Ko li šeće uz
Šehove dugonje:
Il' je Morić, il' Saburlić Mujaga?
Nit' je Morić,
nit' Saburlić Mujaga,
već je ono
Dženetiću Osman-beg.
15/16. juni 1993.
Gledala ga
Nur-hanuma s pendžera,
b'jele ruke niz
ćefenke pružila:
„Đel', Osman-beg,
hodi meni na ruke;
Doma nema moga
babe kadije,
doma nema moje
majke kadune!“
Stara narodna kaže: Ako neće Muhamed brdu,
hoće brdo Muhamedu. Večeras pomislih na nju zbog šutnje kojoj smo se dali, a
nešto ćemo ipak morati reći.
Partija
šaha je prekinuta, igra karti će biti s još manje pažnje, nakon što domalo
kurir stiže s pozivom i Salku i meni na sastanak. Koji se održava u vikendici
Murata Fulurije, preblizu da bismo nas dvojica i pokušali povesti bilo kakav
razgovor, pripremu za to što nas dolje čeka.
Još nas
samo začudi da stižemo posljednji, da smo zapravo i pozvani tek kada je neko
provjeravao ko od komandira fali.
Ono što nas, bar dijelom nije čudilo je što je
sastanak otvorio upravo Murat:
-
Sada smo, mislim,
svi, pa možemo početi. Loše se vijesti brzo šire, mada ne znam koliko možemo
smatrati lošom viješću to što smo od maloprije ostali bez komandanta, loše su
vijesti kada neko pogine. Zuhdija se nije snašao, ja ne bih sad o njemu,
privatne stvari su nešto drugo, nas sad treba samo da zanima naredba koja je
došla iz Komande brigade. U njoj jasno piše da je Zuhdija smijenjen, nema
potrebe da je čitam, razlozi su nam svima poznati. Ono što je za nas još bitno
- ne stoji u naredbi. Šemso je rek'o da bi najbolje bilo da za novog komandanta
prihvatimo Sakiba Pača, ali je nas nekoliko već pričalo o tome, mi nismo - za.
Ne trebam ni to objašnjavati, znamo mi koji smo bili kad je on doš'o iz
Goražda, treb'o je on tad, odmah nama doći, biti Zuhdijin zamjenik, a ne nekome
gore na Grepku. Dakle, mi trebamo poslati svoj prijedlog Komandi, ko će od nas
da zamijeni Zuhdiju! E, sad, nemojte da bude... Dajte da čujemo sve prijedloge.
Na kraju ćemo glasati, pa vidjeti šta će odozgo reći.
-
Ja ću prvi – Ćuza
se odmah javi – moj prijedlog si ti, znamo te svi, nema potrebe da posebno
obrazlažem.
-
Obrazložiću ja
poslije – Murat je znao voditi ovakve sastanke – dajte da čujemo dalje.
Nisam imao namjeru nikoga predlagati, ponovo
mi se pred očima pojavio bijeli Zuhdijin džip, zbog čega mi se još manje dopao
i Ćuzin prijedlog. Na momenat mi se sve učini samo kao dobra režija.
Režija, koju ipak neću moći tek tako otćutati.
Ne žurim, čekam da drugi predlažu. U sekundima
šutnje, čekanja, provjeravam koliko sam malo o ratovima znao. Tek učim kako se
komandiri biraju.
Logika je da komandira mijenja njegov
zamjenik. Logično bi bilo da znam ko je bio Zuhdijin, ako je iko bio, kao što
ne mogu reći da nisam čuo kada se pričalo o tom nekom Sakibu Paču. Jesam li
trebao znati o njemu više od toga da mu se ovdje zamjeralo to što nije od
početka s nama, manje pričalo o tome zašto je odbijao biti zamjenik komandanta,
odnosno povlačila se prosta veza između to dvoje. Jesam li se samo trebao
pitati otkuda ovdje Admir, ili otkuda tu i Dervo, koga upoznah kao običnog
strijelca, potom viđah kao magacinera, te izvođača injžinerijske obuke.
Od raspoloživih, izdvojih jednu sekundu da u
svojoj glavi složim svoje želje: Zuhdija, Šeks, Ćasara. U naredne dvije sam
pogledom prešao cijelom sobom, ne smijem reći da poznajem dovoljno bilo koga od
nas, tek jedino na licu Envera Kovačevića vidjeh izraz koji meni izgleda kao da
je ovo nešto o čemu trebamo ozbiljno raspraviti.
