36 Vijesti umnogo kasne

Meni moja ne vjeruje majka,

da ja jesam Ibrina djevojka.

Jesam, bogme, moja mila majko!

Sinoć mi je Ibro dolazio!

U đul mi je bašču ulazio,

golem mi je zijan učinio:

Bosioku sjeme orunio,

faslidžanu grane oblomio,

moje bijelo lice obljubio!

Čuli smo zvižduke. Na mjestu gdje bi se nova linija trebala uvezivati.

Ali, meni se nije zaustavljalo. Bio sam za ostati dosljedan namjeri izašloj iz prethodne ljutnje. Ahmo i Lato to usporediše s dezerterstvom!

Ne marim, gledam naprijed. Ne vidim, ali osjećam miris igmanskih homora. Nastavljam lagano, uvjeren da će me svi pratiti.

Okrećem se nakon deset minuta, i jedva dolazim sebi od čuđenja. Samo Abid! Samo je on još u mome društvu. Ne zamjeram Salji koliko Traletu, taman mi se činilo kako sam opet imao nekoga ko će uvijek svoje rame usloniti uz moje.

Odmahujem glavom, nekako se varam da se samo premišljaju, da će nas do Famosa sustići. Tada ću im reći kako doista želim da moj sljedeći susret s Mahirom bude negdje na Igmanu...

Ubrzo Abid i ja izbijamo na cestu. Prepoznajem, tačno smo tu sišli i kada smo nosili Fahra Kolara. Sada je ravno, možemo malo i usporiti.

Abid se konačno odlučuje progovoriti, pomalo se kaje. Uvjeravam ga da imamo opravdanje, da nam je dodijeljen konj, dakako bismo bili s ostalima. Ovako, prvi nam je zadatak spasiti šesetku i mine. Još ću kritikovati one što me nisu slijedili, pa tek Ćuzu što me je ponovo ostavio.

Govorim tako Abidu, a sam se prečesto okrećem. Kada sam na Bosanskoj međi slušao naredbu, tada su me korili. A meni nije bilo drago kada se njih većina vremenom oglušila o naredbu, ostavljajući Peza i mene same. Sada su uloge promijenjene, i opet mi je najkrivlje što se ne držimo skupa. Manje je bitno je li ja ne znam komandovati, ili oni slušati. Ne znam ni sam odgovoriti na to, ali pokušavam Abidu pojasniti. A on, ili ne zna mene da shvati, ili je nemoćan slomiti me, ubijediti da mi popustimo, da se vratimo.

Razgovor nam prekida brujanje vojnog džipa. Dolazio nam je s leđa, što nas i iznenadi, ali na momenat i malo prepade. Jednako nam bi čudno da se još neko od naših ponaša kao da se danas ništa posebno nije dogodilo, kao što nam ne izgleda nemoguće da se radi o četničkom vozilu. Dilema brzo nestade, džip mirno produži Famosu i ne obraćajući pažnju na nas.

Očekivah da će Abid još jednom da progovori, ali smo sad i preblizu hotelu da bismo se vraćali.

A tu nas dočeka ono što tek možemo nazvati iznenađenjem. Ne samo onaj džip, cijela se Bjelašnica ponašala kao da je sve normalno. Kao da je situacija baš onakvom kakvom je predstavljaju naši ratni izvještači.

Uklapamo se, zaboravljamo na Igman, skrećemo odmah prema hotelu Ski, koji nam je dat na raspolaganje kako bi se dijelovi bataljona odmarali.

Tih dvjestotinjak metara koliko je bio udaljen od Famosa, samo smo još i ubrzali.

Stižemo, na trenutak prije nego će Murat Pejković pokrenuti kamion koji je upravo primio na sebe posljednje komade opreme, koja se valjda kani doturiti negdje na liniju.

-       Satovaraj Murga! – pravim se malo i duhovit.

-       Što!? Šta je bilo? – on je posve ozbiljan.

-       Reci mi, znaš li gdje ćeš to odvući!?

-       Negdje ćemo odvući – najprije i on bi duhovit, ali se odmah ponovo uozbilji – ne, ozbiljno, šta je to bilo!?

Za šalu mjesta više nije, shvatam kako vijesti s ratišta umnogo kasne. Ja i Abid smo brži od njih, kao da sredstava veze i nemamo. Kada je tako, prihvatamo i ulogu glasnika.

Ja sada Murgi pokušavam objasniti, a Abid se zapućuje Majoru, za kojeg nam Murga reče da je i sam tu.

-       Nemoj ti njega raspremati, ići će on. Samo, prema Igmanu – ovako završih, ostavljajući Murgu uz kamion a bez riječi, a sam se uputivši u hol hotela.

U hotelu mirno, skoro posumnjah u ono što sam se spremio reći. Razmišljah da ćutim dok se Abid ne vrati od Majora, ionako je on jedini koji zna kako u ovoj situaciji postupiti.

-       Hojta je pala! – ipak me je pedesetak upitnih pogleda primoralo da budem direktan.

Izazvao sam poduži tajac. Ne samo da nisu znali, nego nikako nisu htjeli ni povjerovati.

-       To nije moguće! – prva reakcija dođe od Halima Alibašića.

-       Možda i nije moguće, ali se ipak dogodilo! – pokazah se malo i iznerviranim.

-       A, šta je s našima? – sada je Halim zvučao zabrinuto.

-       Živi i zdravi!

-       A gdje ste?

