Bjelopoljci momci,
sukneni konci:
Kako nama dođoše,
nama manu nađoše.
Đe smo tanke i visoke, 17. novembar 1993.
đe smo b'jele i rumene;
A oni su duga rasta,
duga rasta, tanka vrata,
tanka vrata čangalasta,
nećemo ih mi!
Kako
se je vrijeme opet popravilo, to se s vremena na vrijeme neko i pojavi u
jedinici. Večeras su došle dvije grupice, jedna iz Tarčina, druga iz Fojnice.
Latif
Kršo je stigao čak iz Zenice. S cijelom familijom, te još i sa šurom Adilom
Barlovom. Ovdje će odmoriti par dana. Onda nastavlja prema Tarčinu. Gdje će već
naći, kako sam reče, bilo kakav smještaj. Ako ga odmah i ne bude, kaže -
napraviće bajtu. Možda bi to samo zvučalo šaljivo, ali dakako ozbiljnijim zvuči
kad doda kako će rađe odabrati da mu djeca i žena umiru od zime nego od gladi.
Svi koji smo proveli par dana i u Tarčinu i u Zenici znasmo razlike te se ne
čudismo Latifovom opredjeljenju.
Što
možemo, još ćemo mu i pomoći. Pošto je s brojnom familijom, s malom djecom koja
jedva podnosiše teškoće puta, a iz Zenice se išlo preko Lašve, Kaćuna i
Fojnice, odnosno brda između, odmor od nekoliko dana je i nužan, smještaj svih
iziskuje našu pomoć.
Nekako
je jedna od poluuništenih hrvatskih kućica zakrpljena, osposobljena za taj
kraći, nužni boravak. Iz podruma i s tavana donosismo komade namještaja,
kovasmo ležajeve. Za polomljene prozore se najlona našlo u magacinu, i sve je
išlo i brzo i zadovoljavajuće. Do najvećeg, naizgled nerješivog problema. Ni
nove kuće ne mogu bez dobre pećice.
Tog
se zadatka prihvati njegov šura Ada. Iz nečijeg je podruma donio veliko bure,
koje uze pretvarati u peć.
Više
iz znatiželje nego što mu bih od koristi pratih njegov rad. Znao sam da peć
mora ispasti jednostavna, no jedva čekah se uvjeriti kako će biti i
funkcionalna. Prva naložena vatra je izbuknula i moje oduševljenje, ali i
priznanje Adi na majstorluku svakoga koji je svemu i svjedočio.
Eko
je lično se angažovao da što više nas se uključi, još je odlučio napisati
naredbu kojom će najstrožije biti zabranjeno svako daljnje uništavanje kuća.
Nije Lato posljednji koji se vraća u jedinicu.
Uglavnom,
cijeli dan će i proći u tim, takvim radovima, te priči o glupostima koje su
napravile jedinice prije nas.
Možda
je jedino Dževad Ćerimagić bio zaokupljen nečim drugim. Raspitivao se šire o životu
u Zenici.
-
Šta da ti kažem, Dževade – Lato doskoči, sebi
svojstveno, šeretski – jeste glad, jeste jad, ali su ljudi normalni. I to je
ono što je prednost biti tamo, a ne ovdje.
-
A kakvi smo to mi ovdje, nenormalni?
-
Divlji. Poludivlji, polunormalni. Podivljali!
-
E pa, ako si ti podivlj'o – iako svjestan da je
razgovor vođen u šali, u trenutku Dževad podiže glas, dajući mu ton ozbiljnosti
– ja, Lato, Boga mi, nisam!
-
Jesi, jesi, Dževade. Nego ne znaš. Ne vidiš. Čini
ti se da si normalan jer su oko tebe isti k'o ti. Otiđi bilo gdje gdje je
civilizacija pa ćeš se uvjeriti. Vidjećeš kako ljudi bulje u tebe. K'o u
međeda...
Uzalud
je Dževad branio se činjenicom da je proljetos bio u Visokom, kako je
civilizacija i u Voljevcu i ovdje, nas većina drža Latovu stranu, prihvatajući
kako je to više šaljivi način prikazivanja surove realnosti, nego puko
pretjerivanje. U tom Latovom poređenju bijaše više istine nego laži.
