XII - 13 / Nije predosjećaj, već iskustvo

Mejra šeta, mermerli sokakom,
zadjenula, ruke za pojasom.
Gledao ju, dajko sa pendžera,
gledao ju, pa joj govorio:  

                                    
„Što su, Mejro, ruke za pojasom?“
„Nevolja me, dajko, natjerala:
Mlad me prosi, za stara me daše!            13. novembar 1993.
Da sam znala, da ću starog ljubit;

Otišla bih, u čemer-planinu,
i nabrala gorku čemeriku –
i mazala, svoje bjelo lice:
kad star ljubi, nek mu je čemerno,
nek mu trnu zubi!“

Vrijeme se malo smirilo, još minusi drže ali se snijeg prilično slegao. I ne samo da se ponovo razmišlja o kretanjima ustaša, makar i kroz krilaticu koja se tako često dala čuti „da samo ustaše znaju, što ne znaju“, nego iz Komande dolaziše vijesti o mogućem našem napadu.

Tu mogućnost podupire i činjenica kako su stigle i određene količine hrane, cigareta čak više nego prvi put.

Odnekud su došle glasine kako je u pitanju jedna šira akcija, odavde pa sve do Busovače i Viteza. Ono što se krije do posljednjeg momenta a niko nije raspoložen ni nagađati je kuda ćemo mi napadati, odnosno koliko će nas učestvovati.

Ranije sam u dogovoru s Ekom odlučio da ostanem u bataljonu, da ne idem u brigadnu artiljeriju, a kako je red da moja smjena ide na položaj to opcija opravdanog preskakanja ove akcije mi je izgledalo da stiže sama od sebe. Tražit će se vjerovatno dobrovoljci, a kako ovdje sad i nije previše vojske, kada bih htio bio bih dobrodošao.

Nije da imam neki predosjećaj, ali mi se nekako ne ide. Odlučio sam ćutati, iako znam da ako dođe Eko, ili bilo ko drugi, i bude me pitao - neću znati odbiti.

                                   ***

Izlazak na položaj je učinio da sasvim zaboravim na to što, možda, slijedi. A što bih volio da bude baš u naredna tri-četiri dana. I o čemu gore i najprije pričasmo, tako što već navijasmo kako će nam smjena sva proći u malo iskopavanja zemunica i tranšeja, više u pišpilu i kraj vatre. Ništa lakše nego braniti liniju kad znaš da tvoji napadaju.                                    

Po tome je stanica trebala biti aktuelna tek kad ta akcija počne. Nikako me nije obradovala njena zvonjava prije prvog akšama. Nije ni ovo bio predosjećaj, već čisto iskustvo. Šta god da je, za mene je, i sigurno me neće obradovati.

Telegram kratak, i jasan. Jasan, koliko da potvrdi da sam se prebrzo radovao izbjegavanju ove akcije. I da mogu na bilo koga prenijeti komandovanje grupom. Za njih i dalje važi kako će cijela smjena proći, sad vjerovatno s minimalnim radom na uređenju položaja.

Ne žureći, ne strahujući zbog spuštanja mraka, vremena imah da razmišljam zašto mi nije jutros rečeno. Vremena imah, ali odgovora prije nego siđem neće biti.

Niti mi Laci, koji se u međuvremenu vratio u kuhinju te tako čuvao kuću kada smo mi na smjeni, ne bi znao reći da tu ne zatekoh Dževada Ćerimagića. Iako je vidjeti njega imalo drugu asocijaciju, koja me nije radovala, ali na koju sam bio spreman.

Međutim, Dževada je prvenstveno zanimalo da mu još malo pojasnim rukovanje jurišnom šesetkom. Što sam rad učinio, ne tražeći od njega objašnjenje zar nije jednostavnije bilo da ja idem uz nju. Nisam tražio objašnjenje, ni dočekao da mi sam kaže, tek se okrenuh drugim slutnjama.

A potvrdu toga, što se neću više ni truditi razumjeti, dobit ću nešto kasnije, od Eka. Ja idem brigadnim artiljercima. Bez nekog posebnog zaduženja, jednostavno da budem s njima.

Nikada, pa ni sada ne bih Eka odbio, iako mi se ovo još manje dopadalo. Nisam mogao da se ne prisjetim Grepka, i kako tada među tim momcima nisam vidio tu neku toplinu, koju ja imah običaj reći da je upravo svojstvena artiljercima, pa ni sada ne mogoh očekivati da će moj dolazak gore biti prihvaćen kako treba. Ali to traži Eko, a osim toga i lakše mi je nego s pješadijom gaziti snijeg kojeg još uvijek prilično ima na svakoj u okolini čuki, a i jutra su, vrijeme kada se najčešće napada, uglavnom dobrano hladna.

Lakše jeste, a da li će i biti bolje?

Ono što sam mogao jeste da ne razmišljam mnogo o svemu. Da se javim ovima, i da se gore držim potpuno sa strane.

Sve što ću uraditi po dolasku je slično pristupu koji imah u Voljevcu, reći ću da sam poslan, i da meni nije cilj na bilo koji način narušavati sklad koji gore mora da postoji. Dodaću i kako vjerujem da su oni dovoljno uhodani, da znaju ko i šta radi, da sam svjestan kako sam haman i suvišan ali da se ne želim tako osjećati. Ako bude bilo šta u čemu im budem mogao pomoći, tu sam...

poljana u rejonu Lopate