Zaplakala Vratnička
djevojka,
u halvatu kraj džamli
pendžera.
Slušala je ostarjela
majka,
slušala je pa joj
govorila:
„Ne plač, Fato, jedina u majke!
„Ne plač, Fato, jedina u majke!
Ako ti se Ibro oženio,
drugom će te majka
pokloniti:
Sa Bistrika Orhan-kapetanu,
što pred pašom zelen
bajrak nosa!“
S Galibom naprijed, je sigurno. Osjećaj, koji ne
vara!?
Iako se moglo i drukčije okrenuti. Iznenadih se
kad na samom izlazu iz šume naglo zastasmo. Samo su Galib i još trojica izašli
na čistinu i zamišljeno zurili prema Opservatoriju.
- Četnici! Jebem ti... – Galib to reče, naglo pogurujući
i ove u šumu.
Galib gleda u zemlju, smišljajući šta nam je sada
činiti, dok većina premorenih boraca poče sjedati. Odmor, iako ne planiran,
dakako im je prijeko potreban.
Tek shvatam koliko ništa ne znam. Do prije deset
minuta sam bio ponosan na sebe, svoje saborce. Uradili smo što je naređeno,
vratili smo Galibovima i snagu i vjeru.
Sve se u sekundi okrenulo. Vjerovao nam je Galib.
I previše!
Ništa nisam shvatao, sem Galibovog ponašanja. I
momaka uz njega.
Ja i Trale priđosmo dvojici na samom rubu,
slušamo šta oni s dvogledom gledaju. A meni je sve ličilo kao prije par sati.
Ipak, onaj lijevi broving od Silverfoxovaca jeste
na istom mjestu, ali je sada uperen prema nama...
-
Kada je Šiljak
pao? – čujem kako Galib pita Traleta, umjesto mene.
Trale je odgovorio, mucajući, a Galib je sve
propratio snažnim psovkama.
Uz to je nevino pogledom grlio sve svoje, hrabre
borce. Pogledom koji se dao lahko razumjeti.
Dugovao im je objašnjenja, možda i izvinjenja.
Ponajprije zbog saboraca koji su posljednjih petnaestak dana dali živote, za
izdaju i izdaje.
Kada je Hojta pala Galib se odbio povući, Šiljak
su mu prećutali. Samo mu je rečeno da se povuče.
Svjestan je svoje odgovornosti, ali i tuđe
neodgovornosti. Spreman da se izvine, ne i da se pravda. Ali i, da ni ovaj put
ne poklekne. Obavezuje ga hiljadu očiju uprtih u njega. Njih ne smije
iznevjeriti, samo njima to duguje.
-
Jebem ti ovo,
idemo! – pet minuta mu je trebalo da odluči, pri čemu nije ni pomislio da se
dohvati motorole.
Ne govori kuda, možda ni sam ne zna, ali mu se
vjeruje.
Ja sam svoje obavio. Vodom sam ih napojio,
nesvjesno poveo Opservatoriju. Tamo više nema Silverfoxovaca, a ja sam to
trebao znati. Sreća, pa je Galib sumnjao.
Nijemo gledam u Traleta, stidljivo se izvinjavam i
ostalim našima, ćutke im obećavam da ću dalje samo slijediti Galiba.
Opet se on meće na čelo, opet će prvi. Hrabro,
kako jedino i umije. Ostali ćemo, dakako, da ga slijedimo.
Ne skreće s puta, ne mari za prokres, za granate
koje nas počinju stizati. Kome bude suđeno...
Poneka padne skroz blizu. Ponekad zalegnemo,
ponekad nam inat ne da. Predugačka je kolona da bismo svi imali sreće. Ali se
ne razmišlja o tome, samo se gazi naprijed. Pa, ko stigne.
Muči jedna druga misao, da li je sve, baš ovako
moralo da bude? Da li se ovo moglo odbraniti? Koliko su ove izdaje naplaćene?
Koliko su, onda, bezvrijedne sve naše žrtve?
Za šta su poginuli Zakareli, Medin, Mungos, Ado,
Dževad, Remzija, Ismet, Mujo, Ćaze, i desetine onih čija imena unesoh u dnevnik,
ili ni to ne stigoh...
Ne priliči junaku, ali Galib plače. Ne suzama,
sjećanjima na sve ove heroje!
Svi mi, nemamo ni pravo obraćati pažnju na
granate, koje četnici ne štede. U izdaju nije uključeno da nas puste tek tako
da se povučemo.
Čak, dopušteno im je da poruše sve objekte na Bjelašnici.
Tužan nas je pogled dočekao kada pred sobom ugledasmo polje ispod.
Famosa više nema, kao ni većine drugih objekata.
Od hotela, još su jedino čitavi Smuk i Ski.
Ne skidam pogled sa Skija!
Preznojavam se. Ne od straha, vjerovao sam i
vjerujem Galibu, već od primisli na Karavelića.
Ima stvari koje se teško daju zaboraviti, još
teže oprostiti. Ne bole sve one uvrede, koliko činjenica da sam u hotelu morao
ostaviti dnevnik!?
Nije ni ovo prizor koji se zaboravlja, ubrzo i
direktno gledamo kako su svi ovi objekti stradali.
Sjećam se priče Peza Šefedina, s Grepka, sad i
lično pratim jednu maljutku - „zmaja sa svijetlećim repom“, kako se spušta na
Smuk. Precizan pogodak!
Neće, zar, odmah i Ski? Samo što nismo naišli
iznad njega, a tada mi neće trebati više od par minuta da strčim.