Sekundi je nestalo, vidim Murata da se sprema
izjasniti, a njega sam već razumio, i zbog opasnosti da se čeka to njegovo
izjašnjavanje pa da se ide sa pripremljenim jedinim drugim prijedlogom, podigoh
ruku, riješen reći što mi upravo pade na um, i što mi bi na duši:
-
Ja bih, ipak, da
se mi prvo zadržimo na Zuhdijinoj smjeni. Tačno je da nam ti nekakvi razlozi
nisu nepoznati, ali je i tačno da to baš tako ne ide. Nekom se Zuhdija nije
svidio, i daj da ga se smijeni. Šta sad kad predložimo nekog drugog, hoće li
taj morati slijepo da sluša sve što mu se s Grepka, ili čak iz Sarajeva
naređuje? I da trpi dok mogne, pa onda isto ovako da ode... sve dok nam oni ne
uvale nekoga!?
-
To, nikako nećemo
dozvoliti – Ćuza je jedva iščekao da završim – zato se i jesmo skupili, zato ja
i predlažem Murgu. Nama treba neko ko je pametan, ali ko nije nagal i hirovit
k'o Zuhdija što bi. Neko ko će se za nas boriti pameću, a ne čašom i rakijom!
-
Polahko – Murat
je znao procijeniti situaciju – da se odmah razumijemo, od Ćuzinog prijedloga
nema ništa. Ja stojim svakome na raspolaganju pomoći koliko mogu, k'o što sam
se trudio i Zuhdiji, ali ima ovdje rođenijih za komandovanje od mene. Drugo,
niko Zuhdiju ni ne krivi. Samo, on je njih tamo zatek'o kako piju i mezete, ali
nije treb'o da psuje, da razbacuje tamo po stolu. Nije mu ni u redu što je
preključe povuk'o vojsku, ostavio liniju praznu, bez obzira što su prošla dva
dana, koliko im je k'o biva bio dao. Nije ni ta linija na Pošćenju nešto
strašna... mene je on odmah pit'o: šta mislim, da li će vojska stati iza njega.
Ja mu nisam mog'o dogovoriti, jer ko još pita vojsku. Ono, i mene je iznenadilo
kako je Komanda brzo reagovala.
-
Daj, Murga, nije
niko naivan – sad se javi Fudo, čija mi je ozbiljnost u onih par sekundi
promakla – i ranije Zuhdija nije bio po njihovom ćeifu, ovo je njima samo došlo
kao dobar povod. Nego, de da nam neko prvo objasni otkud se Admir naprečac
pojavio. Bio je brži od naredbe.
-
Ja ću – Admir se
kiselo osmijehnu – ja s ovim nikakve veze nemam, ja sam tu drugim poslom. Ko
hoće nek vjeruje, ko neće - šta ću mu ja.
-
U redu je,
Admire, ti i ja smo već pričali – opet Murat pogađa vrijeme – nego, da ja kažem
svoj prijedlog. Čim je naredba došla, odnosno čim je Šemso prenio da se od nas
traži drugi čovjek umjesto Zuhdije, a pošto mi s glave nije bilo da prihvatamo
Sakiba, meni je odmah sin'o Dervo. I njega svi znamo, i on je rezervni oficir,
i to upravo iz rukovodno-komandnog dijela. Iz Goražda je doš'o među nas, već
nas je sve upozn'o...
-
Neka, Murate –
Dervo ga spremno prekide – ja se još nisam posve oporavio, nisam ja za tako
krupnu dužnost, ne kažem da se ne bih prihvatio neke manje. Ima među vama
dovoljno i hrabrih i poštenih, koji su tu od prvog dana... Evo, Ćuza, šta tebi
fali!?
-
Niko ne kaže da
ikom nešta fali... dajte da čujemo sve prijedloge, pa ćemo da glasamo.
Ćuzine su riječi pokazale da ima neko spreman
da bi se prihvatio. A to je bilo vrijeme da se krene s ostalim prijedlozima.
Musa nije mogao biti zaobiđen, ali je njegovo
prvo iskustvo bilo i velika opomena. Opomena koja je služila još više Peli.
Pominjanje imena Zajka Muslića je od većine
popraćena polusmijehom, dok je Ćasara bio sam od sebe preoprezan. Ejub Fako je
pominjanje svoga imena odbio na najposebniji način, djelovao je kao da bi se
rado prihvatio, ali mu se sve nije sviđalo, jednako i što bi se doveo u
situaciju objašnjavati otkuda ga ovdje, odnosno hrabro je iznad želja metnuo
svoj moral i etiku.
Sve traje duže od sata, pa se meni u momentu
čak učini kako svi imasmo po svoga kandidata. Nakon Ćasarinog stava, te moga
straha da bih predlaganjem Šeksa - kasnije bio i jedini koji bi za njega
glasao, moj kandidat i nije bio ovdje. Bijeli džip je već u Sarajevu!?
Ali ću svakako glasati. U raspravi koja još
traje, moram reći i predugo, u kojoj ne učestvujem ali pokušavam razumjeti one
koji se još trude, primjećujem jednu šutnju koju nikako ne razumijem. Ne šuti
Šeks zato što se njega nije predlagalo, s tim je raščišćeno u njegovoj
vikendici, šuti jer on zna za koga je. Uzalud ga pogledujem, ničim ne otkriva
ko je taj: Ćuza, ili ipak Admir!?
