28 Mar 2017

XII - Kome pokucati na vrata



Tri su hana do Berana,
u Berane samo jedan.
Pored puta carevoga,
u njem' Zlata mejhandžija.


Do ponoći vino toči,
od ponoći suze roni,
čekajući hoću l' doći.


Tri ću hana razminuti,
u četvrti konačiti,
moju Zlatu poljubiti.



Kada god bi Šljivo zaćutao ja sam razmišljao o Majdanu. U mojim mislima nije to više bilo neobično, nego nevjerovatno selo. Zar ovakva još postoje...

Kotlina u koju se spuštasmo sve naglije, poče odbijati misli od Majdana. Snijega više pod nogama nemamo, ali je i noć sve sličnija sebi pa ni sam put nije lako pratiti. A kako se primičemo Kaćunima to i onaj neobični osjećaj slabi.

I da nismo znali osjećasmo kako je dolje rat ipak prisutan. Iako se nadamo da nećemo, ne možemo biti sigurni da i prije ulaska ne nabasamo na nekoga, cijelu liniju ili makar neku stražu. Nismo prvi koji ovuda idemo, svejedno je i o tome razmišljati. Nikoga nemamo u Kaćunima, možemo reći da idemo prema Zenici ili Visokom. Ako nam se ne bi tražile dozvole...

 

                                    ***

Osim mrkle noći drugo nas ništa ne dočeka prije ulaska u Kaćune. Malo nas čudiše prigušena svjetla i tamo gdje ih je bilo. Sve u svemu vrlo neisgurno se kretasmo, još uvijek ne znajući ni koga ni gdje da tražimo. Kako i kome pokucati na vrata?

Ipak, u jednom trenutku naiđosmo na nekoga. Jedva da smo razaznavali da je u vojničkoj uniformi. Koliko zbog mraka toliko i zbog umora, koji mene podsjetiše na one kada idoh iz Voljevca u Jablanicu, ili iz Jablanice u Bijelo Polje. Kilometarski i vremenski je ovo možda tek nešto kraće, ali s lošijom hođom jednako se putovanje završava s krajem naših snaga. Takvi nismo bili za noćas kretati u trgovine, pa ne znajući šta drugo pitasmo gdje bi mogli prenoćiti.

Upućeni smo u kasarnu, koja je bila sasvim blizu. Gdje nas sačeka još jedno malo iznenađenje. Tek dva vojnika koja su ložila vatru u jednoj velikoj peći. Bilo je jasno da je cilj dobro zagrijati tu veliku prostoriju, spavaonu. I po tome, što nisu previše obraćali pažnju na nas.

Poslije upoznavanja smo i priupitali da li uopšte možemo prenoćiti. Odgovor je bio potvrdan, s tim da smo upućeni u ugao ka krajnjim krevetima, s odobrenjem da uzmemo ćebadi i s okolnih, koliko god nam je potrebno.

Objašnjeno nam je kako će uskoro doći momci s linije, oni koji su „sa strane“. Njih je tek po deset-petnaest u svakoj od tri smjene, plus nešto manje u diverzantskoj grupi. I dio njih često noći kod nekoga u okolnim kućama, što je razlog da su tu sada samo njih trojica, računajući i onog kojeg smo sreli, ali i po dolasku sa smjene ti svi prvu noć noće u kasarni.

Nismo pitali razloge što se smjena vrši kasnije, kad već ni oni nas ništa drugo ne pitaše.

Dok smo namještali dva od devedestak kreveta, jedan od one dvojice nas pita da li smo gladni. Bili smo, tek malo manje nego umorni. Dvije riblje konzerve i hljeb su bili sasvim dovoljni.

 

                                  ***

U neka doba smo čuli da je desetak ljudi ušlo u spavaonu. Kojima se i nije odmah spavalo, jedni su čak neko vrijeme i igrali pokera. Sve to se, ipak, blagovremeno utišalo. Toliko na vrijeme, da smo ujutro ustali naspavani.

Pridružili smo se doručku, koji je donešen iz tu nekakve kuhinje, sudeći po tome da se radilo o siru i čaju. A ostali smo i na kahvi. Tek smo tada rekli nešto više o sebi.

A saznali smo da je tu već par naših Fočaka, od kojih smo mi poznavali trojicu Peza: Šefedina, te Hašima i Seada. Sva su trojica jučer otišla na liniju.

Iskazali smo žaljenje što ih ne zatekosmo, više ja s obzirom da dio najljepših ratnih uspomena dijelim sa Seadom, a s ovom dvojicom iz predratnih, školskih dana.

I prije nego rekosmo naše razloge boravka usputno priupitah za još jednog svog poznanika, iz bivše JNA, koji mi pade na um a koji je bio iz Busovače. Nisam morao napominjati da je bio fudbaler Jedinstva, svi su ga već znali. Poslije ustaškog zauzimanja Busovače, poput ostalih je i Enes Huzbašić s porodicom došao tu. Diverzant je, i prema njihovim pretpostavkama trebalo bi da je ovih dana kući.

Zaključih da je najbolje potražiti ga.

 

                                     ***

Nije krio zadovoljstvo da vidi nekadašnjeg starog druga, bivšega desetara. Ali i žal zbog okolnosti susreta, nepostojeću krivnju što nas neće moći bolje ugostiti.

Brzo sam mu objasnio šta nas je dovelo u Kaćune. Zavrtio je glavom dajući nam do znanja da ne trebamo očekivati ohrabrujuće informacije. Ipak nas nije skroz ni obeshrabrio, obećavši da će nas odvesti do nekoga ko će nam možda moći pomoći. Pri tome je počelo ubjeđivanje da ostanemo bar još danas. Što i nije potrajalo, s obzirom da se već naziralo kako posao nećemo brzo završiti, a odavde se nikud ne isplati kretati u druga doba do u ranu zoru.

Sve vrijeme smo stizali prisjećati se vojničkih dana, uglavnom ljepših. Malo mi je pričao o danima poslije moga „skidanja“, o čemu sam nešto i znao, iz pisama Roberta Ifka i još nekih. Bilo nam je zanimljivije prisjećati se tih dana, nego jadikovati nad trenutnim, sličnim sudbinama. Koliko god je teško da sam ja daleko od Foče, iz jednog ugla gledanja je teže što je on toliko blizu kuće, a kako reče, više zbog politike nego odnosa snaga, ne vele mu još osloboditi je...

Čovjek do koga smo išli obavio je što je trebao. Rekao je da će baš večeras u Kaćune doći jedan njegov prijatelj, komandir neke izviđako-diverzantske jedinice, poznat i po tome da uvijek pokušava snabdjeti svoje borce cigaretama. Cijenu nam nije mogao reći ali nas je uvjeravao kako nam ovdje niko neće ponudi više nego taj.

Sastanak je zakazan u kafiću, koji radi i u kojem su cigarete normalno platežno sredstvo. Sve to nam je i odgovaralo.




Kaćuni 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...