Kadir-aga, Skadranine,
skroj mi ćurak, zima mi je.
I dimije džanfezlije,
i dimije učkurlije.
Imam jelek, t'jesan mi je, 7.
novembar 1993.
al' mu nejmam mušterije.
Kadir-aga, Skadranine,
skroj mi drugi, zima mi je.
Skroj mi ćurak, ogrni me,
pa u đerdek povedi me.
Nismo
širili priču, ali ni skrivali.
Tako
nam se ujutro pridružio i Hajdar Kovačević. On ne pije, ali ni ne puši. A
planira obići porodicu.
Sam
puta nije znao, drugi su ga izbjegavali zbog nekog uvjerenja da se rakije sve
što se otud donese treba i popiti. Nama nije smetao ni on ni njegovi razlozi. A
biće nam i običnije putovati. Važno je da nas fizički može pratiti.
Ni
mi nismo znali put, ali smo ga „snimili“ pomoću karte. Mirno smo od ukućana
ispraćeni, s ličnim ubjeđenjem da nikako ne možemo zalutati.
***
Put
nije odudarao od karte, a nije bio ni teži od onog što smo o njemu čuli. Držali
smo se lagano uzetog tempa svjesni da nam je Jasenik izbjeći, s obzirom da smo
rano sreli Cirolija, Koju i Poharu koji nam rekoše da je otud izvučena i
posljednja kap.
Odmah
je pobijedio moj i prvi prijedlog, Kruščica koju poznajem. Radovao sam se novom
susretu s njom, po redu trećim, i svaki put sa zasebnim naumom. Pamtim dobro
dva prethodna, ne baš jednako želim vidjeti Armina, odnosno Šabanove. No, nisam
zazirao od mogućih susreta, u oba slučaja sam računao na moguću pomoć. A s
obzirom kako još nešto o njoj nisam zaboravio - tamo rijetki rakiju
konzumiraju, odnosno i peku. Ali, te rijetke još niko nije posjetio.
***
Armina
doma ne bijaše, kao ni potrebe da idemo vrhu sela.
Izgubili
smo dosta vremena, a tek smo uspjeli pazariti jedan litar, kako bismo imali za
neočekivano produženi put. Upućeni smo u sela s druge strane. Pogled prema
njima je na momenat pokolebao Hajdara. Predložio je da se vratimo, ali je i
očekivano preglasan.
***
Sela
s druge strane su možda bila nešto bliža nego se činilo. A i posrećilo nam se.
Prvo
u koje ulazimo su Slavkovići. Dovoljno veliko, s obzirom na položaj i lijepo i
zanimljivo, nimalo mrsko se šetati njime. Negdje dobijamo litar, negdje dva,
kanisteri se polako pune...
Da
ćemo biti zadovoljni najavio je dolazak kod seoske učiteljice. Ona je pazarila
pet litara, ali i obećala uputiti nas gdje ćemo riješiti ostalo. Uz takvu priču
nismo odbili ostati na kahvi i ručku. Rado bi mi ostali i na konaku, ali...
Ko
zna, možda još koji put dođemo. Do tada za uspomene uzesmo po jedne priglavke.
Sva trojica.
Pogledom
na priglavke se i ja trznuh. Bijaše mi nešto neobično u njihovom izgledu,
shvativši o čemu se radi ja se u sekundi odlučih otćutati. Zima, koja je već
stigla, koja će u nastavku imati i oštrijih perioda, ne dopušta da se poklonima
u zube gleda.
Za
razliku od Hajdara i mene, Salja je sklon neistini bio samo po pitanju svoga
bračnog stanja, u vezi sa svime drugim bio je i i iskren, i sasvim direktan.
-
Nemoj se ti naći uvrijeđenom – ali se riječima
trudio ostati na nivou postignutih raspoloženja, kako ne bi ugrozio pazar koji
je na vidiku – nama je neobično vidjeti tako išarane priglavke. Znate, kod nas
je običaj da žene pletu u jednoj boji, samo Srbi pletu šarene.
-
Kod nas Srba i nema, a mi volimo da šaramo – i
učiteljica osta u raspoloženju – a u čizmama se ne vidi jesu li u boji, niti će
zima to pitati. Možete vi njih i prepokloniti, ali će vam pametnije biti da me
se sjetite s priglavcima na nogama!
Nismo
ovdje zbog priglavaka, niti da zanovijetamo, ali nismo ni vezani vremenom. Uz
potreban odmor muhabet je uvijek poželjan. Tema ne nedostaje, a one o
različitim adetima su i obavezne.
Nakon
početnih razočarenja, boravak u ovoj kući sasvim popravlja ukupne utiske. Pazar
je utvrđen odmah, a tek poslije ručka i kahve, i darova, stadosmo pretakati
rakiju.
-
Stani – negdje između drugog i trećeg litra, toga
se Salja dosjeti – koja je ovo rakija?
-
Kruška... Šta je?
-
Što ne rekoste?
-
Pa maloprije u kući piste krušku. Još kažete da
je bolja.
-
Jesmo pili, i jeste bolja. Ali ovo dosad je sve
bila šljiva... ili nije? Kao da mi je kod one jedne nosilo na jabuku...
-
Hajde, Boga ti, rakija je rakija – veli
učiteljica.
-
Nećemo njima ni kazivati – veli Salja.
-
Neće ni pitati – veli Hajdar.
-
Rakija je kao žena, uvijek najbolja ona koju
trenutno piješ – velim ja.
-
Gotovo je sad – Salja daje signal učiteljici da
nastavi sipati – ali ćemo u jedan kanister samo šljivu, onaj koji mislim
prodati.
-
Dajbože da mi njih napunimo, ali eto, trebali bi
gledati da i ovaj moj ne bude miješan – Hajdar sliježući ramenima pokaza više
sumnje u prvo što je rekao nego brige zbog drugog.
Njegove
slutnje se odmah potvrdiše. Dobro smo upućeni kući u kojoj je rakije bilo, ali
žena tamo bi pretvrda u pregovorima. Premalo je nudila rakije za cigarete koje
smo imali.
Prije
nego je Hajdar sebe prelomio po principu „daj šta daš“, ja nas podigoh riječima
da još imamo vremena otići i do Gornjeg Čažnja, najvisočijeg sela ovdje.
Hajdar
je zanegodovao, ne samo zbog približavajućeg mraka nego i moguće kiše. No, ni
jedno ni drugo nije moglo potisnuti taj neki bijes, i inat koji je Salju i mene
okupiravao. Ono što smo jedino mi imali u glavi jeste da na ovaj put nismo išli
da bi se s njega poluprazni vraćali.
