37 Čiljak

Djevojka je bosiok posijala.

Svako jutro bosiok obilazi.

Jedno jutro prođe, ne obiđe.

Spremi brata da bosiok obiđe:
„Hajde, brate, pa se brzo vrati!“

„U zo čas je, sejo, posijano.

Sio filer na sred bosioka,

a žandari oko bosioka.

Ištu, sejo, da bosiok prodaješ,

sve dva struka za dobra junaka!“

                                29/30. juli 1993.

„Idi, brate, pa bosiok prodaji.

Gledaj, brate, ko je ne ženjeno!“

„Kako ću ja, seko, poznavati?“

„Lasno ćeš ti, brate poznavati:

Smije mu se među obrvama!

Kad se smije ko da biser sije!

Kad govori ko da sunce grije!

Oženjeno, grana ozobana:

Kad govori ko da goru lomi!
Kad se smije ko da kiša ide!“

Krevet, nakon mjesec dana. Osjećaj koji je nedostajao. Nedavno sam se okupao, pa sada se ne htjeh gurati. Dovoljno mi je i ovo. Da potisnem osjećaje koje dijelih, i koji me dočekaše.

Ujutro, nakon što se naspavam, biću drugi čovjek. Želje upravljaju mnome, pa se nadam da će i situacija okolo biti drukčija, bolja.

Htjelo mi se upitati šta bi s Muratom, ručkom i opremom koju je potjerao na liniju. Savlađivah se, naređujući jeziku da miruje.

Tek sam sa Salkom Čorbom, koji je i ležao na krevetu ispod, razmijenio nekoliko riječi. On je slutio da ovo neće na dobro izaći, ja sam izmišljao uvjeravanja da hoće, da mora...

Negdje u akšam u našu sobu uđe jedna žena u uniformi. Nije nam se dopalo njeno samo držanje, još manje ono što nam je imala za reći. Ispitani smo ko smo i zašto nismo na liniji.

Mi smo htjeli biti učtiviji, pokušali smo objasniti. Ali je izašla ne ostavivši utisak onoga kome su se naša objašnjenja i dopala.

Pokolebala je moja osjećanja, počinjem i ja prihvatati kako će spavanje biti samo jednim okom. Razmišljanjima idem dotle da se osjećam srećnim što ja nisam koji odlučuje. Kakav sam, moguće bih popustio pred njenim prikazivanjem situacije i već bismo bili na putu za Šiljak. Srećom, Liman je komandir čete, preuzeo je odgovornost, zatražio smirenost, istrajnost u odmaranju kao i kada smo na liniji, uz spremnost za pokret, ukoliko dobijemo takav zahtjev od onoga ko je nadležan da nam naređuje.

Ko je ona, ima li ona ikakvih ovlaštenja, za to ne marismo. Do njenog sljedećeg ulaska, nešto iza devet sati.

-       Komandant je naredio, svi na Čiljak! – ovaj put je njen nastup bio kraći, ali i još drčniji.

Jedino je to rekla, ponovivši nekoliko puta. Nije ona marila na naš smijeh zbog njenog nadmenog „gradskog“ govora, pri čemu je skoro namjerno ime čuke koju trebamo braniti onako iskrivljivala. Nije joj smetao naš smijeh koliko što nikako drukčije ne reagovasmo na njene pozive. Čini se da je bila uvjerena kako ćemo skočiti, dotegnuti čizme, podmazati puške, i bezglavo jurnuti prema Šiljku.

A mi, iako vidjeh da sada nisam i jedini koji osjeća nešto nemira, ostasmo na fonu dogovorenog, te samo sačekasmo da nas po drugi put ostavi na miru.

-       Mi imamo svoju Komandu, radimo prema našem planu – Liman ponovi da složnošću ne trebamo brinuti za ovakve i slične prijetnje – da je Ćuzi trebala naša pomoć, javio bi nam. Nego, ako ova još samo jednom uđe ima da je najurimo prije nego zine!

Klimali smo glavom, ali smo i dalje, za svaki slučaj, ležali spremni. Ne iz straha od nje ili komandanta Korpusa, već u iščekivanju upravo mogućih poziva od naše Komande.

