Poletjela dva b'jela
goluba,
pa su pala na dva bora
zelena.
Pitala ih dva pašića s
pendžera: 18. novembar 1993.
„Je l' i sada dilber-Nefa u majke?
Nosi l' sada od džamfeza dimije,
nosi l' sada od biljura
papuče?“
Jutros
nam se žurilo. Treba prijeći skoro dupli put, a do iznad Dusine je sada i
uzbrdo.
Normalno
je da u Dusinu nismo namjeravali svraćati, a ni na Pogorelici se duže zadržavati.
Željeli smo što brže proći naše linije, niz šumu do Bakovića. Tek smo i na
Pogorelici, i usput nakratko zastajali, malo predahnuti, provjeriti dalji put.
I
kratko zadržavanje na Pogorelici je bilo dovoljno za osjetiti susretljivost
boraca tu smještenih, a s obzirom da smo imali „šifru“ koja ovdje lako prolazi.
Dovoljno je bilo predstaviti se da dolazimo iz bataljona „Sutjeska“, tog
matičnog bataljona Džoa rahmetli, da nas se ništa drugo ne pita. Nismo krili
šta nam je u rancu, odnosno šta je razlog našeg putovanja, ali to ovima nije
bilo ni toliko bitno.
Poštovanje
Džoovog herojskog djela smo osjetili, bješe takvo da uz ranije sebi dato
obećanje kako ćemo, ako ne sada ili u povratku, a ono neki drugi put, obavezno
posjetiti Prokos gdje je boravio do pogibije, dodajemo i taj Garež, kako ovi rekoše
da se zove mjesto gdje je poginuo, koje su nam i opisali. Nadah se da smo ih
dovoljno razumjeli, a sada nam je prioritet odraditi ovo s cigaretama.
Tek smo usput između sebe otklonili i te neke sumnje, ako ih je još bilo, o tome kako je Džo poginuo. Reakcije svih su potvrđivale priče o ubistvu, između ostalog što o tome niko ne htjede dugo, ni rado govoriti. Ali je kod svih bila želja da razumijemo to što nisu rekli...
***
Ja
sam još zastao pored Bakovića. Ne zbog natpisa koji su potvrđivali da je i kroz
njih prošla Džoova jedinica, niti iz razloga što smo tu mogli odahnuti, odatle
je vrlo malo do Fojnice, već zbog kuće za koju sam se raspitivao.
Koje
pitasmo nije im bilo teško opisati kuću Vlada Bošnjaka, a nama prepoznati je.
Bila je na samom izlazu, i nekada jedna od ljepših u kraju. Nekada, ali se i
sada moglo osjetiti da je tako bilo. Iako sada najviše liči na tolike porušene,
uništene kuće.
Osjećaj,
onaj tužni, nisam mogao skriti. Makar odgovor na sve bio daleko i od Bakovića i
od Fojnice, siguran sam da Vlado nije bio dio toga. Jedine tri puške koje su u
Trošanj prije rata stigle, tako preko nekih drugih izvora, vezuju se upravo uz
ime tog čovjeka. Više sam puta razmišljao o tome kako bi se možda mogla vući
neka paralela između Vlada i „našega“ Šaje, ali jednostavno mi je neki moj
unutarnji glas govorio da tako nije. Prije rata se nastojalo obezbijediti
koliko-toliko naoružanja, gdje su jedni u prvom planu imali ličnu korist i
zaradu, ali je moralo biti da su neki drugi to stavljali tek u drugi plan.
Slično jeste, isto nije. To sam siguran, a kojoj je grupi pripadao Vlado ne
mogu znati, mogu jedino slušati i vjerovati tom nekom svom unutarnjem glasu.
Šljivo
se nije ovim mislima opterećivao, samo je kratko potvrdio da ni svi lopovi nisu
isti.
Ni
ovo što mi radimo nije najčistije, najpoštenije, ali treba poštovati i
okolnosti. Koje ne smiju biti takve da nas učine lopovima.
***
I
neće. Čim smo ušli u Fojnicu potražili smo jednu od dvije kuće na koje smo
upućeni, također od momaka s linije. S oba čovjeka je razgovor bio korektan,
ali je istodbno zahtijevao da mi razmislimo do ujutro.
