Ko li šeće uz Šehove
dugonje:
Il je Morić, il Saburlić Mujaga?
Il je Morić, il Saburlić Mujaga?
Nit je Morić, nit
Saburlić Mujaga,
već je ono Dženetiću
Osman-beg.
15/16. juni 1993.
Gledala ga Nur-hanuma
s pendžera,
bijele ruke niz
ćefenke pružila:
„Đel, Osman-beg, hodi
meni na ruke;
Doma nema moga babe
kadije,
doma nema moje majke
kadune!“
Stara narodna kaže: Ako neće Muhamed brdu, hoće
brdo Muhamedu. Večeras pomislih na nju zbog šutnje kojoj smo se dali, a nešto
ćemo ipak morati reći.
Partija šaha je prekinuta, igra karti će biti s
još manje pažnje, nakon što domalo kurir stiže s pozivom i Salku i meni na
sastanak. Koji se održava u vikendici Murata Fulurije, preblizu da bismo nas
dvojica i pokušali povesti bilo kakav razgovor, pripremu za to što nas dolje
čeka.
Još nas samo začudi da stižemo zadnji, da smo
zapravo i pozvani tek kada je neko provjeravao ko od komandira fali.
Ono što nas, bar dijelom nije čudilo je što je
sastanak otvorio upravo Murat:
- Sada smo, mislim, svi, pa možemo početi. Loše se
vijesti brzo šire, mada ne znam koliko možemo smatrati lošom viješću to što smo
od maloprije ostali bez komandanta, loše su vijesti kada neko pogine. Zuhdija
se nije snašo, ja ne bih sad o njemu, privatne stvari su nešto drugo, nas sad
treba samo da zanima naredba koja je došla iz Komande brigade. U njoj jasno
piše da je Zuhdija smijenjen, nema potrebe da je čitam, razlozi su nam svima poznati.
Ono što je za nas još bitno - ne stoji u naredbi. Šemso je reko da bi najbolje
bilo da za novog komandanta prihvatimo Sakiba Pača, ali je nas nekoliko već
pričalo o tome, mi nismo za. Ne trebam ni to objašnjavati, znamo mi koji smo
bili kad je on došo iz Goražda, trebo je on tad, odmah nama doći, biti Zuhdiji
zamjenik, a ne nekome gore na Grepku. Dakle, mi trebamo poslati svoj prijedlog
Komandi, ko će od nas da zamijeni Zuhdiju! E, sad, nemojte da bude... Dajte da
čujemo sve prijedloge. Na kraju ćemo glasati, pa vidjeti šta će odozgo reći.
- Ja ću prvi – Ćuza se odmah javi – moj prijedlog
si ti. Znamo te svi, nema potrebe da posebno obrazlažem.
- Obrazložiću ja poslije – Murat je znao voditi
ovakve sastanke – dajte da čujemo dalje.
Nisam imao namjeru nikoga predlagati, ponovo mi
se pred očima pojavio bijeli Zuhdijin džip, zbog čega mi se još manje dopao i
Ćuzin prijedlog. Na momenat mi se sve učini samo kao dobra režija.
Režija, koju ipak neću moći tek tako otćutati.
Ne žurim, čekam da drugi predlažu. U sekundima
šutnje, čekanja, provjeravam koliko sam malo o ratovima znao. Tek učim kako se
komandiri biraju.
Logika je da komandira mijenja njegov zamjenik.
Logično bi bilo da znam ko je bio Zuhdijin, ako je iko bio, kao što ne mogu
reći da nisam čuo kada se pričalo o tom nekom Sakibu Paču. Jesam li trebao
znati o njemu više od toga da mu se ovdje zamjeralo to što nije od početka s
nama, manje pričalo o tome zašto je odbijao biti zamjenik komandanta, odnosno
povlačila se prosta veza između to dvoje. Jesam li se samo trebao pitati otkuda
ovdje Admir, ili otkuda tu i Dervo, koga upoznah kao običnog strijelca, potom
viđah kao magacinera, te izvođača injžinerijske obuke.
Od raspoloživih, izdvojih jednu sekundu da u
svojoj glavi složim svoje želje: Zuhdija, Šeks, Ćasara. U naredne dvije sam
pogledom prešao cijelom sobom, ne smijem reći da poznajem dovoljno bilo koga od
nas, tek jedino na licu Envera Kovačevića vidjeh izraz koji meni izgleda kao da
je ovo nešto o čemu trebamo ozbiljno raspraviti.
