Dvore mela
Hasanaginica,
dvore mela, svoje
dvore klela:
„Dvori moji, vatrom
izgorjeli;
od kako sam u vas
dovedena,
ja ne vidim ni oca ni majke,
mlada brata, ni
sestrice Ajke!“
25. juni 1993.
Ona misli da niko ne
čuje;
sve to sluša aga
Hasan-aga,
pa govori svojoj
vjernoj ljubi:
„Opremaj se
Hasanaginice,
pa obiđi i oca i
majku,
mlada brata i sestricu
Ajku.“
Opremi se
Hasanaginica,
pa se vinu poljem
širokijem,
i uzjaha ata nejahana,
nejahana devet godin
dana...
Bio sam jačim dijelom u pravu. Nisam se radovao
svojoj oštroumnosti, ali nisam ni mogao bilo šta promijeniti.
Čovjek se
jednom opredjeljuje. A ja sam se već odlučio - za Šeksa. To što vjerovah kako
će on znati pomiriti nepomirivo, nije mi opravdanje. Još mi se sad doima kako
je bolje što sam prećutavao svoju iskrenost prema Zuhdiji. Nekako mi je sada i
lakše otimati se dojmu da sam završio na pogrešnoj strani.
Svejedno, jednako uzbuđeno sam iščekao buđenje
ovoga jutra. Baš kao što se teško iznosih s prethodnom noći, u kojoj nam je sve
i saopšteno. I u kojoj je postalo i sasvim vidljivo da je na Šeksa jedino mogao
Admir računati. Zuhdijinu naredbu je smiješkom ispratio, uz komentar kako niko
ne može u istom momentu biti na dva različita mjesta.
Tako, dok mi polahko pakovasmo stvari, Zuhdija je
već pisao potjernice za nama. Ne znam, ali ne vjerujem da se ikada prije, u
bilo kojem ratu desilo da dezerteri kreću na tako opasan zadatak!
Puno je stvari koje upućuju na to. Sinoć je
Šemso, lično donio vijest o našem polasku. Stiglo je još nešto opreme, kao i
informacija da nas ostalo čeka, negdje u Bjelimićima. Ni ne pitasmo šta je to
ostalo, ni zašto nije i to ovdje, ali osjećasmo osnovnu bitnost. Možda je toga manje
nego nam se sve ove dane obećava, ali je cilj postignut. Mi krećemo, nismo
odustali.
Krećemo, tiše nego sam i zamisliti mogao. Čak u
momentima se i sam osjećah više dezerter, negoli jurišnik. Ali, Admir je tako
htio. Nehtje da situaciju još komplikuje, samo mu je bilo važno da što prije
pođemo. Kako je Zuhdija rano napustio logor, to je Admir zamolio ostale da nas
ne dolaze ispraćati, kako niko od njih ne bi imao eventualnih trzavica pošto se
Zuhdija vrati.
Jer, ma kako o tome i ne želio razmišljati, nešto
će se u logoru promijeniti našim odlaskom. Zuhdija nije otišao jutros jer će mu
nedostajati diverzanti i nas petnaestak, nego da brani teško stečeni autoritet.
Nije mu, i ne može biti kao Bešovićev što bi, ali se ne može reći i da ga nema.
Neki su, iz ovih ili onih razloga, ipak uz njega. Uz njega, ne i protiv Admira,
baš kao što se ja nađoh uz Admira a nikada ne bijah protiv Zuhdije. Kako oni
gledaju na mene, na nas, tako i mi trebamo gledati i Murata Fuluriju i Derva
Rahmana, Envera i Fuda Kovačevića, Sutka i Lata, pa sve do Ćasare i Ćuze!
Ćuza je taj koji u ovoj priči predstavlja i zagonetku
i odgonetku. I ja sam od onih što vjerovaše kako je lakše dva rođena brata
staviti na dvije različite strane, nego njega i Šeksa. Odatle i priča da su
Ćuza, i još neki morali ostati. Da spase bataljon!
Bataljon je spašen, i ne može ga uništiti to što
će jedna diverzantska grupa umjesto put Jahorine, na zadatak prema Zelengori.
