11 Sve kroz lulu može proći

Kara majka Šećer Selimagu:
„Sve što imaš, sve djevojci dade!“

„A šta sam joj, mila majko dao?

Dvije dibe i dvije kadife;

dvije niske drobnoga bisera,

i dva ćurka srmom izvezena;

                                       12. novembar 1993.

Belenzuke, zlatne tepeluke,

i dva jeleka, džamfezli dimije;

I papuče zlatom izvezene...

Ja joj ništa, majko, nisam dao!“

Treći dan ne izlazismo iz kuće. Niti vodismo računa o vremenu.

One noći kada smo se pomolili na vratima nismo slutili da će ovako biti. A krenulo je od Ferida. Kažu, cio je dan prehodao uz i niz sobu. Tek bi povremeno izšetao i do ulice.

Neka čudna nervoza je vladala njime. A bila je tolika da nije čekao da rakiju prespemo u flaše, već je dograbio prvi kanister i otpio nekoliko deca. Potom smo svi skupa sjeli za sto, a mi krenuli sa svojom pričom. Ferid je stigao popiti još par čašica, ali ne i dočekati kraj naše priče.

Brzo je ponovo došao sebi, kada je mali Bajro otišao leći. Krug se tako formirao, pred zoru se i zapjevalo, a ujutro nam se pridružio i Eko Džamalija. Još bi neki navratili, a Eko je ostao s nama do kraja. Pošto je i Saljina rakija došla na red. A sve se poklopilo s vremenom kada nam je malo odmoriti, prije nego krenemo na smjenu.

A s položaja, dolaziše vijesti - ništa novo. Zemunice su još na čekanju, mraz je i tvrdo, no što je još bitnije: gore se još uvijek samo - ide.

I u selu slično. Postrojavanja nema, po hranu ide jedan za cijelu grupu. I to nam je jedini posao.

Naša kuća jest trošna, ali je od – domaćina! Zatekli smo dovoljno drva, i neko reče da nas šuma vidjeti neće dok je domaćinovih.

Sajo je ugrabio prije snijega završiti centralu, strujom je pokrio veći dio sela. Do našeg kraja nije doteklo, ali su dvije komšijske kuće nekako se snašle za dinamu. Tačnije, jedina smo mi kuća u kojoj ne svijetli sijalica nego lampa. Razlog da među nama krene priča o tome. Neke su ideje rođene, još samo da snijeg okopni.

A do tada je bar, čekati i da se ode po novu turu rakije. Pod uslovom da snabdijevanje cigaretama potraje.

No, ono što je sigurno priča o prvom putu će se dugo prepričavati. Dijelovi su se složili. Grupa diverzanata je napravila prtinu do Dusine, i odozdo donijela dio koji je nama nedostajao. Zapravo, oni su čuli priču kako su ustaše izviđale, prilazile našim rovovima, i kako se može očekivati njihov napad. Datum i vrijeme se poklapalo.

Nemajući druga posla Salja i ja odlučismo iskoristiti napravljenu prtinu. Mene je opet najviše zanimao taj drugi most.

Što se onu noć naziralo, sada se jasno vidjelo. Mostovi jesu sasvim blizu, i nije toliko čudno da smo u povratku pogriješili koliko je čudno da u polasku nismo vidjeli taj drugi most.

A samu priču smo iskoristili da svratimo u neku od kuća. Nije nam to kao bio cilj, bitno je bilo prohodati do sela, ali kada je već naišao taj Čelebić Suad, s kojim smo prvim i razmrsili što smo mi, i nevrijeme zamrsili, i kada nas je pozvao na kahvu...

Priča kreće najnormalnije za ova vremena, mi se upoznajemo bolje s Dusinom,  a naš domaćin s nama, i krajem odakle dolazimo. Za nas je imao samo riječi hvale, poredeći nas s jedinicama koje su ovdje bile prije nas. Te jedinice je jednostavno zvao „Sarajlije“, za koje je rekao da su prilično bezobrazni. Još su bili u doba kada se ovdje još imalo svega, što nas podsjeti na Voljevac uz njegovu neskromnu tvrdnju kako su ljudi ovdje jako gostoprimljivi i kako nisu žalili ništa od onog što se imalo, niti su šta krili, štedjeli. Njemu je ostao upečatljiv ne baš razuman odnos gostiju, koji se nisu libili ulaziti u kuće i otvoreno tražiti da im se pravi pita, dā jaja, ispeče kahva, ponudi rakijom...

Mi smo drukčiji. Dolaze momci odozgo, i s Lopate su dolazili, šetaju selom, a svrate gdje ih se pozove. Da progovore, a ako se trefi vrijeme ručka jedu što se našlo.

Uz to, posebno je naglasio našu želju za ne-dugom, odnosno činjenicu da se s nama vrlo često „trguje“. Kroz smijeh reče kako bolja vojska niti je dolazila niti će poslije nas doći, sve što imamo dadosmo za rakiju. Slikovito je ponovio riječima „U vas Fočaka sve kroz lulu može proći, i duhan, i ulje i šećer, maslo, makaroni, začini...“ Dodao je da je jedini problem što je ovdje rakije ponestalo, a što nas je tako i okrenulo prema Neretvici.

Na kraju, opet kroz smijeh ispriča ono što je također čuo da se o nama govori. Uz sve hvale nađena je i jedna mahana: haman da nijedan nismo oženjeni!? Muški se složio da razumije one koji lažu, ali da ga čudi da pravi momci ćute, ne izdaju ove...

Salja je imao objašnjenje, sigurno je da ih ima koji su oženjeni, ali ne mnogo. I da smo doista većinom momci, gdje, eto, ima i poneki srednjih godina, a i stariji. On to tako objasni, a ja - ćutah.

U povratku nas zakači novi snijeg. Iznudi Salji i meni razmišljanje da smo baksuzi, kao i blagi žal što o nekom novom putu prema Neretvici vjrovatno nećemo ozbiljnije razmišljati do proljeća.

Donji Čažanj