XII - 11 / Još deset minuta

„Kladnice, mori, Kladnice,
vodo studena,
s koje si, more, s koje si
strane Sjenice?“
                                        8. novembar 1993.

S desne sam, mori, s desne sam
strane Sjenice;
a s lijeve, mori, a s lijeve
strane Javora.

Gdje majka, mori, gdje majka
rađa sokola!“

„Vjerovao sam da mogu“ – nekoliko puta je Hajdar ponovio, tokom čestih zaustavljanja.

Nismo brinuli. Nije nam se ni žurilo. Zavida ćemo stići.

Vrijeme nas je skoro poslužilo. Snijeg je počeo padati kada smo bili već sasvim blizu Dusine. Hajdar nas je usporavao, a i mračni oblaci najaviše opet nešto ranije smrkavanje. Ali, prošla noć se dakako ne može ponoviti.

Brizi mjesta nema, izdvojeni dio sela se ukazuje. I Hajdar je odahnuo. Traži da se zaustavimo, svi predahnemo a on pokuša ovdje konak naći.

Salja se složio, znajući da gostoprimstvo ovdašnjih mještana nije upitno.

Nas dvojica se zadržasmo tek toliko da popijemo kahvu. Pa opet je to bilo dovoljno da nas akšam pretekne. Ali još se dovoljno vidi, za desetak minuta ćemo proći glavni dio sela, potom još mostić desno, i za nepun sat smo kući.

 

                                    ***

Samo, koliko je dugo ovih prvih deset minuta!? Snijeg je prešao u mećavu. Koja ne da oči otvoriti. A i kada uspijemo, vidimo mrak.

Do maloprije, kada Hajdara ostavismo, ništa nije slutilo ovakvom nečemu.

Smisla nema vratiti se, a i zašto bi!? Ići ćemo malo sporije, pa opet nam više od sata ne treba. A nema te oluje koju ne možemo toliko izdržati.

Samo da se malo bolje vidi...

Zastali smo. Do raskršća smo se pomagali blagim odbljescima slabe struje iz okolnih kuća. Tako smo i mostić prešli. Sad samo čekamo da povremeno sijevne, kako bi se što više držali sredine ceste.

Nije nimalo prijatno, ni lako. Držimo se jedan uz drugoga i opet jedva vladamo sredinom. Još nam se i obrazi lede, toliko je hladno. Ruke ne vadimo iz džepova, oči ne otvaramo, uši ne osjećamo.

Rado bi potegli rakije koji put, ali se ne isplati. Polako guramo, tješimo se što što smo sve bliže. A kad pokucamo, i otvore nam, sve će ovo brzo pasti u zaborav.

Od svega mrak nam je najgori. Mi idemo pravo, a cesta krivuda. Ponekad smo brži od sijevanja pa i siđemo s nje, a to nam je znak da trebamo motati.

Uz sve nastojimo pričati. Nisu to rečenice, već riječi. Brojimo minute. Do momenta kada će nas dočekati svjetlost naših Deževica. Tako je lakše ne obazirati se na nevolje. A kada ugledamo tu svjetlost one će i potpuno nestati. A još imamo tri ili pet minuta. Po našem računu.

Iza naredne krivine moraju biti. Ne, iza još jedne...

 

                                    ***

Snijeg je već napao desetak centimetara. Sve je teže i hodati. A i vrijeme smo probili.

Vakat je odmoriti. Razmisliti. Da li je ikako moguće da smo pogriješili?

Gledamo se. Nijemo pitamo. Ćutimo odgovore.

-          Mi smo se zajebali! – uzviknu Salja.

-          Kako misliš? – pitam.

-          Čovječe, mi idemo naniže. A trebamo naviše.

-          Čini ti se, umoran si. Nego, ima nešto drugo što mene buni. Rijeka nam je trebala biti s desne, a meni se izgleda da je s lijeve strane.

-          S desne je... S desne je – ponovo će Salja, pošto se pomjerio ustranu da bolje čuje – ali, huk ide niz put. Mi idemo naniže. A i sišli smo s asfalta!

-          Šta ti je, vidiš da je asfalt – usprotivih se pošto par puta kucnuh nogom – jedino mi nije u redu što mi zvuk dolazi s lijeve strane.

-          Šta da radimo?

-          Ne znam.

-          Gdje smo mogli skrenuti?

-          Nigdje. Da smo se nekako okrenuli, ne može biti. Mostić smo prešli, i okrenuli desno... E, mora da smo okrenuli Kameniku!

-          Ma kakvom Kameniku... Ali, Deževice ne mogu biti ovoliko daleko. A ti, reče da si pozn'o most?

-          Jesam. To sam dobro upamtio, jer je to i jedino mjesto za koje sam i sumnj'o da možemo zalutati. A ako nismo okrenuli Kameniku, onda smo na dobru putu. Samo nam se uduljilo jer je mećava, s'lazili smo s ceste... Ja bih iš'o još desetak minuta... Ama, samo što nismo stigli...

-          Dobro... – Salja klimnu glavom i krenu naprijed.

 

Tih novih deset minuta produžismo za još tri-četiri, a Deževica opet nigdje.

Znali smo za još jednu mogućnost, ali se nijedan nismo usudili glasno je pomenuti. Da smo promašili Deževice, to bi bilo preglupo.

Opet smo zastali. I opet isto. Samo je snijeg malo dublji, a po cesti već nailazimo na granje. Sad se teže orijentisati, ali ima još načina da se otimamo strahu. Gle ironije, sad on mene ubjeđuje da idemo uzvodno, i da je asfalt - a da zbog polomljenih grana tako ne izgleda; dok ja i sebe i njega uvjeravam kako rijeka nije prešla lijevo!

