Mujezin se na munaru
penje.
On se penje, Boga na
spominje,
već spominje do tri
jauklije:
16. novembar 1993.
„Moja Umko, moja desna
ruko;
Moja Ajko, i otac i
majko;
Moja Fato, moja vjerna
ljubo;
Umrijet ću – preboljet
vas neću!“
Prođe akcija, o njoj se više ne priča. Sve sluti
kako naših pokušaja u dogledno vrijeme neće biti. Sasvim se orijentišemo na
odbranu.
S tim u vezi je odlučeno da se odmah vrati na
stari režim od svega tri smjene. Očekivano je vojska negodovala, ne toliko što
se rad tri-šest smatra napornim, već što se očekuju nova eskiviranja položaja
od strane pojedinaca. Ali je Komanda imala objašnjenja.
Okvirno je ovo možda dovoljno ljudi za više
odmora, međutim upravo kolebljivo i neizvjesno vrijeme ne dozvoljava drugačije.
Bolje je unaprijed računati s prehladama i drugim zimskim bolestima. Još je Eko
ponovio kako sve ostaje na savjesti svakoga od nas...
Ustaše znaju da mi nismo bogati s lijekovima, pa
ako misle uzimati nam položaje ovo su im najbolje prilike.
A znaju i više od toga. Ovaj put su izostale
priče o izdaji, prodaji informacija, iz ove se akcije borci vratiše s pričom o
poluprovokativnoj ustaškoj pjesmi kojom su dočekani. Bez da ću istraživati da
li su ustaše taj bećarac zapjevali tokom, prije, ili tek poslije našega napada,
ubilježiću ga u dnevnik kao simpatično neočekivan.
„Oj balije, šta će te od Alije; mi smo Bobana
postavili za čobana!“ može biti da sadrži provokativan eho, ali bi bilo i
lijepo ako u njemu ima iskrenosti. Boban je ljetos, voljom Vatikana i Bosanskih
franjevaca uklonjen s čela preustašoidnih HZHB i HVO, neka je ovdašnjih Hrvata
želja da se i Alija skloni s našeg čela, dobro bi bilo da su bar iskreno
prihvatili Bobanov odlazak. To bi slutilo još mirnijem ostatku zime.
***
Snijeg se ubrzano otapa ali je svuda kaljužavo a
i cijeloga dana i noći još prilično hladno pa se život zatvorio u Deževice.
Problemi s hranom nisu neka novost, ali jeste
nečija ideja da se crkva očisti. Bezrazložno ju je neko devastirao, odnosno porazbijao
sve prozore na njoj, a trebalo bi da su jaki razlozi da je baš sada mi čistimo,
sređujemo.
Nije minirana, srušena, nije da ima tu nekog
posla previše, ali je vrijeme takvo da nije ugodno ni držati metle i lopate, gurati kolica, kamoli
se savijati s njima, usputno izbjegavajući vjetar kada propuhne.
Među nama koji smo dobili taj zadatak našao se i
Mirso Šljivo. Njemu su nekako promakli razlozi. A kada je priupitao, ironično
je odbacio metlu.
Crkva se priprema za zatvor. Jedan stariji
mještanin, koji je konjem tjerao hranu na liniju, navodno je ukrao dva-tri
hljeba. Zbog čega je osuđen na dva dana zatvora. Kada se crkva očisti, još će
se i peć ubaciti...
-
Dva dana!? –
čudio se Šljivo – pa ja ću dva dana na ledenom radijatoru prespavati!
Za nas koji ga nismo ranije poznavali uslijedila
je priča o njemu.
Prije rata je
radio u Osiguranju, i uz pomoć nekih prijatelja ušao u štos s polisama. Ja ga
nešto specijalno nisam ni razumio, ali jesam da se nekako radilo o zadržavanju
polisa. I da je to donosilo zaradu. Protivzakonitu, naravno.