Ipak, kako vrijeme odmica to se i san pokaziva izvjesnijim. Nekima se, čak, činilo da su njen sljedeći ulazak usnili. Bilo je to, sigurno, negdje oko pola noći.

-       Komandant je ljut. Neće biti dobro da vas ovdje nađe. Ja ovo zbog vas. Bolje vam je… Krenuo je od sobe do sobe – poput sna je djelovao i njen, sada ipak puno topliji ton.

Možda su i njene namjere bile korektne. Donekle smo se i suzdržavali, dok ponovo ne čusmo pominjanje “Čiljka”.

Ako je kanila još nešto reći, ne dozvolismo joj. Glasnije smijanje jednih pokrenu zviždanje drugih, na kraju i mrškanje trećih.

Osjetivši kako je više ne slušamo, izađe lupnuvši vratima. Vrati se tajac, koji neko od nas presiječe pitanjem šta nam je činiti ukoliko general, ili ko već, zaista dođe.

Liman nije mijenjao mišljenje, ponovi da svako mora biti svjestan kako smo mi i ovdje na liniji, kako nam je ovo prvi dan odmora nakon skoro mjesec dana, odmora u kojem smo u pripravnosti - ukoliko budemo pozvani od našeg komandanta. Dodao je, jedino, da ipak trebamo pustiti njega da govori, ma ko da nas do jutra bude bihuzurivao.

Vjerovati mu je, imao je dovoljno vremena da dobro promisli na koji će to način izvesti. Osim toga, i najgrlatiji je bio da se, ni po koju drugu cijenu ne mičemo odavde. Uz, a poslije pada mraka, sada i istinu da to ne bi ni bilo pametno, bar dok ne bismo saznali tačno gdje su trenutno naši.

A ja, kajem li se? Ne mislim. I neću da mislim. Nekako sam cijele ofanzive bio prisiljen i previše da razmišljam, čak i u situacijama kojima nisam bio sasvim dorastao, a kada me je sreća pripazila. Konačno ima neko drugi da misli. Ponudio se, a čini mi se kako mu još i basta. Nisam upratio da je išao kontaktirati Majora, možda i jeste, svejedno ja na njegovom mjestu ne vjerujem da bih bio ovako miran, siguran, uvjeren u snagu sopstvenih riječi kontra generalovih...

Divih se Limanu na držanju, a odustavši od razmišljanja o tome požurih pokušati uhvatiti još koji minut sna. Usput se prisjetih Mahira i igmanskih homora, ali se umirih vjerom kako put ka njima vodi preko ovoga što Liman smjera.

Uspio sam se dati snu prevariti, poput i većine drugih. Time nam se još grubljim učini otvaranje vrata, poslije nekih sat vremena, a prije više nego prodornog glasa:

-       Uzbuna! Uzbuna! Imate dva minuta da izađete na pistu!

General. Nema dilema, osjeti se i po riječima i po nastupu. Bio je u pratnji one žene, te još dva muškarca, izuzetno vrijedna, plećata.

Odmah svi dolazimo sebi, a Limanu nije ni pružena prilika da bilo šta kaže. Vojska smo, a rat je. A general je general. A dvije minute nisu duže od dvije minute, pa i bez obzira što smo poprilično već spremni.

Barem smo ovim generala pozitivno iznenadili. Kako je on izašao na pistu, to smo ga počeli stizati. Do zadnjega nije prošlo ni cijela minuta i po.

Liman se javi na poziv komandiru grupe, te krenu s provođenjem naređenja odmah dobivenog. Postrojeni smo, a general je izvješten da smo svi tu.

Da li se ovome učinilo kako nas je u sobi bilo više, tek naredi onoj dvojici da se vrate i pregledaju spavaonu.

Liman je bio potpuno smiren. Možda on sam nije znao da je jedan od nas odlučio ne poslušati.