Zabrinutost više ne možemo skrivati, ali je nastojimo kontrolisati, dajemo si još deset minuta...

Ispod ceste, na par koraka, nešto je kratko sijuckalo. Žar cigarete, bez dilema. Mora da je neko od naših! Iz ko zna kojih razloga.

To bi moralo značiti da su tu i kuće. A njih nema. Ali imamo još pet-šest minuta od ovih deset.

Prođoše i one. Šta sad? Sumnja, nervoza, briga, sve je sad jače od mećave.

Dalje nećemo. Ne smijemo. Nema smisla. Da smo puzali, dosad bi prošli Deževice!

Ne bi ni to čudilo. Mrak je.

Snijeg nemilice pada, više ne možemo ni procjenjivati koliko je već napadao. A i kada sijevne, samo vidimo bijeli, pahuljičasti mrak.

Ne vrijedi nam ni utvrđivati da li smo na asfaltu. Potpuno nam je sad svejedno penjemo li se ili spuštamo, s obzirom da smo postali svjesni kako smo se od rječice odbili toliko da joj huk ne čujemo niti s desne niti s lijeve strane.

Ne možemo ni stajati u mjestu, temperatura sve više bježi ispod nule. Moramo nazad.

Straha nema. Vrijeme je loše, ali dok je takvo, gdje god da smo - sigurni smo.

Brzo prođosmo mjesto gdje bi onaj žar cigarete. Ko god je bio, brzo se sklonio.

Svejedno, žuri nam se. Ne gledamo ni lijevo ni desno, rječica je opet uz nas, poneku grančicu osjetimo ispod snijega, čas idemo blago naviše, čas naniže. Ni u šta više nismo sigurni.

Deseci minuta prolaze, a Deževica opet nema. Ni ne nadamo im se još, makar nam bilo kao i drago što ih, ipak, nismo promašili. Jedva se krećemo ali zaustavljanja nema do mostića, i Dusine!

 

                                   ***

Domalo se vrijeme malo primiri, ubrzasmo, i prije nego možda i očekivasmo pred nama se ukazaše svjetla. Dusina.

Poznali smo je. Ali nam istovremeno hladan znoj probi svu odjeću. Ulazimo u Dusinu - sa suprotne strane. S one, s koje u nju odavno nije niko ušao.

Jedino, most ne vidimo. A sigurni smo da smo ga prešli. Nije mogao nestati, ali nama o tome sad ne vrijedi lupati glavu.

Bilo moguće ili ne, nama se ovo ipak dogodilo. I to je jedino važno. Pri čemu je važnije samo to što smo se i vratili. Na vrijeme.

Sad, opet iz početka. Ali ovaj put moramo bolje paziti. Ako smo maloprije pogriješili mogli bi ponovo.

Dok stojimo na raskršću i zurimo u svjetlost iz najbliže kuće, ja dolazim na ideju.

-          Idem pitati nekog.

-          Zar te neće biti stid? Sačekaj da se orijentišem.

-          Dok se ti orijentišeš, ja odoh pitati. Ako tebe jeste, mene nije stid. Jesi li ti svjestan gdje smo mi bili otišli!?

-          Šuti. Nit kome govori, niti će ti ko vjerovati. Nego reci da je mrak, da prvi put ovuda prolaziš, pitaj za put. Za mostić...

 

Odmahnuo sam rukom, i uskoro stajao pred kućom. Objasnih mladiću koji je otvorio da smo zalutali, da se ne vidi, da nam kaže gdje je most...

Mladić me prilično zbunjeno gledao, a onda upita „ko smo“.

Na moje glasno, ponosito kazivanje da smo Fočaci, svi u kući, u velikoj sobi koje se dio i vidio na kraju nedugog hodnika, najednom prekinuše svoju priču. Dvojica od njih koje sam i sam mogao vidjeti, malo se nageše kao da me žele prepoznati.

Jednoga od njih ja i poznah. I ipak me bi malo stid. Bio je to sam komandant naše brigade Galib Hodžić.

Nisam žalio što sam došao pitati, ali mi bi krivo što ne potrefih neku drugu kuću. Znao sam da će Galib ustati i prići mi. Valja, sad, njemu objašnjavati...

Sjetih se. Reći ću prvi dio istine. Razumjeće, i on je ljubitelj dobre kapljice. A na čelu nam i tako ne piše da smo već lutali, da smo prošli i vratili se i kroz naše i ustaške linije...

-          Kako da ti, artiljerac, ne možeš da se snađeš – Galib se i osmijehnu, zbunjenošću što ne izgledamo pripiti a lutamo kao da jesmo.

 

Neka. Nek mi se Galib i prijekorno čudi, važno je da smo živi i da ovaj put nećemo pogriješiti.

-          Hajde, ja ću poći s vama – izvjesno, pod utjecajem Galibove reakcije, onaj se mladić ponudi – ja ću vam fenjerom posvijetliti dio puta.

 

Tek što se malo spsustismo naniže, mostiću, nejaka svjetlost fenjera osvijetli još nešto. Nešto zbog čega će se meni i Salji oteti blagi uzdah.

Sasvim blizu primjećivao se i jedan drugi mostić, onaj koji smo prvi put prešli. Dok je ovaj pravi vodio direktno na cestu prema Deževicama, taj krivi je tek bio malo ljevlje i vodio prvo kroz taj neki sokak, koji je, opet, direktno izbijao na cestu, pravcem koji je išao ka Kojsini.

Kriva jeste noć, mećava, naš umor, zbunjenost, ali prije svega neznanje postojanja dva, tako blizu, mostića...

Zahvalismo momku na pomoći. Sad, stvarno, ne žurimo. Asfalt je, rječica je desno, a mi, bez ikakve sumnje, idemo uzvodno.

Kojsina, prilaz