Poranila na vodicu
Zlata,
za njom Ibro ata
igrajući:
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
17. novembar 1993.
„Nemoj tako, kajaćeš
se Zlato!“
„Neću bogme ni žaliti Ibro!
Srma momci, a zlato djevojke;
Srma momci, a zlato djevojke;
hoće srma da se
pozlaćuje!“
Kako se je vrijeme opet popravilo, to se s vremena
na vrijeme neko i pojavi u jedinici. Večeras su došle dvije grupice, jedna iz
Tarčina, druga iz Fojnice.
Latif Kršo je stigao čak iz Zenice. S cijelom
famelijom, te još i sa šurom Adilom Barlovom. Ovdje će odmoriti par dana. Onda
nastavlja prema Tarčinu. Gdje će već naći, kako sam reče, bilo kakav smještaj.
Ako ga odmah i ne bude, kaže - napraviće bajtu. Možda bi to samo zvučalo
šaljivo, ali dakako ozbiljnijim zvuči kad doda kako će rađe odabrati da mu
djeca i žena umiru od zime nego od gladi. Svi koji smo proveli par dana i u
Tarčinu i u Zenici znasmo razlike te se ne čudismo Latifovom opredijeljenju.
Što možemo, još ćemo mu i pomoći. Pošto je s
brojnom famelijom, s malom djecom koja jedva podnosiše teškoće puta, a iz Zenice
se išlo preko Lašve, Kaćuna i Fojnice, odnosno brda između, odmor od nekoliko
dana je i nužan, smještaj svih iziskuje našu pomoć.
Nekako je jedna od poluuništenih hrvatskih kućica
zakrpljena, osposobljena za taj kraći, nužni boravak. Iz podruma i s tavana
donosismo komade namještaja, kovasmo ležajeve. Za polomljene prozore se najlona
našlo u magacinu, i sve je išlo i brzo i zadovoljavajuće. Do najvećeg, naizgled
ne rješivog problema. Ni nove kuće ne mogu bez dobre pećice.
Tog se zadatka prihvati njegov šura Ada. Iz
nečijeg je podruma donio veliko bure, koje uze pretvarati u peć. Više iz
znatiželje nego što mu bih od koristi pratih njegov rad. Znao sam da peć mora
ispasti jednostavna, no jedva čekah se uvjeriti kako će biti i funkcionalna.
Prva naložena vatra je izbuknula i moje oduševljenje, ali i priznanje Adi na
majstorluku svakoga koji je svemu i svjedočio.
Eko je lično se angažovao da što više nas se
uključi, još je odlučio napisati naredbu kojom će najstrožije biti zabranjeno
svako daljnje uništavanje kuća. Nije Lato posljednji koji se vraća u jedinicu.
Uglavnom, cijeli dan će i proći u tim, takvim
radovima, te priči o glupostima koje su napravile jedinice prije nas.
Možda je jedino Dževad Ćerimagić bio zaokupljen
nečim drugim. Raspitivao se šire o životu u Zenici.
-
Šta da ti kažem,
Dževade – Lato doskoči, sebi svojstveno, šeretski – jeste glad, jeste jad, ali
su ljudi normalni. I to je ono što je prednost biti tamo, a ne ovdje.
-
A kakvi smo to
mi ovdje, nenormalni?
-
Divlji.
Poludivlji, polunormalni. Podivljali!
-
E pa, ako si ti
podivljo – iako svjestan da je razgovor vođen u šali, u trenutku Dževad podiže glas,
dajući mu ton ozbiljnosti – ja, Lato, Boga mi, nisam!
-
Jesi, jesi,
Dževade. Nego ne znaš. Ne vidiš. Čini ti se da si normalan jer su oko tebe isti
ko ti. Otiđi bilo gdje gdje je civilizacija pa ćeš se uvjeriti. Vidjećeš kako
ljudi bulje u tebe. Ko u međeda...
Uzalud je Dževad branio se činjenicom da je
proljetos bio u Visokom, kako je civilizacija i u Voljevcu i ovdje, nas većina
drža Latovu stranu, prihvatajući kako je to više šaljivi način prikazivanja surove
realnosti, nego puko pretjerivanje. U tom Latovom poređenju bijaše više istine
nego laži.
I koji su iz Tarčina došli pričaše o
civilizaciji...
***
Njihove priče su bile po mnogo čemu slične, malo
uranjeni dolazak zime znači svugdje manje borbi, granata, ali i kada je svugdje
glad osjetnija, kada je šverc prisutniji. Upravo su tu njihove priče otkrile
jedan naizgled normalan podatak kojim se samo ta dva mjesta malo razlikuju, ali
koji će pojedince vrlo zaintrigirati.
Jutros je kutija cigareta u Tarčinu bila četiri,
a u Fojnici cijelih deset maraka. I do jednog i do drugog mjesta manje je od po
dan hoda, ko ima novca ne treba biti stručnjak iz matematike.
Takav je upravo bio moj rođak Dževad. Imao je
njemačkih maraka, fizički je među snažnijima ali renome diverzanta mu nije baš dozvoljavao da lično kreće
na takav put. Šljiva Mirsa je već poznavao kao vještog trgovca, još mu je
trebao neko od jačeg povjerenja. E, ja sam bio taman takav.
Nije bilo davno kada sam profulio s putovanjem u
Bijelo Polje, nisu najbolja ni skroz friška sjećanja na Neretvicu, ali mi je
bilo stalo do Dževadovog povjerenja. Osim toga dopadalo mi se da malo izađem iz
ove kotline, a Šljivovo društvo će mi odgovarati, prije svega jer se on
prihvatio uloge trgovca.
Ja sam tu ponajviše što se sada ni na kakav put
ne ide sam. Možda Dževad malo sumnja u Šljiva, ja sam siguran da je to čovjek
koji je pod pritiskom mladosti bio kadar uzeti od države, ali koji od
prijatelja ne bi. Posebno u ovim vremenima.
***
Kada smo ujutro, poslije doručka i postrojavanja
a prije nego ćemo se neprimjetno izgubiti u pravcu Radave i Tarčina, uzimali
novac od Dževada jedino što nam je rekao jeste da naš put neće biti takav da
jedino on zaradi, ovo je posao u kojem učestvujemo zajednički. S tim smo
nijetom i krenuli.
Loša hođa, uz to naše oklijevanje s polaskom
učinila je da u Tarčin stignemo s krajem inače kratkoga dana. Ali na vrijeme da
se raspitamo gdje se može kupiti cigareta. Upućeni smo na par adresa, ali je
zajedničko bilo svima da je, za razliku od dana ranije, sada svugdje kutija
cigareta pet maraka. Računica je još uvijek bila dobra, ako smo već razmišljali
kako bi sutra mogla biti samo skuplja.
No, za kretanje odmah nazad nije bilo vrijeme.
Imali smo kod koga noćiti, u Duranovićima, odnosno Češću. Tu smo nabasali na jedno sijelce
kojem nismo mogli odoljeti. Jeste nas to koštalo čašćavanja cigaretama, kao i
da smo potrošili par kutija na kupovinu rakije. Ali smo se zabavili, što nam je
obojici trebalo više od moguće zarade. Dogovorno smo to činili od dijela koji
će na kraju zasluženo pripasti nama.
Nismo ni pretjerivali, valjalo je ranom zorom put
Fojnice.
Fojnica