Moj osjećaj pokazuje kako to sada nije tako, iako se na kraju možda i
ispostavi. Onda, svaka čast Ćuzi.
Ja sam pod
dojmom da je on kao bezbjednjak jutros trebao drukčije da reaguje, da nas bar upozori
na moguće posljedice. Ali, nije. Ponašao se kao i drugi, nije ni izašao vidjeti
kako tužno polazimo. Znam, ima i mjesta pričama da mu se to ne da, iz njega
samog, da njegova želja za Zelengorom nikako nije manja od naših, da je sve
samo cijena vlastitoj žrtvi koju podnosi.
***
Iako smo se spremali mirno, nećemo baš tako
otići! Po svemu sudeći, Zuhdija ponovo nije naišao na željenu podršku u
Brigadi, te je žurio učiniti jedino što mu je preostalo.
Za početak, zaustavlja naš polazak. Za toliko, da
nam se kao komandant obrati. Pravo, koje mu ni Admir nije mogao osporiti.
Ponovo smo postrojeni. Mučnije, nego prije pola
sata. Zuhdijin nastup je sve samo ne ono što je trebao biti. Potpuno
mrzovoljno, skoro izbezumljeno, priča o nekakvim samovoljama, javašlucima. Ono
što se za Zuhdiju znalo, bar neće previše duljiti.
Tako je i bilo. Kako vidje da takav početak
prosto ide u vjetar, to se ubrzo malo smiruje. Prođe jednom ispred cijelog
stroja, bez riječi, samo nas sve pojedinačno pogledavši ravno u oči. Ispred nas
nekoliko se zadržavao sekundu-dvije duže nego ispred većine, jasno stavljajući
ko ga je više razočarao time što se ipak našao u stroju.
A, bila je ovo i najava da još ima samo, nešto
reći za kraj:
- Ja nikog ni na šta ne mislim prisiljavati. Jedino
vas imam pitati, jeste li svi svjesni ovoga što radite? Imate minut da
razmislite, ko je svjestan neka istupi.
Tajac je mogao trajati taj dobiveni minut, ali se
odmah Admir odvaži:
- Ja se izvinjavam što upadam komndantu u riječ,
ali i mene vrlo zanima: je li ima neko da ne ide svojom voljom, da sam ga ja,
možda, natjero!? Ako ima takvih, za sve je nas najbolje da to odmah raščistimo.
Ili, ako se neko predomislio, neka izađe sada. Niko se nikome neće zamjerati,
ili, ne daj Bože, svetiti.
Sad je tek nastupio pravi tajac. Koji je i jedino
mogao potvrditi ono što je već i bilo jasno. Ako je bilo onih koji su se
kolebali, odlučili su se ranije.
Samo je jedan čovjek vjerovao da se nešto može
još izmijeniti. Ili nije, nego je samo čekao potvrdu:
- Ako je tako, onda vi i preuzmite svu odgovornost.
Ja više neću da jebem svoje živce. Budala sam i što sam dolazio iz Sarajeva...
Nina, idemo!
Već viđeno. Samo, ovaj put i dojmljivije.
Da imam vremena, razmišljao bih o ovome duže.
Ovako, samo mi se čini kako je Zuhdija prvi put se vratio, čekajući ovaj drugi
put. Da je onda otišao, otišao bi kao poražen. Ovako, ma šta svi drugi mislili,
možda ne kao pobjednik, ali svakako odlazi dostojanstveno.
I ponosno. I, opet samo sa Ninom i Esom. I, baš
onako kako odlazi neko ko se ne misli vraćati.
Admir još jednom izlazi ispred nas. Ne vjerujem
da ima nešto novo, nešto važno nam reći, prije će biti da čeka, sluti kako se
još jutros ovdje nešto ima desiti.
Tačno. Vojsci nije promaklo Zuhdijino ponašanje,
munjevito počinje komešanje cijelim logorom. Brzo stiže do Ćuze, koji mora
reagovati. Obavještava Zuhdiju da vojska traži da se i njima obrati!
