Doboš kuca Šamcu na
pijaci,
prodaju se šamačke
djevojke,
među njima Ismihana
mlada.
Nju kupuju do tri
mušterije:
Dvije su joj dva
dilbera mlada 25 i 26. juni 1993.
a treći je starac
Emin-aga.
Više daje starac
Emin-aga
neg što daju dva
dilbera mlada.
Zakukala l'jepa
Ismihana,
dadoše je starcu
Emin-agi.
Kamionom smo ugodno stigli do na Bjelašnicu.
Da bi se dalje truckali. I, dotruckali.
Do rejona Ljute. Čujem od drugih. Čujem i da
ćemo se ovdje zadržati neko vrijeme.
A odabrano selo je Polje. Nadam se i da nije
bez razloga. U okolini je još sela.
Narod mi se ne doima nikako dobronaklon spram
nama. Njihovi su pogledi sumnjičavi, puno više nego samo radoznali. Na njih
nismo smjeli, ali ni znali odgovarati. Jedino smo i mogli, skloniti se.
Tako se, nekako i dogovorismo. Umjesto da
ovdje noćimo podijelićemo se u grupice, te otići u neko od Tušilskih, od Šemsa
predloženih sela.
Imena tih sela slabo da šta mogu reći, ali ja
svojoj grupici, sa mnom su Bećo i Leha, predložih da mi idemo u Žiliće. Znam
zbog čega su mi zvučali privlačnije nego Sinanovići, Ozimine ili Pervizi. Iz
razloga što imam tetku sličnog prezimena.
***
Dok se penjasmo našem zaselku tražim odgovor
na iskazanu nam neprijatnost u Polju. Čuli smo za nedavni napad na ovaj kraj,
čuli da ih ranije nije bilo mnogo. Poznato nam je, a i vidmo da ova sela nisu
toliko velika koliko prostor koji pokrivaju, računam da su ovdašnji mještani
vrlo ponosni na svoje borce, koji još uvijek brane cijeli rejon, bez iskrenog
razmišljanja da su četnicima trenutno zanimljivija druga područja, na koja tek
napadaju žešćom silinom. Sem toga, nešto mi se doima i sasvim logčnim. Vidjeti
bataljon ili četu pristigle vojske, još bi i djelovalo ohrabrujuće, dok grupica
od tridesetak boraca nosi više sumnje nego ohrabrenja.
Ako smo Žiliće odabrali napamet, to ne važi i
za kuću u njima, gledao očima Lehinim i mojim, mada ćemo domaćinima nastojati i
to takvim predstaviti. Ulazeći u samo selo, i pomalo se diveći njegovoj ljepoti,
makar to dolazilo samo iz razloga što tamo kamo idemo ništa slično nas ne čeka,
ne mogosmo ne zapaziti još ljepote u selu. Jednako prirodne, samo još
privlačnije.
U avliji smo vidjeli tri djevojke, nimalo
teško pretpostaviti i - sestre. Sve mlade, sve lijepe, kasnije ćemo čuti i sve
neudate. I sve, ovdje skoro slučajno zadešene. Otac im je odavde, živjele su u
Hrasnici, za Bajram su došle posjetiti deda.
Dedo je popravio sav dojam iz Polja, smatrao
se od Boga počašćenim što smo prvo zakucali na njegova vrata. Nije nam dao ni
da pitamo ima li mjesta za konak, jesmo li na smetnji...
Sigurno da nećemo žaliti što baš ovdje
noćijevamo, bez obzira što je premalo vremena da bilo šta više o djevojkama
saznamo. Prijatnost i brižnost domaćina i njegovih unuka vrijedni su dugog
pamćenja. Nismo htjeli lagati da smo umorni, a šta god da nas sutradan čeka
izdržaćemo.
Bilo je ugodno sijeliti do iza ponoći.
Poštovati gostoprimstvo domaćina, uzvraćati muhabet, povremeno se krišom diviti
djevojačkim ljepotama, koje one nisu mogle skriti, a osjećaj kazuje kako
se one jednako diviše našoj hrabrosti, makar ni mi sami ne znali kamo tačno
idemo.
Neka bude da smo svjesno potaknuti da se
raštrkamo u sva četiri zaselka, neka bude da neko misli da zamećemo kao
tragove, nama bješe malo i žao što rano moradosmo ponovo biti svi na okupu. Na
dogovorenom mjestu, u Polju.
***
Žalismo još više, kad vidjesmo da nećemo odmah
dalje. Imamo još dva zadatka za ovdje obaviti.
