sebi nećemo ni čašu vode dohvatiti.
Divno je osjetiti svu tu pažnju, znati da si dao
primjer kako trebamo dijeliti baš sve što imamo. Najmanje je bitno što je
drugima bilo prevruće, što smo se malo i umorili, kao i što ćemo već za dan-dva
zajedno s ostalima Dervovim primjerom, svaki put kad uočimo kako je neka grupa
prošla s Grepka, ili ka njemu, tražiti nešto što je rjeđe i od
djetelke s četiri lista.
Ako, trenutni osjećaj nam kazuje kako se zbog
ovoga, ni tada nećemo kajati.
podjahorinska
livada