Sekundi je nestalo, vidim Murata da se sprema
izjasniti, a njega sam već razumio, i zbog opasnosti da se čeka to njegovo
izjašnjavanje pa da se ide sa pripremljenim jedinim drugim prijedlogom, podigoh
ruku, riješen reći što mi upravo pade na um, i što mi bi na duši:
- Ja bih, ipak, da se mi prvo zadržimo na Zuhdijinoj
smjeni. Tačno je da nam ti nekakvi razlozi nisu nepoznati, ali je i tačno da to
baš ni tako ne ide. Nekom se Zuhdija nije svidio, i daj da ga se smijeni. Šta
sad kad predložimo nekog drugog, hoće li taj morati slijepo da sluša sve što mu
se s Grepka naređuje? I da trpi dok mogne, pa onda isto ovako da ode... sve dok
nam oni ne uvale nekoga!?
- To, nikako nećemo dozvoliti – Ćuza je jedva
iščekao da završim – zato se i jesmo skupili, zato ja i predlažem Murgu. Nama
treba neko ko je pametan, ali ko nije nagal i hirovit ko Zuhdija što bi. Neko
ko će se za nas boriti pameću, a ne čašom i rakijom!
- Polahko – Murat je znao procijeniti situaciju –
da se odmah razumijemo, od Ćuzinog prijedloga nema ništa. Ja stojim svakome na
raspolaganju pomoći koliko mogu, ko što sam se trudio i Zuhdiji, ali ima ovdje
rođenijih za komandovanje od mene. Drugo, niko Zuhdiju ni ne krivi. Samo, on je
njih tamo zateko kako piju i mezete, ali nije trebo da psuje, da razbacuje tamo
to po stolu. Nije mu ni u redu što je preključe povuko vojsku, ostavio liniju
praznu, bez obzira što su prošla dva dana, koliko im je kao bio dao. Nije ni ta
linija na Pošćenju nešto strašna... Mene je on odmah pito: šta mislim, da li će
vojska stati iza njega. Ja mu nisam mogo odgovoriti, jer ko još pita vojsku.
Ono, i mene je iznenadilo kako je Komanda brzo reagovala.
- Daj, Murga, nije niko naivan – sad se javi Fudo,
čija mi je ozbiljnost u onih par sekundi promakla – i ranije Zuhdija nije bio
po njihovom ćeifu, ovo je njima samo došlo kao dobar povod. Edo, de ti nama
prvo objasni otkud se Admir naprečac pojavio. Bio je brži od naredbe.
- Ja ću – Admir se kiselo osmijehnu – ja s ovim
nikakve veze nemam, ja sam tu drugim poslom. Ko hoće nek vjeruje, ko neće - šta
ću mu ja.
- U redu je Admire, ti i ja smo već pričali – opet
Murat pogađa vrijeme – nego, da ja kažem svoj prijedlog. Čim je naredba došla,
odnosno čim je Šemso prenio da se od nas traži drugi čovjek umjesto Zuhdije, a
pošto mi s glave nije bilo da prihvatimo Sakiba, meni je odmah sino Dervo. I
njega svi znamo, i on je rezervni oficir, i to upravo iz rukovodno-komandnog
dijela. Iz Goražda je došo među nas, već nas je sve upozno...
- Neka, Murate – Dervo ga spremno prekide – ja se
još nisam posve oporavio, nisam ja za tako krupnu dužnost, ne kažem da se ne bih
prihvatio neke manje. Ima među vama dovoljno i hrabrih i poštenih, koji su tu
od prvog dana... Evo, Ćuza, šta tebi fali!?
- Niko ne kaže da ikom nešta fali... Dajte da
čujemo sve prijedloge, pa ćemo da glasamo.
Ćuzine su riječi pokazale da ima neko spreman da
bi se prihvatio. A to je bilo vrijeme da se krene s ostalim prijedlozima.
Musa nije mogao biti zaobiđen, ali je njegovo
prvo iskustvo bilo i velika opomena. Opomena koja je služila još više Peli.
Pominjanje imena Zajka Muslića je od većine
popraćena polusmijehom, dok je Ćasara bio sam od sebe preoprezan. Ejub Fako je
pominjanje svoga imena odbio na najposebniji način, djelovao je kao da bi se
rado prihvatio, ali mu se sve nije sviđalo, jednako i što bi se doveo u
situaciju objašnjavati otkuda ga ovdje, odnosno hrabro je iznad želja metnuo
svoj moral i etiku.
Sve traje duže od sata, pa se meni u momentu čak
učini kako svi imasmo po svoga kandidata. Nakon Ćasarinog stava, te moga straha
da bih predlaganjem Šeksa - kasnije bio i jedini koji bi za njega glasao, moj kandidat
i nije bio ovdje. Bijeli džip je već u Sarajevu!?
Ali ću svakako glasati. U raspravi koja još traje,
moram reći i predugo, u kojoj ne učestvujem ali pokušavam razumjeti one koji se
još trude, primjećujem jednu šutnju koju nikako ne razumijem. Ne šuti Šeks zato
što se njega nije predlagalo, s tim je raščišćeno u njegovoj vikendici, šuti
jer on zna za koga je. Uzalud ga pogledujem, ničim ne otkriva ko je taj: Ćuza,
ili ipak Admir!?