Razumio sam i to da je znao nastaviti početnim tempom da nikada ne bi bio otkriven. Ali
su apetiti rasli, iz mjeseca u mjesec je sve više uzimao od države, do mjere
kada više nije moglo prolaziti. Ukupnu sumu za koju je terećen teško je
pretvoriti iz yu-dinara, ali se baratalo s oko desetak novih golfova. Ili, u
pitanju je bila najveća slična pljačka u historiji Foče.
Novac je trošio
na provode, pri čemu je jedino obzira imao prema sirotinji. Pomenuo je Oska,
Dzibana, Triša, i još neke. Ali je puno više pričao o noćima po Primorju,
Dubrovniku i mnogim drugim primamljivim lokacijama. Na jednoj od njih je
završio kada je shvatio da je otkriven, a pošto je od brata koji je radio u
Njemačkoj stigao izmamiti nešto novca koji je trebao vratiti firmi kao dio
obeštećenja. Novac nije uzeo za to, jer bi taj čin bio sam po sebi priznanje,
već je otišao na još jedan, posljednji provod.
Milicija je
bezuspješno tragala za njim. Do trenutka kada im je sam došao. Vratio se u
Foču, i mirno sjeo u Gradsku kafanu, gdje je jedva stigao popiti kahvu i pivo.
Vratio se, kada je novca nestalo.
Bez priznanja,
bez čvrstih dokaza, a uz uobičajenu priču da ga je bio strah policije i da je
zbog toga bio pobjegao, s novcem za koji je imao pokriće, osuđen je na sedam
godina. Odležao je pola, kada je pušten zbog vrlo primjernog vladanja.
Dok smo čistili čuli smo i nekoliko dogodovština
iz zatvora. Ono što je i sam u prvi plan
istakao je veoma čudnovat, i dakako iz nekih uglova vrlo nepravedan pravosudni
sistem. Uporedio je poznanika iz muškog zatvora, koji je prethodno radio u
cirkusu, i koji je dobio pet godina zbog silovanja mečke, s jednom ženom koja
je na Velečevu odrađivala trogodišnju kaznu - zbog ubitstva supruga. Za razliku
od onog silovatelja kojemu su samo navođene otežavajuće okolnosti, ovoj ubojici
su u prilog išle razne olakšavajuće. Trpjela je nasilje od strane tog svog
supruga, sve je to učinilo prilično psihički nestabilnom, skoro neuračunljivom,
a i samo ubisvo se desilo - iz nehata. Kako to Mirso zaključi, bolje je ubiti
čovjeka, ili ženu, nego silovati mečku.
Zanimljivo je bilo slušati priču o njegovom
dobrom vladanju. Prvih pola godine
priznaje da su bili i teški i dosadni, kada se uglavnom uspijevao javljati samo
na teške fizičke radove izvan kruga zatvora. Međutim, poslije je uskočio na
mjesto razvoženja mesa, jaja i drugih proizvoda sa zatvorske farme. Mirovao je
tek još pola godine, otkada biva slabije motren a i pridobija neke mesare i
trgovce. Uglavnom je opet stizao otimati od države, ali sada umjerenije i
obazrivije. Kako na kraju reče, tamam je za toliko izašao pametniji, odnosno
prevaspitaniji...
Vjerovao sam u najveći dio njegove priče. Ne da
je djelovao naročito uvjerljivo, ali iskreno jeste. Jedino što sam doveo pod
sumnju jeste da takav čovjek može biti kadar da se bavi nezakonjem. Ali da je
volio život i provod to je već bilo sasvim očito.
Uz sve je bio jako simpatičan, skoro petnaest
godina stariji od mene a tako dječačka izgleda, i glasa, kada sam još u glavio
dodao i tu činjenicu da je na samom početku rata, dok je još bio u Sarajevu,
ranjen, i to tako da su mu dva zadnja prsta desne ruke ostala ukočena, što je
mene neumoljivo podsjećalo na moga brata Mufa, za mene nije bilo sumnje da ću s
njim postati vrlo blizak. Ono što nisam baš slutio jeste da bi ta naša bliskost
brzo mogla dobiti priliku.
Deževice,
crkva
