Na te mislim, kada zora sviće;
Na te mislim, kad se svrši dan.
Na te mislim, kad se svako biće
sprema da prespava san.
Na te mislim, sunce kad se gubi.
Uv'jek na te, samo, mislim ja. 14. novembar 1993.
Tebe jednu moje srce ljubi,
na tom sv'jetu sreća si mi sva.
Bez tebe mi ne miriše cv'jeće,
gorak mi je plod, bez tebe svak';
Gdje ti nisi za me nema sreće,
gdje ne dišeš nečist mi je zrak.
Poranio
sam, kada i akcijaši. Artiljerce sam zatekao budne, ali s uvjerenjem kako niko
normalan neće tražiti njihovo djejstvo po ovakvom vremenu. Ali ako se to desi,
svi zajedno ćemo se truditi da naš zadatak ispunimo koliko možemo i koliko
znamo.
Lutvo
Podrug je bio komandir grupe i na njemu je bilo da se prema meni postavi
najbolje što može. S jedne strane mu je laknulo zbog stava koji sam zauzeo, a s
druge je u mene morao i gledati kao u nekoga koga je, ipak, Komanda poslala. Ja
sam stekao dojam da sam od Galiba ne samo najavljen nego da se njegova priča
razlikovala od Ekove, i moje. Međutim, ja sam se držao onoga što mi je Eko
rekao, odnosno što mi nije ništa posebno rekao.
Skoro
jednako raspoloženi dočekasmo početak akcije. Kroz mraz dopiraše tupi odjeci
puščanih hitaca, suviše tupi da bi slutili dobrom.
Prve
vijesti sa stanice kolebaše naše osjećaje, po njima sve ide po planu. U prilog
čemu je išlo i što se nas ne zove. No, ukupna nervoza se teško time otjeruje.
Svi imamo dragih i bliskih, koji jedini znaju kako im je trenutno tamo.
Nisam
odbio Lutva, čiji je mlađi brat u akciji, koji zbog toga posta uporan da me
upozna s položajem, s ciljevima koje je Edin Barlov, računač, već imao spremne,
naglasivši kako je pokriveno sve što se odavde stodvadeskom i može gađati. Sve
sam to obavio ne bez volje, ali s nekom poluzainteresovanošću, i iz razloga
koje oni pominjaše, ali i za slučaj da gađanja bude još uvijek bijah odlučan da
sve gledam samo sa strane, da budem pomagao u donošenju mina, i tek usput
pratim šta Edin bude radio, greške su uvijek moguće...
Poslije,
duge minute ispunjavasmo pričom koja se direktno nije ticala rata, akcije koja
bi trebalo da je u toku, o čemu se progovori tek kad stanica ponovo zazvoni.
Ustaše odbijaju napad, ali se ne odustaje. To potvrđiva nastavak sporadičnih
puškaranja.
Dođoše
nove vijesti stanicom, imamo jednog poginulog. Nije prvi put da se na takve
vijesti pojedinci posebno drukčije osjećaju. Ma koliko da to Lutvo pokušavao
skriti, vidjeće se i promjena kada i ime jave.
Uz
kahvu i ručak smo svi stalno pogledavali prema Ševku Sakalašu, čija
radio-stanica nikako da još jednom zazvoni. Razlog više da Lutvu bude još teže,
ali nije bilo smisla ni da sam Ševko žuri s dobijanjem te informacije.
Varljivo
sunce nas privoli da se lako dogovorimo da ostatak dana provedemo na položaju.
Bila je to prilika da se bolje upoznam s cijelom ekipom, a bilo ih je tu
trenutno tek sedam. Ukupno ih je petnaestak, ostali su na odmoru. Malo kasne,
ali je razlog loše vrijeme. Inače su uvjereni da će se svi vratiti, pri čemu
napominju kako oni nemaju problema kakvih ima pješadija. U iskrenijoj verziji,
nigdje im neće biti bolje.
Kao
dodatak su naveli da su skladan tim. Što je najvažnije izgradili su veliko
međupovjerenje. Iza je i određeno ratno iskustvo, navikli su da štede. Čim su
došli ovdje, kao i pješadija su se dali u potragu za neiskopanim povrćem i
neobranim voćem. Podrum je tu, pomaže da se brašno štedi, s obzirom da iz Komande
dobijaju namirnice a sami prave hranu i hljeb.
I
zaista, kuća na samku se umnogo razlikovala od one nedaleko od Lopate. Unutra
nisu bile samo spavaonice, bilo je sveg potrebnog namještaja. Sve je bilo vrlo
čisto, kako unutra tako i vani. Tome je, bez obzira na snijeg, svjedočio
drvljanik pod nastrešicama.
Ukupan
dojam takav da sam morao poželjeti da se akcija odgodi, nastavi i sutra.
Međutim, rat zna da pravi jake turbulencije u raspoloženjima.
***
Konačno,
Ševko dobi ime poginulog nam saborca. Uvijek je teško čuti ime nekoga koga si
poznavao. Brigada mala, skoro svi se znamo pa je to skoro i nemoguće.
Mandžo
Mustafa je bio i omiljen i popularan. Mogu reći da sam više čuo o njemu nego ga
stigoh lično poznavati, te ipak razumjeh gorčinu s kojom ostali prihvatiše
njegovu pogibiju.
Ni
Lutvu nije laknulo, koliko bi se očekivalo. Akcija još traje, brat mu je gdje i
Mustafa bi. No, za trenutak su sve misli s Mustafom. Krenuše sjećanja ovih što
ga bolje poznavaše, više se s njim družiše. I ja počeh snažiti dojmove da sam
ga znao...
