Sevdi
bego, tvoje sevdisanje,
ubilo
te moje uzdisanje.
Je
l' ti draga vezen jagluk dala,
a
ja sam ti ljepši izatkala.
Na
njemu su trides' i tri lava,
na
sredini grana jorgovana,
i
na grani 'tica Sevdalija,
serbez
sjedi, a sitno besjedi:
25.
juni 1993.
“Šta je šire od mora
sinjega,
šta je brže od konja
Viteza,
šta milije od brata
jednoga?“
Njoj govori lijepa
đevojka:
„Bre, ne luduj, 'tico
Sevdalijo,
šire nebo od mora
sinjega,
brže oči od konja
viteza,
draži dragi od brata
jednoga!“
Bio sam jačim dijelom u pravu. Nisam se
radovao svojoj oštroumnosti, ali nisam ni mogao bilo šta promijeniti.
Čovjek se jednom opredjeljuje. A ja sam
se već odlučio - za Šeksa. To što vjerovah kako će on znati pomiriti
nepomirivo, nije mi opravdanje. Još mi se sad doima kako je bolje što sam
prećutavao svoju iskrenost prema Zuhdiji. Nekako mi je sada i lakše otimati se
dojmu da sam završio na pogrešnoj strani.
Svejedno, jednako uzbuđeno sam iščekao buđenje
ovoga jutra. Baš kao što se teško iznosih s prethodnom noći, u kojoj nam je sve
i saopšteno. I u kojoj je postalo i sasvim vidljivo da je na Šeksa jedino mogao
Admir računati. Zuhdijinu naredbu je smiješkom ispratio, uz komentar kako niko
ne može u istom momentu biti na dva različita mjesta.
Tako, dok mi polako pakovasmo stvari, Zuhdija
je već pisao potjernice za nama. Ne znam, ali ne vjerujem da se ikada prije, u
bilo kojem ratu desilo da dezerteri kreću na tako opasan zadatak!
Puno je stvari koje upućuju na to. Sinoć je
Šemso, lično donio vijest o našem polasku. Stiglo je još nešto opreme, kao i
informacija da nas ostalo čeka, negdje u Bjelimićima. Ni ne pitasmo šta je to
ostalo, ni zašto nije i to ovdje, ali osjećasmo osnovnu bitnost. Možda je toga
manje nego nam se sve ove dane obećava, ali je cilj postignut. Mi krećemo,
nismo odustali.
***
Krećemo, tiše nego sam i zamisliti mogao. Čak
u momentima se i sam osjećah više dezerter, negoli jurišnik. Ali, Admir je tako
htio. Ne htjede da situaciju još komplikuje, samo mu je bilo važno da što prije
pođemo. Kako je Zuhdija rano napustio logor, to je Admir zamolio ostale da nas
ne dolaze ispraćati, kako niko od njih ne bi imao eventualnih trzavica pošto se
Zuhdija vrati.
Jer, ma kako o tome i ne želio razmišljati,
nešto će se u logoru promijeniti našim odlaskom. Zuhdija nije otišao jutros iz
razloga što će mu nedostajati većina diverzanata i nas petnaestak, nego da
brani teško stečeni autoritet. Nije mu, i ne može biti kao Bešovićev što bi,
ali se ne može reći i da ga nema. Neki su, iz ovih ili onih razloga, ipak uz
njega. Uz njega, ne i protiv Admira, baš kao što se ja nađoh uz Admira a nikada
ne bijah protiv Zuhdije. Kako oni gledaju na mene, na nas, tako i mi trebamo
gledati i Murata Fuluriju i Derva Rahmana, Envera i Fuda Kovačevića, Sutka i
Lata, pa sve do Ćasare i Ćuze!
Ćuza je taj koji u ovoj priči predstavlja i
zagonetku i odgonetku. I ja sam od onih što vjerovaše kako je lakše dva rođena
brata staviti na dvije različite strane, nego njega i Šeksa. Odatle i priča da
su Ćuza, i još neki morali ostati. Da spase bataljon!
Bataljon je spašen, i ne može ga uništiti to
što će jedna diverzantska grupa umjesto put Jahorine, na zadatak prema
Zelengori. Moj osjećaj pokazuje kako to sada nije tako, iako se na kraju možda
i ispostavi. Onda, svaka čast Ćuzi.
Ja sam pod dojmom da je on kao
bezbjednjak jutros trebao drukčije da reaguje, da nas bar upozori na moguće
posljedice. Ali, nije.
Ponašao se kao i drugi, nije ni izašao vidjeti
kako tužno polazimo. Znam, ima i mjesta pričama da mu se to ne da, iz njega
samog, da njegova želja za Zelengorom nikako nije manja od naših, da je sve
samo cijena vlastitoj žrtvi koju podnosi.