Žmireći bih potrefio svoj krevet, pa da zgrabim
ruksak i izletim iz hotela dovoljno mi je i nekoliko sekundi. Prava prilika da
provjerim svoju sreću!
-
Ja idem po
ruksak – provjeravam svoju riješenost, tražim podršku od Traleta.
-
Ti si lud!
-
Neka sam. Ali,
ja moram!
-
Zašto moraš?
-
Moram uzeti
ruksak, spasiti dnevnik.
-
Jebeš dnevnik.
Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!
Ne odgovaram. Znam da je u pravu, već prihvatam
da tu rečenicu zavedem na koricu dnevnika, da je uvijek imam na umu, ali sad
sam drukčije mjerio vrijeme. Imao sam ga samo da povjerujem kako nikako ne može
biti slučajno što je baš Ski ostao posljednji!
Možda da se i počeh kajati, možda mi tek
Traletove riječi dopriješe do svijesti, tek - okupan u znoju zastajem na par
metara od hotela. I umora od trčanja ima, ali ne fali ni straha.
Neko ohrabrenje tražim u činjenici da me Salja
sustigao. Prisjećam se da me je dozivao da ga sačekam...
Tada me je već počelo bivati strah, zbog čega ga
nisam ni čuo. Ni sada ne razmišljam koji su njegovi razlozi... Ali, ovdje
stajati i o tome razmišljati je, možda i gubljenje dragocjenih sekundi...
Zažmirio sam. Kako bih u glavi isplanirao svoje
ulijetanje u hotel. Pri tome se dotakoh činjenice da Salja nema nikakvog
razloga da ovoliko rizikuje, čemu se i nasmijah. Ako sada i poginem, neću biti
najveća budala. Salja će biti duplo veća.
Krevet gdje sam preksinoć odmarao, ostavio
ruksak, prvi je s ulaza. Saljin je u vrh sobe. Zbog čega, njegovu budalaštinu
još povećavam!
Isplanirao sam, uzeo daha, otvorenih očiju
utrčavam, vješto krivudam hodnicima, još vještije uskačem u našu spavaonu, jednim
potezom se saginjem, uzimam ruksak. Okrećem se, nabacujući ruksak na leđa, i
vidim kako je Salja sve obavio i brže nego ja. I još me čeka, da ne istrči iz
hotela prije mene.
Nisam mu rekao, ali sada držim da je bar četiri
puta gluplji od mene!
Mjerili nismo, ali se usuđujem reći kako nije
prošlo više od deset sekundi od kako smo uzimali dah, ponovo smo stajali na
istom mjestu. Još sekundu trošimo da popravimo ruksake, nanovo uzmemo dah i
isplaniramo zadnju, odlučujuću dionicu.
Sto metara čistine dijeli Ski, jedini još ne
porušeni hotel, od dizanja brine, koja je označena kao mogući spas dvjema
budalama koji je se pokušavaju dočepati.
Trčimo
nazad. Umor ne osjećamo, više ni strah, samo ponos i samohvalu na račun naše
brzine...
Stižemo do brine, ne bi se trebali okretati, ali
mi moramo!
Reklo bi se da bijahosmo malo i razočarani. Naš
poduhvat, u glavama već poredismo sa scenama iz nekih boljih akcionih filmova,
s razlikom da bi u njima Ski eksplodirao onog istog momenta kada mi istrčavasmo
iz njega, svakako i vatrom opaljenog lica. Ovako, nama nije ništa, a i Ski je
još čitav...
***
Kada ponovo postadosmo dio kolone pogled još
nekoliko puta spuštasmo naniže. Ski nije, i neće biti gađan. Shvatam da ga
četnici ne vide, da ne mogu maljutku navesti. Okomili su se na one bungalove
koji su još u vidokrugu njihovih navodilaca.
Domalo smo ponovo zaustavljeni, a mi se probijamo
našima, čelu.
Taman stižemo kada je Galib završio razgovor
motorolom. Niko ne zna kuda idemo dalje, ali je najbitnije da idemo. Prevruće
je, temperatura je preko pedeset. Pola od jula, pola što Bjelašnica gori!
Sav strah nas je prošao, pa sad jače osjećamo
plamen. Skoro sve je izgorjelo sem Skija, pa bi mi tek teško bilo da se nisam
odlučio ovo izvesti. Osim toga, ja i znam kuda idemo. Igmanu, kuda bi drugo!
Jedva dočekah novo zaustavljanje. Namjerno pred
Traletom otvaram ruksak.
-
Znaš da mi se
dopao tvoj savjet, bez obzira što ga ne poslušah. Riješio sam da, i to odmah,
na korici zapišem baš to „Živa glava objavi memoare...“; Ne, kako ono ti tačno
reče „Živa glava napiše memoare, mrtva ne objavi dnevnik!“ Eh, to hoću da zapišem,
da od sada uvijek imam na umu.
Trale je ćutao, ali i jasno pratio kako mi se
lice grči. Uzalud sam premetao stvari, sve je bilo kako sam ostavio - osim dnevnika!
-
Šta je bilo? –
Trale upita, iako je slutio.
-
Nema ga...
-
Kako?
-
Ne znam. Ne tupi
mi se, ali se bojim da sam ga sinoć čitao, da je ostao pod jastukom.
Meni se plakalo, a Trale se poče smijati. Ne
zamjeram mu, ovo je samo drugi način da ponovi što je jednom već rekao: Živa
glava napiše memoare...
Igman,
homore