Dok razmišljam o njima dvojici, siguran sam samo
u nešto drugo. Ćuza je jedini raspoložen, dok je jedini u raspravi govorio, i
držao se kao pravi komandant - Ćasara, bez obzira što je bio jasan u želji da
ga se zaobiđe.
Ne znam za koga je Šeks, ali i ja sam konačno
odlučio. Princip mi ne da da za Admira ruku, a između onoga koji to više želi i
onoga koji bi to, po mome mišljenju bolje radio, ja znam za koga ću biti. Samo
da dođe red da se za Ćasaru glasa, moja je ruka spremna!
I moji osjećaji ponekada mnogo omahnu. Jedini za
koga se je glasalo bio je Dervo. Od nas devetnaest, dvanaest je bila dovoljna
većina. Sad mi je jasna i treća stvar, prošao bi bilo ko za koga bi se prvog
glasalo. Zašto se za Derva prvog glasalo, i da li Ćuza žali što on ne bješe
prvi!?
To neću ni saznati. Krenu nova rasprava, čiji je smisao
unaprijed izgubljen. Dervo je uporan u odbijanju, traži da se glasa za nekoga
drugog. Iz nekih razloga, sada otvoreno podržava Admira, navodi ono što je čuo
da smo o njemu pričali. Admir, već dijelom mijenja raspoloženje, sve izgleda
kao da i sam čeka da se ovo tako završi. Što, opet, neki drugi ne žele!
Na kraju, Murga je opet onaj koji presuđuje.
Predlaže da se raziđemo, da noćas svi dobro razmislimo još jednom, te da se
ujutro ponovo sastanemo.
Trebalo bi da je jutro uvijek pametnije od noći,
ali kada sam ja u pitanju, a u vezi ovoga, nije se imalo šta promijeniti. Malo
sam sa Salkom pokušao pričati, ali se svelo na njegovo nemiješanje. Donekle je
bio i u pravu, tako je zastupao mišljenje svih Trošnjana. Isto bi me dočekalo i
da sam išao među bacačlije... ili bi mi Sutko nešto rekao!?
Zapravo sam se u to sasvim uvjerio kada sam, ne mogavši
zaspati, izašao pred vikendicu i vidio kako u dvije vikendice - svijeće još
gore. Admir ili Ćuza, jedini su mogući odgovori.
***
Koji je ispravniji, ovako sivo jutro, teško da će
otkriti. Jedino ima kazati ono što je noć već izrodila, ostalo je samo da svi
čujemo kako one svijeće nisu zalud gorjele. Glasanje je suvišno, većina se već dogovorila.
Cijeli je logor odmah počeo o tome da trubi, bilo
je i onih kojima je bilo svejedno, kao i onih što su se bili spremni buniti.
Ali je većina najviše željela da se ovo konačno privede kraju, da mine napetost
koja je zavladala.
Mislim da, sem onih što bijahoše na Varizima,
niko drugi nije izostao s popodnevnog, vanrednog postrojavanja.
- Ja hoću samo da vam kažem par riječi – Admir je,
kako smo od njega i naviknuti, sasvim bio spreman za govor – zahvaljujem se na
ukazanom povjerenju, ovo je za mene i čast i obaveza, zato ću vam odmah svima
obećati...
Govorio je glasno, ali ga ja ne slušah. Kao i
ostali, znao sam otprilike sve što će nam još reći. Meni je dovoljno svježe što
još držim kako ga sam Major nije postavio, da ne sumnjam u njegove riječi ali
da brinem za njegova buduća djela!
Govorio je glasno, i malo duže nego sam očekivao.
Zaboravio sam na moje prve osjećaje, koje je samo jedna noć bila uspavala.
Ipak, bi mi drago kada vidjeh kako nisam jedini koji
glasno uzdahnu vidjevši da Zuhdijin džip ponovo ulazi u logor. Da je došao
naknadno se sa svima pozdraviti, ili da je nešto važno zaboravio, sasvim izvjesno
ne bi s njim opet bila Nina!
Sivo jutro je najavilo buran, i zanimljiv dan.
Zuhdija pored stroja prođe skoro mirno, ali je Ninino ponašanje potvrđivalo ono
što smo osjećali, došao je - da ostane!
Cijeli se stroj komešao. Čak i mi kojima je bilo drago,
koji bismo najvoljeli da Zuhdija nije ni odlazio, negdje podsvjesno
provjeravasmo da li bi možda bolje bilo, kada je već otišao, da se ipak nije
vratio.
Admir!? Uspio je, nekako završiti svoje
obraćanje.
Jahorina,
Golica i Trijeska
