Kara majka Šećer
Selimagu:
„Sve što imaš, sve djevojci dade!“
„A šta sam joj, mila
majko dao?
Dvije dibe i dvije
kadife;
Dvije niske drobnoga
bisera, 12. novembar 1993.
i dva ćurka srmom
izvezena;
Belenzuke, zlatne
tepeluke,
i dva jeleka,
džamfezli dimije;
I papuče zlatom
izvezene...
Ja joj ništa, majko,
nisam dao!“
Treći
dan ne izlazismo iz kuće. Niti vodismo računa o vremenu.
One
noći kada smo se pomolili na vratima nismo slutili da će ovako biti. A krenulo
je od Ferida. Kažu, cio je dan prehodao uz i niz sobu. Tek bi povremeno izšetao
i do ulice.
Neka
čudna nervoza je vladala njime. A bila je tolika da nije čekao da rakiju
prespemo u flaše, već je dograbio prvi kanister i otpio nekoliko deca.
Potom
smo svi skupa sjeli za sto, a mi krenuli sa svojom pričom. Ferid je stigao
popiti još par čašica, ali ne i dočekati kraj naše priče.
Brzo
je ponovo došao sebi, kada je mali Bajro otišao leći. Krug se tako formirao,
pred zoru se i zapjevalo, a ujutro nam se pridružio i Eko Džamalija. Još bi
neki navratili, a Eko je ostao s nama do kraja. Pošto je i Saljina rakija došla
na red. A sve se poklopilo s vremenom kada nam je malo odmoriti, prije nego
krenemo na smjenu.
***
A
s položaja, dolaziše vijesti - ništa novo. Zemunice su još na čekanju, mraz je
i tvrdo, no što je još bitnije: gore se još uvijek samo - ide.
I
u selu slično. Postrojavanja nema, po hranu ide jedan za cijelu kuću. I to nam
je jedini posao.
Naša
kuća jest trošna, ali je od – domaćina! Zatekli smo dovoljno drva, i neko reče
da nas šuma vidjeti neće dok je domaćinovih.
Sajo
je ugrabio prije snijega završiti centralu, strujom je pokrio veći dio sela. Do
našeg kraja nije doteklo, ali su dvije komšijske kuće nekako se snašle za
dinamu. Tačnije, jedina smo mi kuća u kojoj ne svijetli sijalica nego lampa.
Razlog da među nama krene priča o tome. Neke su ideje rođene, još samo da
snijeg okopni.
A
do tada je bar, čekati i da se ode po novu turu rakije. Pod uslovom da
snabdijevanje cigaretama potraje.
***
No,
ono što je sigurno priča o prvom putu će se dugo prepričavati. Dijelovi su se
složili. Grupa diverzanata je napravila prtinu do Dusine, i odozdo donijela dio
koji je nama nedostajao. Zapravo, oni su čuli priču kako su ustaše izviđale,
prilazile našim rovovima, i kako se može očekivati njihov napad. Datum i vrijeme
se poklapalo.
Nemajući
druga posla Salja i ja odlučismo iskoristiti napravljenu prtinu. Mene je opet
najviše zanimao taj drugi most.
Što
se onu noć naziralo, sada se jasno vidjelo. Mostovi jesu skroz blizu, i nije
toliko čudno da smo u povratku pogriješili koliko je čudno da u polasku nismo
vidjeli taj drugi most.
A
samu priču smo iskoristili da svratimo u neku od kuća. Nije nam to kao bio
cilj, bitno je bilo prohodati do sela, ali kada je već naišao taj Čelebić Suad,
s kojim smo prvim i razmrsili što smo mi, i nevrijeme zamrsili, i kada nas je
pozvao na kahvu...
Priča
kreće najnormalnije za ova vremena, mi se upoznajemo bolje s Dusinom, a naš domaćin s nama, i krajem odakle
dolazimo. Za nas je imao samo riječi hvale, poredeći nas s jedinicama koje su ovdje
bile prije nas. Te jedinice je jednostavno zvao „Sarajlije“, za koje je rekao
da su prilično bezobrazni. Još su bili u doba kada se ovdje još imalo svega,
što nas podsjeti na Voljevac uz njegovu neskromnu tvrdnju kako su ljudi ovdje
jako gostoprimljivi i kako nisu žalili ništa od onog što se imalo, niti su šta
krili, štedjeli. Njemu je ostao upečatljiv ne baš razuman odnos gostiju, koji
se nisu libili ulaziti u kuće i otvoreno tražiti da im se pravi pita, dā jaja,
ispeče kahva, ponudi rakijom...
Mi
smo drukčiji. Dolaze momci odozgo, i s Lopate su dolazili, šetaju selom, a
svrate gdje ih se pozove. Da progovore, a ako se trefi vrijeme ručka jedu što
se našlo.
Uz
to, posebno je naglasio našu želju za ne-dūgom, odnosno činjenicu da se s nama
vrlo često „trguje“. Kroz smijeh reče kako bolja vojska niti je dolazila niti
će poslije nas doći, sve što imamo dadosmo za rakiju. Slikovito je ponovio
riječima „U vas Fočaka sve kroz lulu može proći, i duhan, i ulje i šećer,
maslo, makaroni, začini...“ Dodao je da je jedini problem što je ovdje rakije
ponestalo, a što nas je tako i okrenulo prema Neretvici.
Na
kraju, opet kroz smijeh ispriča ono što je također čuo da se o nama govori. Uz
sve hvale nađena je i jedna mahana: haman da nijedan nismo oženjeni!? Muški se
složio da razumije one koji lažu, ali da ga čudi da pravi momci ćute, ne izdaju
ove.
Salja
je imao objašnjenje, sigurno je da ih ima koji su oženjeni, ali ne mnogo. I da
smo doista većinom momci, gdje, eto, ima i poneki srednjih godina, a i stariji.
On to tako objasni, a ja - ćutah.
U
povratku nas zakači novi snijeg. Iznudi Salji i meni razmišljanje da smo
baksuzi, kao i blagi žal što o nekom novom putu prema Neretvici vjrovatno
nećemo ozbiljnije razmišljati do proljeća.