Salko se meni još pri zadnjoj posjeti one žene tako povjerio. Rekao je da iz principa neće izaći ukoliko general to bude naređivao, usput pomenuvši svoje djecu i ženu, sestru i majku, snahu i bratića. Ispriča mi tada kako je nakon drugog ulaska one žene lično išao Majoru koji je, inače, bio u sobi sa sasvim suprotne strane hotela, ali je naišao na zaključana vrata. Po njemu je Major ovako nešto pretpostavio, a što je i Salku dalo ideju. Bio mi je poznat njegov inat ali sam i bio ubijeđen da će ga ovaj put zanemariti. Do trenutka kada sam ga vidio kako se s puškomitraljezom zavlači pod krevet. Možda je sve do tada očekivao moje drukčije razumijevanje, ali sam ga u tom slučaju razočarao. Ne znam, ja sam se malo razočarao u Majora, vjerovao sam kako će on i ovo riješiti, ali...

Drago mi je zbog Salkovog inata, nekako se više uvjeravam da ga neće pronaći, nego što se plašim da hoće, previše su mi ona dvojica nabildana da bi se saginjali i zagledali pod svaki krevet, a Salkov je skroz u ćošku.

Bez pameti sam da nagađam šta će se s nama dalje dešavati, ali se tješih da, eto, makar neko bi hrabriji od ostalih, neko ko će ovo Majoru prenijeti...

General je sačekao „potvrdu da smo svi“, te nastavi Limanu suflirati kako da komanduje nama.

-       Četa pozor! Prva vrsta, tri koraka na-prijed! Prva vrsta, čelom - nazad! Naoružanje, od-loži! Prva vrsta, tri koraka na-prijed! Prva vrsta, čelom - nazad! Četa, ne des-no! Sto koraka, na-prijed! – lomio se pistom i Limanov glas.

A ječala je i od naših čvrstih koraka. Nismo nikada vježbali, zadnji put meni bijaše prošlog ljeta, zbog Juke Prazine. Nismo vježbali, ali smo gazili kao nekad „Titova garda“!

Ječali su naši koraci toliko da su prigušivali riječi još jednoga od nas koji se usudio suprotstaviti ovakvim namjerama. Jedva sam prepoznao glas Fadila Barlova, no nije bilo vremena da žalim što u stroju ne stajah do njega. Čvrsto je rekao kako puške ne da, a ići će gdje god treba!

Nije bilo vremena ni da razmišljam o tome. Koliko je on puta meni rekao da ono što ja radih više bi glupost nego hrabrost, ja njega ostavljam bez sličnog komentara. Ostavljam ga njegovoj sudbini, mislima ostajući s nama.

Završili smo u drugom kraju piste, kada i dobismo slobodno. Iako, tako se ne osjećasmo. Nisu nam zasmetale komande, niti sto koraka marša, kao što prvi put, od kako je rata, na ovaj način bijahosmo odvojeni od pušaka.

Kada je to Liman komandovao, polahko smo počeli s odlaganjem. Da bi nas odmah zabolio način generalova upadanja, nije tražio, naređivao, nego je vikao, drečao da odložimo baš sve, uključujući i ručne bombe i refuznu municiju.

Prvi sam do Limana, koji je jednako miran, lijevo do mene je Salko Bajrović, gledao sam ga ravno dok su mu se ruke tresle, dok je rovio po džepovima da nije koji metak slučajno ostao.

U džepovima bombi nemam, ruksak sam ostavio u hotelu, odložio sam pušku, jedino što imam. Razmišljam i o Salku Čorbu, i o Fadilu, a bih i ponosno da se držim. Misli me bacaju Kiseljaku, tada ustaškom komandiru ne dadoh bombu, sada mi nedostaja hrabrosti, ili gluposti. Ne znajući sebi odgovoriti, ostajem na samoponosu, s uvjerenjem kako sam oba puta postupio ispravno.

Iako, kada već dođosmo u ovaj drugi kraj piste, kada se Liman ponovo vrati u stroj, na njemu vidjeh kako on ne misli tako.

-       Ovo mi se ne sviđa. Nismo smjeli odložiti oružje – došapnu mi.

           

A šta smo trebali? Još ništa nije bilo, još se možemo oduprijeti. Ovakve nas, svakako, niko na Šiljak neće voditi.

put na Šiljak