-       Ja i Abid smo ovdje. Ostali će uskoro!

-       Ne mere biti! – Halim skoči s kreveta – gdje mi je Huso?

-       Kažem, svi su se povukli.

-       Kako znaš?

-       Fino, mi smo se zadnji povukli!

Jasno mi je da se nisam najsmislenije izrazio, neko ko se zadnji povukao s položaja nikako ne bi trebalo da ovdje prvi stiže.

Dok sam tražio vrijeme da kažem više pojedinosti, Halim je, odmahajući rukama, već pojurio izlazu. Znao sam da i on hita Majoru.

Ja nisam duljio. U nekoliko riječi sam opisao šta se desilo, tek ne zaboravljajući da opravdam sebe i Abida. Njih pedeset me pažljivo odslušalo. Nisu me prekidali, a nisu bili ni manje začuđeniji od Murata. Iz tog razloga njima pomenuh i Mahira. Odgovaralo mi je što Halim trenutno nije bio u sobi.

Ovi i to prihvatiše. Mene više ne ispitivaše, tek otvoriše između sebe diskusiju. Svidje mi se to, bez obzira što bijah ubijeđen kako će na kraju završiti otprilike na mjestu s kojeg je i počela.

-       Mi smo na odmoru! – Liman je to nekoliko puta ponovio.

I još bi nekoliko puta, da u momentu svi ne ušutješe. U sobu je ušao Major. Ljut. Kakvim je rijetko bio.

-       Treba mi jedan dobrovoljac! – možda je namjerno izabrao način na koji će nas zbuniti.

-       Izvolite Majore! – nikada nije mogao imati problema s traženjem dobrovoljaca, ovaj put je to bio Oko Vejo.

-       Idi i strijeljaj Abida Hajdarevića!? Ta je bitanga došla da mi uzme muštuluk da je Hojta pala! – prethodno je sačekao nekoliko sekundi, a onda proparao sve zidove preozbiljnošću glasa, bez obzira na svu neozbiljnost izrečenog.

-       Šta ja sad da radim... – pošto Major odmah i izađe, najbolje nastalu situaciju izreče sam Oko.

Ja se sklonih ustranu, zavalih u jedan od slobodnih kreveta. Riješen, da se do daljnjeg suzdržavam od svih komentara.

Osjećao sam malo ljutnje na svoj ovakav postupak, ali se tješih time da bar ja ne bijah taj što je Majoru „uhvatio muštuluk“. Zapravo, s jedne strane i žalih za tim, vjerovah da je Major slične vijesti očekivao, ali da je Abidov nastup bio pogrešan.

Bez obzira što ni Abida ne krivih, ništa se ne da izmijeniti, bilo je šta je bilo, nas smo dvojica ponajmanje krivi za to, a stvar je svakoga kako će ovu istinu prihvatiti. Pa, i kada se o Majoru radi! I u tom slučaju, i ja i Abid smo spremni odmah krenuti nazad. Ako Komanda procijeni tako...

Najprije ćemo dijeliti sudbinu ostalih. A njima se tek tako ne vraća. Tek su jutros stigli, prvi put kako je ovo počelo, još se svi okupali nisu.

A vidjeli su ispred susjednog hotela nešto što im se nije dopalo. Pristigla je grupa od oko sto pedeset vojnika, iz Dobrinjske brigade. S nekima od njih su stigli popričati, oni nemaju pojma da bi negdje trebali na liniju. Kroz tunel su prošli dobrovoljno, ali zato što im je rečeno da će ovdje dobiti nove uniforme!?

Čuvši tu priču, naše nije začudilo njihovo dosta čudno ponašanje. Uspjeli su se dokopati par konja iz jedne od ovdašnjih jednica, a željni slične razonode, odmah su tu zamislili hipodrom. Takmičili su se, prekraćivali vrijeme, čekali uniforme, i sasvim neobraćali pažnju na ne sasvim prihvatljive poglede naših boraca.

Ono što su još našima kazali je da je iz Sarajeva skupa s njima izašlo i još nekih članova Komande Korpusa. A to je, više nego išta, pokazivalo kako situacija ovdje nije kakva je bila, i kakva mnogi još misle da je.
Htio ne htio, čovjek se mora zamisliti. To što radijem nisu javljali šta se ovdje stvarno dešava i razumljivo je, ali zašto lažima izvoditi vojsku? Razumljivo je i da u gradu nema viška pušaka, je li moguće da ih u nekim magacinima ima? 
Požurih se i radovati ovome. Pomislih ponovo na Sedmu i Sedamanestu, na našu moguću konraofanzivu. Nadati se da nije kasno.

Do tada, nama se je odmarati. Kako ovima što su to svakako zaslužili, tako i meni i Abidu koji se slučajno zadesismo s njima.

Slučajno? Nikako, s namjerom baš! 

                                ***

Do noći će nam se, ipak, priključiti dio našega odjeljenja. Podijelili su se, s istinom koju donose ovi što dođoše skoro sat iza mene i Abida. Oni su uvjeravali ostale da trebamo biti jedinstveni, ali ti glumiše veće heroje nego što jesu.
Ne znam, može biti da su ti doista i srcem išli biti odmah dijelom te nove linije, a da su ovi samo gurnuli mene i Abida „u izviđanje“. Kao da su znali da se Majoru to neće dopasti.

Svejedno, sada smo u istoj koži. I ne samo mi, nego svih nas šezdesetak.

pogled preko Hojte