Dok razmišljam o njima dvojici, siguran sam
samo u nešto drugo. Ćuza je jedini raspoložen, dok je jedini u raspravi
govorio, i držao se kao pravi komandant - Ćasara, bez obzira što je bio jasan u
želji da ga se zaobiđe.
Ne znam za koga je Šeks, ali i ja sam konačno
odlučio. Princip mi ne da da za Admira dignem ruku, a između onoga koji to više
želi i onoga koji bi to, po mome mišljenju bolje radio, ja znam za koga ću
biti. Samo da dođe red da se za Ćasaru glasa, moja je ruka spremna!
I moji osjećaji ponekada mnogo omahnu. Jedini
za koga se je glasalo bio je Dervo. Od nas devetnaest, dvanaest je bila
dovoljna većina. Sad mi je jasna i treća stvar, prošao bi bilo ko za koga bi se
prvog glasalo. Zašto se za Derva prvog glasalo, i da li Ćuza žali što on ne
bješe prvi!?
To neću ni saznati. Krenu nova rasprava, čiji
je smisao unaprijed izgubljen. Dervo je uporan u odbijanju, traži da se glasa
za nekoga drugog. Iz nekih razloga, sada otvoreno podržava Admira, navodi ono
što je čuo da smo o njemu pričali. Admir, već dijelom mijenja raspoloženje, sve
izgleda kao da i sam čeka da se ovo tako završi. Što, opet, neki drugi ne žele!
Na kraju, Murga je opet onaj koji presuđuje.
Predlaže da se raziđemo, da noćas svi dobro razmislimo još jednom, te da se
ujutro ponovo sastanemo.
Trebalo bi da je jutro uvijek pametnije od
noći, ali kada sam ja u pitanju, a u vezi ovoga, nije se imalo šta promijeniti.
Malo sam sa Salkom pokušao pričati, ali se svelo na njegovo nemiješanje.
Donekle je bio i u pravu, tako je zastupao mišljenje svih Trošnjana. Isto bi me
dočekalo i da sam išao među minobacačlije... ili bi mi Sutko nešto rekao!?
Zapravo sam se u to sasvim uvjerio kada sam,
nemogavši zaspati, izašao pred vikendicu i vidio kako u dvije vikendice -
svijeće još gore. Admir ili Ćuza, jedini su mogući odgovori.
***
Koji je ispravniji, ovako sivo jutro, teško da
će otkriti. Jedino ima kazati ono što je noć već izrodila, ostalo je samo da
svi čujemo kako one svijeće nisu zalud gorjele. Glasanje je suvišno, većina se
već dogovorila.
Cijeli je logor odmah počeo o tome da trubi,
bilo je i onih kojima je bilo svejedno, kao i onih što su se bili spremni
buniti. Ali je većina najviše željela da se ovo konačno privede kraju, da mine
napetost koja je zavladala.
Mislim da, sem onih što bijahoše na Varizima,
niko drugi nije izostao s popodnevnog, vanrednog postrojavanja.
-
Ja hoću samo da vam kažem par riječi – Admir
je, kako smo od njega i naviknuti, sasvim bio spreman za govor – zahvaljujem se
na ukazanom povjerenju, ovo je za mene i čast i obaveza, zato ću vam odmah
svima obećati...
Govorio je glasno, ali ga ja ne slušah. Kao i
ostali, znao sam otprilike sve što će nam još reći. Meni je dovoljno svježe što
još držim kako ga sam Major nije postavio, da ne sumnjam u njegove riječi ali
da brinem za njegova buduća djela!
Govorio je glasno, i malo duže nego sam
očekivao. Zaboravio sam na moje prve osjećaje, koje je samo jedna noć bila
uspavala.
***
Ipak, bi mi drago kada vidjeh kako nisam
jedini koji glasno uzdahnu vidjevši da Zuhdijin džip ponovo ulazi u logor. Da
je došao naknadno se sa svima pozdraviti, ili da je nešto važno zaboravio,
sasvim izvjesno ne bi s njim opet bila Nina!
Sivo jutro je najavilo buran, i zanimljiv dan.
Zuhdija pored stroja prođe skoro mirno, ali je Ninino ponašanje potvrđivalo ono
što smo osjećali, došao je - da ostane!
Cijeli se stroj komešao. Čak i mi kojima je
bilo drago, koji bismo najvoljeli da Zuhdija nije ni odlazio, negdje podsvjesno
provjeravasmo da li bi možda bolje bilo, kada je već otišao, da se ipak nije
vratio.
Admir!? Uspio je, nekako završiti svoje
obraćanje.