Gest, koji mora imati nekakva efekta. Zuhdiju
odobrovoljava toliko da pristaje, ne samo zato što mu je to i obaveza kao još
zvaničnog komandanta. Svakako, i ima šta reći.
Admir se dvoumi, razvući svoje obraćanje još, ili
nas konačno pokrenuti odavde. Njegovo dvoumljenje ne traja dugo, iako nismo
ništa mogli čuti, shvatili smo kako vojska od Zuhdije traži da promijeni odluku.
Može biti i da prijete odbijanjem položaja, ukoliko Brigada, ili ko već, ne
zaustave, vrate Zuhdiju. Naravno, samo je još pitanje da li se vojska ikoliko
pita. To znamo da je upitno, ali ono što gledasmo, svakako je bilo vrlo
iskreno, srdačno, dirljivo.
Nas se ne bi trebalo ticati, Admir je spreman
komandovati pokret... ali se u času za riječ javlja Nedžib. Traži da se
izjasnimo, odnosno da Admir, ako budemo svi za to, ode do Ćuze i obavijesti ga
da mi nećemo ići na zadatak ukoliko Zuhdija bude sklonjen. Teško je reći da li
je i sam Admir za to, ali mi ostali u glas podržasmo Čola. Admir je žurno
otišao upoznati s tim Ćuzu.
Vratio se s Ćuzinim obećanjem, tako da smo dosta
mirnije mogli konačno se popeti na kamion. A imali smo i jednu jedinu temu za
razgovor, sve do Rajskog dola.
Nismo ispraćeni kako smo mislili da treba, ali će
se ovakav odlazak i duže pamtiti.
***
U Rajskom dolu smo dočekani puno bolje nego smo
pretpostavljali. Čekao nas je pripremljen, i ručak koji i ne podsjeća na ratni,
uz kaficu koja znači samo jedno - neko itekako misli na nas, odnosno na zadatak
koji idemo obaviti.
To je i prilika da Čolo i ovdje ponovi ono što
smo na polasku iz Luku rekli. Ponovio jeste, ali konkretnog odgovora nismo mogli
dobiti. Ljudi koji su nas dočekali, jednostavno nisu imali pojma o ičemu što je
vezano za Zuhdiju. Kako rekoše, oni su samo dobili precizne upute kako da nas
dočekaju, i isprate.
Jedan od njih je bio zadužen za pozdravni,
ispraćajni govor. Meni, i većini nije bio baš poznat, ali se predstavi kao
Grebović.
Bilo ko bio, bio je vrlo kratak. Toliko, da se
odmah sjetih svoga bivšeg profesora matematike Mića Mašića, koji je često znao
napominjati kako su najteži oni zadatci s malo teskta. Sudeći po tome, nas na
Zelengori čeka - sve, samo ne izlet!
Ovdje će biti obavljeno i ono dozaduživanje, ali
samo kolektivno. U Bjelimićima ćemo to tek razdijeliti između sebe. A tada
ćemo, zar saznati i zbog čega će nam toliko brašno i šećer, kada ga zasigurno
svega ne možemo nositi.
Još je ostalo samo da sačekamo obećanje, vezano
za Zuhdiju. Opet je to bio Čolov prijedlog, koji smo svedušno svi prihvatili.
Nismo dugo čekali, manje od petnaest minuta je
trebalo da nam se Grebović još jednom obrati. Ne možemo znati koliko mu možemo
vjerovati, ali smo makar očistili savjest.
Tek na samom polasku, shvatam i da prisustvo
Šemsa Tucakovića ovdje, ni najmanje nije bilo slučajno. On nastavlja s nama,
bar do Bjelimića. A biće i da je, uz Admira, i najupoznatiji sa samim zadatkom.
Zapravo, on je i zadužen za našu pripremu i
upućivanje, to nam i jedino reče pred ponovno penjanje na kamion:
- ...A ostalo, mislim da razumijete, isključivo iz
tajnosti, povjerljivosti, saznaćete u Bjelimićima! – ovako je završio.
Rajski
do
