U čaršiju poslala me
nana,
da joj kupim kahve i
duhana.
Svu čaršiju obađoh do
podne,
gledajući momke mlade,
zgodne.
Sad se bojim nana će
me tući,
jer se sama ja ne
vraćam kući.
Jer uz kahvu i paklo
duhana,
evo, nano, vodim i
dragana!
/Nikola Škrba/
Kada god bi Šljivo zaćutao ja sam razmišljao o
Majdanu. U mojim mislima nije to više bilo neobično, nego nevjerovatno selo.
Zar ovakva još postoje...
Kotlina u koju se spuštasmo sve naglije, poče
odbijati misli od Majdana. Snijega više pod nogama nemamo, ali je i noć sve
sličnija sebi pa ni sam put nije lahko pratiti. A kako se primičemo Kaćunima to
i onaj neobični osjećaj slabi.
I da nismo znali osjećasmo kako je dolje rat ipak
prisutan. Iako se nadamo da nećemo, ne možemo biti sigurni da i prije ulaska ne
nabasamo na nekoga, cijelu liniju ili makar neku stražu. Nismo prvi koji ovuda
idemo, svejedno je i o tome razmišljati. Nikoga nemamo u Kaćunima, možemo reći
da idemo prema Zenici ili Visokom. Ako nam se ne bi tražile dozvole...
Osim mrkle noći drugo nas ništa ne dočeka prije
ulaska u Kaćune. Malo nas čudiše prigušena svjetla i tamo gdje ih je bilo. Sve
u svemu vrlo neisgurno se kretasmo, još uvijek ne znajući ni koga ni gdje da
tražimo. Kako i kome pokucati na vrata?
Ipak, u jednom trenutku naiđosmo na nekoga. Jedva
da smo razaznavali da je u vojničkoj uniformi. Koliko zbog mraka toliko i zbog
umora, koji mene podsjetiše na one kada
idoh iz Voljevca u Jablanicu, ili iz Jablanice u Bijelo Polje. Kilometarski i
vremenski je ovo možda tek nešto kraće, ali s lošijom hođom jednako se
putovanje završava s krajem naših snaga. Takvi nismo bili za noćas kretati u
trgovine, pa ne znajući šta drugo pitasmo gdje bi mogli prenoćiti.
Upućeni smo u kasarnu, koja je bila sasvim blizu.
Gdje nas sačeka još jedno malo iznenađenje. Tek dva vojnika koja su ložila
vatru u jednoj velikoj peći. Bilo je jasno da je cilj dobro zagrijati tu veliku
prostoriju, spavaonu. I po tome, što nisu previše obraćali pažnju na nas.
Poslije upoznavanja smo i priupitali da li uopšte
možemo prenoćiti. Odgovor je bio potvrdan, s tim da smo upućeni u ugao ka
krajnjim krevetima, s odobrenjem da uzmemo ćebadi i s okolnih, koliko god nam
je potrebno.
Objašnjeno nam je kako će uskoro doći momci s
linije, oni koji su „sa strane". Njih je tek po deset-petnaest u svakoj od tri
smjene, plus nešto manje u diverzantskoj grupi. I dio njih često noći kod
nekoga u okolnim kućama, što je razlog da su tu sada samo njih trojica, računajući i onog kojeg smo sreli, ali i po
dolasku sa smjene ti svi prvu noć noće u kasarni.
Nismo pitali razloge što se smjena vrši kasnije,
kad već ni oni nas ništa drugo ne pitaše.
Dok smo namještali dva od devedestak kreveta,
jedan od one dvojice nas pita da li smo gladni. Bili smo, tek malo manje nego
umorni. Dvije riblje konzerve i hljeb su bili sasvim dovoljni.
***
U neka doba smo čuli da je desetak ljudi ušlo u
spavaonu. Kojima se i nije odmah spavalo, jedni su čak neko vrijeme i igrali
pokera. Sve to se, ipak, blagovremeno utišalo. Toliko na vrijeme, da smo ujutro
ustali naspavani.
Pridružili smo se doručku, koji je donešen iz tu
nekakve kuhinje, sudeći po tome da se radilo o siru i čaju. A ostali smo i na
kahvi. Tek smo tada rekli nešto više o sebi.
A saznali smo da je tu već par naših Fočaka, od
kojih smo mi poznavali trojicu Peza: Šefedina, te Hašima i Seada. Sva su
trojica jučer otišla na liniju.
Iskazali smo žaljenje što ih ne zatekosmo, a
prije nego rekosmo naše razloge boravka usputno priupitah za još jednog svog
poznanika, iz bivše JNA, koji mi pade na um a koji je bio iz Busovače. Nisam
morao napominjati da je bio fudbaler Jedinstva, svi su ga već znali. Poslije
ustaškog zauzimanja Busovače, poput ostalih je i Enes Huzbašić s porodicom
došao tu. Diverzant je, i prema njihovim pretpostavkama trebalo bi da je ovih
dana kući.
Zaključih da je najbolje potražiti ga.
Nije krio zadovoljstvo da vidi nekadašnjeg starog
druga, bivšega desetara. Ali i žal zbog okolnosti susreta, nepostojeću krivnju
što nas neće moći bolje ugostiti.
Brzo sam mu objasnio šta nas je dovelo u Kaćune.
Zavrtio je glavom dajući nam do znanja da ne trebamo očekivati ohrabrujuće
informacije. Ipak nas nije skroz ni obeshrabrio, obećavši da će nas odvesti do
nekoga ko će nam možda moći pomoći. Pri tome je počelo ubjeđivanje da ostanemo
bar još danas. Što i nije potrajalo, s obzirom da se već naziralo kako posao
nećemo brzo završiti, a odavde se nikud ne isplati kretati u druga doba do u
ranu zoru.