Onaj prvi je ljepši, rješavamo se viška brašna
i šećera. Ovdje ćemo za njih uzeti tri janjeta, i ne znam koliko rakije. S tim
ćemo sami sebi priuštiti poseban ispraćaj, tamo u Bjelimićima.
Ovdje moramo obaviti i ono drugo, podijeliti
ostalo.
Prvo mi u oči upada da na podjeli nismo svi.
Drugo će mi zasmetati kasnije, nikada nisam volio u tolikoj mjeri princip
dobrovoljnosti. U pitanju je bila roba koja nam svima jednako treba, a brzo
postaje jasno da nakon podjele rančevi nam neće svima biti jednako opterećeni.
Ja sam već imao početno zaduženje, najteži dio
prcovke. To je bilo dovoljno da i ne bih trebao razmišljati o još nečemu, ali
vidjevši kako podjela ide sve sporije, najprije se prihvatih jedne kutije
lijekova. Potom, malo prezirući i sam sebe uzeh i kilogram soli, nekako se
bojeći da bi mogao ostati neponešen...
Vrijeme koje je sporo i mučno prolazilo ubijao
sam, u glavi premjerajući naše rančeve ponaosob. Sabirao sam koliko je ko ponio
iz Kerleta Luku, koliko je ovdje već dodao.
Prvi mi je pred očima ranac Eka Džamalije.
Znam da on, nikad i ni u jednu akciju ne ide bez puno tromblona, i municije
uopšte. O hrani i opremi je umjereno vodio računa. Dalo mi se na jednoj pauzi
podići njegov ranac, težio je četrdesetak kilograma. On je jedan od onih kome
niko nema pravo zamjeriti što se na ovoj podjeli nije pojavio.
Sajo se pojavio. Njegov ranac je do danas bio
lakši od Ekovog, ali je s dijelom prcovke, litrom ulja, i s dosta sanitetskog
materijala premašio moj i došao s Ekovim u egal.
Znam i za ranac koji je vjerovatno najteži,
ali Hasiba Ožgovića Ciglu baš i ne žalim. Kad je spisak kompletiran, pa čak i
čim je par dana ranije pristupio diverzantima, nekako se pitah otkud se on
odjednom promijenio. Sve ranije vrijeme se uglavnom držao logistike, a sada...
Pojasniše mi kako on ima prošlost koja ga je sasvim preporučivala diverzantskim
akcijama. Ako u tome ima istine, to nešto je baš proradilo u njemu. Ne samo da
je uz jurišnike, nego je tik uz Admira. Jeste da ima i leđa, ali mi se nije
sviđalo da je uz Admira stao tako da uz svoje, nosi i skoro sve njegove stvari.
Zato mu nisam zamjerao što podjela prolazi i bez njega, ali ga nisam ni žalio!
Saja i Eka, hoću još više. Pretposljednji kilogram
soli uze Sajo, dok se za posljednji pobrinu Admir. Jednostavno ga ugura na dno
jednog od odloženih rančeva. Prepoznao sam da je Ekov... ali, prepoznali su i
drugi. Otćutali oni, pa ni mene niko ne tegli za jezik. Ostaje mi se nadati da
će leđa spremna izdržati četrdeset, imati snage i za taj još jedan kilogram.
Za mene mi se čini, da je ne bih imao. Osim,
da su i meni krišom zavirivali u ranac.
Istina je i da, izuzev Admira, niko ne nosi
ispod tridesetak kilograma.
***
Do Bjelimića ćemo pješke, bez obzira što se
još malo moglo onim kamionom. Prilika je da odmah osjetimo rančeve, da se
priviknemo na njih, možda bude ovo i posljednja prilika da još neko odustane.
Ne znam hoće li biti takvih, ali sam brzo
osjetio da je privikavanje - „jebeno“! Rančevi su lijegali, skoro se pripijali
uz nas. Ramena, leđa, rebra, osjećali su svaki gram tereta.
Zaustavljanja su česta, i sve češća. Još nam
se ne žuri, mada se sve više pitamo da li je sve moralo baš ovako. Potajno
htjesmo vjerovati kako za našu ukupnu sumornost udjela ima i okolni pejzaž,
koji se uglavnom sastoji iz nepreglednih kamenjara.
Tako se obradovasmo kad nakon nekoliko sati
konačno ugledasmo ono o čemu smo se sve vrijeme međusobno raspitivali. Pejzaž
se počeo mijenjati, počinjemo osjećati blizinu Bjelimića. Iza svake kose
očekujemo ugledati prve krovove.
Šemso se trudi da nam olakša posljednje
napore, ne štedi glasne žice da neprestano veliča ljepote koje nam se ukazuju.
Ono što me je bunilo, postaje mi jasnije...
