9 Dok pita baba

„Mogul, Hanko, noćiti?

Mogul, dušo, noćiti?“

„Moreš stići i kući,

još je rano do noći.“

„Nemoj, Hanko, Boga ti,

nemoj, Hanko, dina ti;
Ja sam momak umoran,

ja ću odmah zaspati!“

„Prostrite mu na bašči!“

„Nemoj, Hanko, Boga ti,

nemoj, Hanko, dina ti;

More kruška opasti,

siromaha prepasti!“

„Prostrite mu na čardak!“

„Nemoj, Hanko, Boga ti,

nemoj, Hanko, dina ti;

čardak će se srušiti,

mene mlada ubiti!“

„Prostrite mu kraj vatre!“

„Nemoj, Hanko, Boga ti,

nemoj, Hanko, dina ti;

More žiga skočiti,

siromaha spržiti!“

„Prostrite mu kraj mene!“

„Deder, Hanko, Boga ti,

deder, Hanko, dina ti;

kraj tebe ću spavati,

ruse kose mrsiti,

bijelo lice ljubiti,

čarne oči mutiti!“

Ćutali smo, i gazili blato. Kiša nam se slijevala niz obraze, nedajući očima da se otvore. Nije ni bilo potrebe, ionako se nije vidjelo.

Više za sebe pominjao sam Gornji Čažanj. Prvi je utisak bio prijatan, ovo je tako ružno da čovjek lahko poželi da nikada više ni ne čuje za ovo selo.

Još idemo ravno, još se ne odvažujemo hvatati kakve prečice. Klizavo je, samo bi nam još trebalo da neko povrijedi nogu...

Hajdar opet negoduje. Predlaže da nastavimo bez njega, on će teško izdržati. Da li se uzda u kabanicu, ili da bi možda sam nekako došao do konaka? Ne znam zašto, ali ga zamolih da izdrži. Obećah da ćemo ići polahko. A drugačije ni ne možemo.

A onda, mjesec!? Mjesec koji se kreće. Ili je sijevnulo?

-          Žena s fenjerom. Bila u štali! – Salja je imao logičniju teoriju.

Dok pratismo kako se „mjesec“ gasio, tražismo kako da ne izgubimo tu zadnju nadu koja se tako iznenada, i nestvarno ukazala. Ako je mjesec izašao iz štale, zašao je u kuću. Zadnju u selu, ili svakako jednu od zadnjih. Više kuća na putu vjerovatno sretati nećemo. Ni za ovu nismo znali, ali znamo da se čuda rijetko javljaju više od jednom.

Ja kao da nisam ni bio oduševljen. Kao da sam se spremio na još jednu nezaboravnu noć, kao da sam žalio što će mi možda propasti.

Zato su Salja i Hajdar bili odlučni pokušati. Salja je sada preuzeo na sebe da pita, i već je nekim svojim instiktom brzo našao vratnice. Nisam imao ništa protiv, a dok je ulazio u avliju ja sam pogledao prema Hajdaru. Nisam ga vidio, ali sam osjećao kako se već uslonio na ogradu.

Ostavljam ga tako a ja krećem za Saljom. Kiša je toliko lupala da nas se nije moglo čuti. A mi smo dobro slijedili osjećaj gdje smo vidjeli fenjer da je zamakao. A prije nego smo počeli tražiti vrata kuće - sijevnulo je.

Bili smo oduševljeni. Stajali smo pred najstarijom i najtrošnijom kućom, ne samo u Gornjem Čažnju već vjerovatno i u cijelom kraju. Bar, koliko smo ih mi obišli.

-          E, ovdje ćemo naći konak! – Salja je bio samouvjeren.

Njegov optimizam se brzo prenese na mene. Prođoh pokraj njega i prvi se uzverah uz basamake, koje nismo očekivali ali koji su svjedočili starini, i toj nama potrebnoj ljepoti i toplini kuće. Ja sam i kucao, a skupa smo dozivali domaćina.

Iz kuće se čuo neki lagani žamor. A onda - tišina. Još jednom ponovismo dozivanje, i još jednom se začu žamor. A onda i tišina, kroz koju smo čuli da neko govori kako neko kuca.

Škripnuše vrata.

-          Domaćine...

-          Ko je to? – iza još neotvorenih ulaznih vrata čuo se glas, za koji smo bar mogli tvrditi da je ženski.

-          Ne bojte se, otvorite slobodno... Nešto bismo pitali...

Bili smo spremni objasniti kroz vrata šta imamo pitati, ali žena tridesetih godina pokaza kako se ne boji, kako nam vjeruje. Nama, ili svome nekom osjećaju.

Saslušala nas je mirno, a onda ostavila da još neko vrijeme sačekamo, dok „pita baba“. Nije zatvarala vrata pa smo jasno mogli čuti taj razgovor:

-          Babo! Neki ljudi, nisu odavde. Nevrijeme ih je ovdje zateklo, pitaju da samo se negdje sklone, dok ovaj kijamet prođe. U štalu, pod stepenice, bilo gdje...

-          Jesi li ih zovnula u kuću?

-          Nisam, dok tebe ne pitam...

Od jedne od najružnijih do jedne od ljepših noći u našim životima dijelilo nas je samo tih nekoliko minuta.

Stari Ibrišim je bio jedan od najbogatijih ljudi u kraju, duhom. Nije bio ni toliko star koliko se vidjelo da ga život nije baš mazio.

Zajedno sa ženom, snahom i kćerkom, ponudi nas svime što je u kući imao.

Za nas će spremiti toplu sobu, a oni će se noćas strpiti. Ionako im se krava teli. Rakije za prodati nema, ali je odbio da mi častimo. I trpeza je bila puna. Ono što i oni jedu: sira i kajmaka, krompir u rerni, a i pita se pravila...

Muhabet - posebno prijatan. Stigao je, u rakiji ili u zbilji, istaći kako mu je kći - polovnjača. Vratila se, nije bilo sreće.

Sve - na početku rata. Ima i dvije manje kćeri, sad i ova „njemu na grbaču“. Tada mu se i sin oženi. Opet, ne žali se. Stigne sve, a i u Armiji je. Uz konje, goni hranu po linijama...

Ispričasmo se, izjadismo. Kazasmo i mi svoje nevolje. Sela, kuće popaljene, porodice rasturene, došli nabaviti rakije, malo zaboraviti na sve.

Ko bi spavao. Osušismo se, odmorismo, okrijepismo. Ne bi ni bilo fer, ni oni nisu spavali. Zajedno smo se radovali malom telcu...

                              ***

Ujutro se jedino Hajdar žalio, da se prehladio. Pominjao je i upalu mišića. Ne može nazad. A kaže da će se znati sam vratiti, da je upamtio put.

Domaćini pristaše da ga paze par dana. Mi mu pomalo zavidjesmo. Ko ne bi rad bio da ga pazi Ibrišimova kćer...

Hajdar nije tih misli. Godine, kao i vjernost ženi su razlog.

Zato Salja i ja obećavamo nekad opet doći. Imamo radi šta. Ovaj put, prije svega - zbog domaćina! Gostoprimstva, koje se ne zaboravlja. Kojem se duguje! 

Sad žurimo. U Deževicama nas sigurno već s nestrpljenjem čekaju.

U posljednjem trenutku se i Hajdar još jednom predomisli. Ipak će s nama. Izdržaće. Skupa smo došli, red je skupa da se i vratimo.

pogled na Gornji Čažanj