Sve vrijeme smo stizali prisjećati se vojničkih
dana, uglavnom ljepših. Malo mi je pričao o danima poslije moga „skidanja“, o
čemu sam nešto i znao, iz pisama Roberta Ifka i još nekih. Bilo nam je
zanimljivije prisjećati se tih dana, nego jadikovati nad trenutnim, sličnim
sudbinama. Koliko god je teško da sam ja daleko od Foče, iz jednog ugla
gledanja je teže što je on toliko blizu kuće, a kako reče, više zbog politike
nego odnosa snaga, ne vele mu još osloboditi je...
Čovjek do koga smo išli obavio je što je trebao.
Rekao je da će baš večeras u Kaćune doći jedan njegov prijatelj, komandir neke
izviđako-diverzantske jedinice, poznat i po tome da uvijek pokušava snabdjeti
svoje borce cigaretama. Cijenu nam nije mogao reći ali nas je uvjeravao kako
nam ovdje niko neće ponudi više nego taj.
Sastanak je zakazan u kafiću, koji radi i u kojem
su cigarete normalno platežno sredstvo. Sve to nam je i odgovaralo.
***
Odgovaralo nam jeste, u momentima kada primasmo te
informacije. Kako je dan odmicao, ja sam počeo mijenjati raspoloženje,
razmišljajući o svemu s više strana. Ugodno je bilo družiti se s Enesom, biti
gost u kući u kojoj je smješten, ali je to posljedica ipak protraćenog dana
kada je u pitanju ono zbog čega smo uopšte ovdje. Možda to i bude nadoknađeno,
no između je sve prisutnija neizvjesnost. Koja je dolazila s onim drugim
razmišljanjima.
Tu smo, s namjerom da trgujemo, švercujemo,
zaradimo. Što nećemo obavljati sa sebi sličnima, već s čovjekom koji brine o
svojim borcima. Ovdje sebi postavljam pitanje kakav je taj komandir, s obzirom
da sam upoznao i onih jedne, i druge vrste. Od tih loših slutnji branih se
činjenicom kako naše namjere nisu onakve kakve mogu izgledati, no ne mogoh ni
sebi lagati da je ovo ipak drukčije od onoga što radih u Bijelom Polju i
Neretvici.
U kafić smo stigli malo prije dogovorenog, dok su
ovi kasnili, čineći mene ponovo nervoznim, sumnjičavim. Što će kulminirati u
času kada se konačno pojaviše. Mladić blage brade, njegovo slično društvo, i
nisu ulijevali neku pouzdanost. I držanje mu je bilo zagonetno, rekao bih i
normalno i drčno u isto vrijeme. Neupitno je jedino da je bilo otvoreno, bez cjenjkanja
je rekao kako razumije put koji smo prešli, ali i da više od sedam i po maraka
po kutiji ne može platiti. Otvoreno, ali s naznakom da su oni ti koji vode
igru.
Pod svim novostečenim dojmovima počeh sumnjati u
sve. Počevši od Enesa, kojeg mi je bilo dovoljno jednom pogledati i vidjeti ono
što je trebalo predstavljati da ostaje ono što jeste, samo posrednik, ali ga
poznavajući hoću uvažiti da to znači isto što bih i ja osjećao na njegovom
mjestu, dakle biti na strani vojske kojoj cigarete znače mnogo. Mnogo više,
nego švercerima.
U komandira nisam ni prestajao sumnjati, sad mi
se još više činio kao neko ko je doista riješen pomoći svojim borcima, na razne
načine. Možda najprije ispituje situaciju, a kasnije umjesto da plati,
jednostavno zaplijeni robu.
Šljivo mi je od upoznavanja bio drag, no pojavom
nije ličio na nekoga ko bi se bilo kako mogao usprotiviti, suprotstaviti nekom
komandiru diverzanata. Kasno je bilo da se kajem zašto se upuštah u sve ovo, što njemu
dadoh da bude ispred mene.
Ništa od toga nisam mogao mijenjati, pa mi je
vratiti se povjerenjima. I to, poći od Šljiva. Pratiti šta on čini, i biti uz
njega.
Šljivo se držao sasvim mirno, kao da vjeruje svima.
I meni, i Enesu, a i komandiru ma ko da je bio. Barem je takav utisak ostavljao,
kao pokeraš koji blefira, ili ima dobre karte, svejedno.
Nemam mnogo vremena za razmišljati, ali shvatam da
tako i treba. Tako se, valjda, ponašaju pravi šverceri. Shvatam da se i ja trebam smiriti, biti ono što
nisam!
Tako se to radi. Šljivo je sa smiješkom saslušao prijedlog
komandira, pa odmah pristao. Nakon čega je ovaj jednoga od svojih poslao po
novac, dok smo se mi ostāli ostâli veseliti.
Mala nemirnost mi se vrati kada je Šljivo odlučio
nakon rukovanja platiti još po dvije ture, od dobijene gotovine. Za konačno
olakšanje, poslije je sijelo i završeno.
***
Nije bilo straha da bismo mogli biti opljačkani, a
tek kada malo odspavasmo, i pošto nas je Enes otpratio do izlaza iz Kaćuna,
kada smo se lagano krenuli peti naviše, ja upitah Šljiva kako smo prošli.
-
Elhamdulilah –
Šljivo pokaza da ne osjeća nikakvu brigu, krivnju što se sve završilo drukčije
nego smo mi, posebno Dževad zamišljali – taman je ostalo da ti rođaku vratimo
njegovih četiristo maraka. Mi imamo pušiti do tamo, a eto, malo smo se
nahodali, ali i proveli.
Kaćuni