Cijena
cigaretama je nevjerovatno opala. Na ulici se kutija kupuje za sedam, dok veće
količine mogu ići jedva po šest maraka. To je ono što nama nikako nije
odgovaralo, pa se odmah okrećemo novim informacijama koje smo od pregovarača
dobili kako i oni idu dalje u šverc, u Kaćune - gdje se još uvijek cijena drži
oko desetak maraka.
Moramo
sad sumnjati i u to, ali nam ne preostaja ništa drugo do pokušati.
Procijenili
smo kako imamo snage za taj produženi put, i to koliko je dovoljno i za borbu s
vremenom. Koju možemo jedino dobiti ako se dalje nigdje ne budemo zadržavali.
***
Želja
da vidimo Prokos nam se, eto, brzo ispunila. Ali smo samo prošli pored, bez da
smo imali vremena sticati neke posebnije utiske o njemu. Nismo nikoga ni sreli
koga bismo priupitali za Džoa, kuću gdje je boravio.
Javila
se sumnja u našu snagu, nešto nas je opominjalo da je možebiti pametnije
potražiti ovdje negdje konak, da put pred nama, ma kako nam fino bio opisan,
može biti problematičan pošto prvi put njime idemo. Ne treba biti prepametan pa
ne znati šta nas sve može snaći ako samo na jednoj mogućoj raskrsnici odaberemo
pogrešan puteljak.
Pa
opet, neki drugi glas nas je podsjećao da gubljenje još jednog dana može
značiti i cijeli put uzaludan. Taj isti glas je bio uvjerljiviji, uporno
ponavljajući i da moramo, i možemo noćas stići u Kaćune. Još nas je podsjećao
da bar do tog nekog sela iznad, Majdana, zalutati ne možemo, a koje nam opet
može poslužiti kao pouzdaniji orijentir.
***
Izlazak
na uzvišenje, ukazivanje Majdana pred nama, pojača osjaćaj da možemo, da smo
najgore savladali, da se nema smisla sad kolebati.
Kratak
predah, koliko da se ispuši cigareta, razgleda malo okolo i uvjeri da ovo nema
biti šta drugo, te da nam je još jedino pronaći put koji će nas sigurno spustiti
u Kaćune. I samo konstatacija da ni ovdje ne smije biti ikakvog zadržavanja.
Svejedno,
tih nekoliko minuta koliko smo prolazili selo sami od sebe su prizvali neke
neobične dojmove. Selo je bilo na samom uzvišenju, prijevoju, nekoliko
centimetara prekriveno snijegom, sa svom potrebnom svježinom, i s ničim
neobičnim u sebi. Pa opet je svo bilo nekako neobično.
Kuće
nisu bile ni zbijene ni razbacane, glavni put je pravilno vodio cijelom dužinom
sela, s odvajanjem potrebnih putića ka kućama i avlijama, i štalama i ostalim
uobičajenim pratećim objektima. Kuće su bile ni nove ni prestare. Isto važi i
za ostalo što su nam oči kačile. Baš kao i za jednu od česama, u avliji u koju
i svratismo samo da se napijemo vode i dopunimo čuturice.
Namjerno
se nismo htjeli dovoditi u iskušenje da nas neko pozove unutra. Gladni jesmo
bili, ali se moglo izdržati. Po izlasku iz avlije, još jedan pogled ka česmi i
kući iza nje. Sve sasma obično.
Pri
izlasku iz sela konačno ugledasmo i nekog u njegovoj avliji. Žena na putu od
kolibe do kuće. Nazvali smo selam, uvjerili se da smo gdje i mišljasmo da jesmo
te provjerismo kuda dalje. Niti smo mi ženu čudno gledali, niti ona nas. Tako
nas je i uputiila.
Sasvim
obična žena, i sve tako obično, a opet potpuno drugačije nego igdje.
Negdje
kad skretasmo naniže, prema Kaćunima, konačno shvatih šta je to što je tako
neobično.
Ne
bih još, ali je Šljivo bio brži:
-
Ovdje se još nije zaratilo!?
-
U pravu si... Vidim ja, nešto mi čudno a nikako
da dokučim šta je. Vala, kada se budemo vraćali, gataćemo da imadnemo vakta s
nekim bar tri-četiri prebiti...
