Zlaćarijo, sjajna
li si,
ah, moj dragi, lijep
li si.
Ti ne hodaj sam po
noći,
sama ću ti dvoru doći.
Progovara mlado momče:
„Oj, djevojko, ašiklijo:
Sinoć sam ti dolazio,
20 –
24.juni 1993.
U đul baštu ulazio.
U đul baštu ulazio,
tri'es't ašik' prebrojio.
Tri'es't ašik' prebrojio,
i pred njima ašik-Ibru.
Tri'es't ašik' prebrojio;
Ti s' udaji, ne čekaj
me!“
Mir se vraća u logor. Diverzanti, ili kako ih
se sada zove jurišnici, izolovani su, pa se većinu sve manje tiče šta i
kako rade, pripremaju se.
Mala smo im smetnja nas petnaestak, koji smo
na spisku a nismo s njima. Da se sve glasnije ne priča kako je naš zadatak
otići na Zelengoru i izvidjeti situaciju tamo, kako bi se poslije i svi
prebacili, bili bismo još izloženiji raznoraznim komentarima.
Spisak koji je načinjen, tek je istrpio nekoliko izmjena. Šeks je lično oslobodio par jurišnika, čiji je zadatak valjda da pripaze na objekat, i ono stvari što ostali ne nose sa sobom.
Edhem Hajdarević Dedo je želio ići, čuvši da bolničara nema,
ali je procjena kako njegove godine nisu za puta koji nas očekuje.
Još je brisan i Jasmin Kršo Buljan, isključivo
pritiskom njegove braće i rođaka.
On je jedan od desetoro djece Redža Krša, za
kojeg se vežu mnoge predratne anegdote a kojega je jednostavno predstaviti. Ne
toliko teret godina, koliko nikad laki seoski život izvukli su priličan broj
bora na njegovom licu, gdje opet niti jedna nije ona koja će prekriti dobrotu
kojom to lice od rođenja zrači. Jedan je od nas koji živimo život koji nam je
dat, a koji se, ma koliko često trpili napore došle s njim, nikada na isti ne
žalimo. Uz sve to, Redžo se neće naljutiti ni kada se njegova dobrota ismijava.
Ni na to što se njegov prirodno usporeniji govor, prepričavajući dodatno
sjecka.
Takvim ljudima je sudbinski da prožive mnogo
sitnih događaja koje drugi pamte. Vjerovatno i da postanu akteri nekih priča
koje nisu doživjeli, koje su izmišljene.
I da bih sudio nisam u mogućnosti, pa u
dnevnik upisujem neke od interesantnijih. Neka ostanu zabilježene, a istrpiće i
moja duša što prenosim kako sam čuo.
Jednom je tako, na pitanje jesu li sva djeca u
avliji njegova, odgovorio „Je-esu, što-o pitaš, ho-oćeš da ti u-ufatim
je-edno?“
Osim toga, kada mu je jedno dijete bilo
bolesno, pričalo se kako je rekao da mu je lakše praviti drugo, nego to
liječiti.
Za dnevnika su dovoljne i te dvije predratne,
uz posljednju, sigurno istinitu, a koja će ga potpunije predstaviti nego opis
bilo koga ko ga godinama poznaje. Slučajno se desih dok je Šeks razgovorao s
njim:
-
Redžo, vidiš li
šta ti sinovi rade – Šeks je s njim došao popričati, a baš po nagovoru starijih
mu sinova – sva četvorica se prijavila. Hajde što idu Suljo, Ramo i Safet, ali
- što Buljan? Nego, de ti s njim porazgovaraj, neka odustane.
-
Što-o, šta-a mu
fa-ali? Ne-ek ide i-i on!
Šeks je odmahnuo rukama, a svi što bijahosmo u
blizini glasno se nasmijasmo. Iza tog smijeha je bilo i ponosa i divljenja, ali
i punog razumijevanja.
Šeks je pokušavao sam ubijediti Buljana, istim
je poslom Redža posjetio i Admir, ali je rješenje nađeno na sasvim drukčiji
način. Redžo nije, ali jesu se braća međuse dogovorila. Uz Buljana, odustao je
i Suljo. Njih će dvojica neki drugi put, biće još diverzantskih akcija.
Od novih, na spisku je jedini Salko Čorbo.
Samo je jedan dan podržavao neraspoloženje većine Trošnjana, poštovao što je
komandir tog voda. Njegova želja za Zelengorom je jača od svih principa, a i
svi znaju da se njega ne vrijedi odvraćati.
