U Cazinu b'jela kula,
od tri tavana,
u njoj sjedi l'jepa
Fata,
kapetanova.
Njoj dolazi mladi
Mujo,
svake jacije; 20. novembar 1993.
donosi joj ogledalo,
od tri jazije.
„Ne treba mi ogledalo,
od tri jazije;
ja sam l'jepa i rumena
bez ogledala!“
Vraćali
smo se putem, koji smo sada poznavali.
Na
Majdan smo se popeli brže nego smo očekivali. Imali smo vremena napraviti prvu
pauzu.
Selo
sada nije djelovalo onako čudno, iako smo provjerili naše sumnje. Rekoše da
nijedna granata nije pala u njihovo selo, ali jeste u to neko susjedno. Istakli
su i to da njihovi svi muškarci pripadnici su Armije, i da nema kuće koja nema
jednu ili više briga, odnosno kako već imaju dva poginula. Znaju za rat, ali je
dakako mnogo lakši način na koji ga osjećaju, žive.
Tek
što u svoje pamećenje htjednosmo ovo selo upisati kao sasvim normalno, i koje
se baš svojom normalnošću nama dojmilo čudnim, na njegovome drugom kraju se
ponovo zgledasmo. Kao da smo znali kako neko čudo još, ipak, moradosmo vidjeti.
Na
kosi na kojoj smo u dolasku zastajali, i na koju nije padalo novog snijega već
je stari bio poluzaleđen s debljinom od par centimetara, naiđosmo na prizor
koji nismo komentarisali ali kojem smo se morali čuditi.
Preko
udoline, na susjednoj zaravni, čovjek i žena su radili na okašnjelom
prikupljanju ljetine. Na način da je žena išla naprijed, grabljama odvaljivala
komade snijega praveći vršine uzduž. Iza je išao čovjek koji je kosio. Naravno,
žena je praveći prostor za novi otkos usputno prethodni zgrabljivala na manje
kamarice. Poslije će sve biti samo pokupljeno, planinsko je sunce davno svoje
obavilo a samo su rat i neke druge, preče obaveze učinile da ova njiva tek sada
dođe na red. Ili se možda računalo da je negdje bliže dovoljno ukošeno ali je
prerani početak zime poremetio takve račune.
Ali
niti mi znamo ovo selo, niti ćemo ga upoznati, možda ono i nije toliko divlje,
visoko, možda je ovo „treća kosa“, možda je sijana djetelina, možda je
najčudnije što smo mi začuđeni... Šta god da je izabrali su idealno vrijeme,
nije toliko hladno a ovakav snijeg se lako grabi. Sem toga nigdje u havi nema
garancije da će ovaj snijeg skroz otići prije nego novi stigne...
Niže
ga je bilo sve manje, do dijelova gdje je poodavno iskopnio. Sve u svemu Šljivo
i ja smo trčali kuda god je to bilo moguće kako bismo što ranije bili u
Prokosu. Trgovina je prošla kako je prošla, ako ništa iz ovog puta želimo
izvući šta još možemo. A to podrazumijeva ne previše žuriti s povratkom u
jedinicu, odnosno svratiti još negdje.
Nije
mnogo trebalo da se Šljivo složi da to bude baš u Prokosu, dok sam ja skoro
obavezom smatrao obići Remzu, Džoovu sestru.
***
Prokos
je širi rejon, mi pokucasmo na vrata jedne kuće u jednom od prvih zaselaka.
Malo iznenađeni bijahosmo činjenicom da nam je otvorio dječačić od nekih
trinaestak godina. Još više njegovim sasvim mirnim obraćanjem nama. Mirnim, i
neobično simpatičnim. Toliko simpatičnim da ne mogosmo malo se ne zadržati u
razgovoru s njim.
Objasnili
smo ko smo, koga tražimo, a saznali da se on zove Mensud Merdžanić. Prezime mi odmah
zazvuča poznato, sjetih se Trebevića, no istovremeno mi bi i krivo što se u trenutku
ne mogoh sjetiti imena onog sedamnaestogodišnjeg heroja.
U
međuvremenu se pojavila i njegova, nešto starija sestra. Jednako simpatična, i
prijatna.
Vjerovatno
smo i mi njima djelovali jako simpatično, čim nas pozvaše unutra. Prihvatismo
bez oklijevanja, da bi tek tada shvatili i da su sami. Roditelji su negdje u
komšiluku, no nije potrebe da ih se zove. Mensura je napravila kahvu, uz koju
ćaskasmo kao da se godinama znamo. Iskoristio sam priliku da priupitam za njihovog
vjerovatno rođaka a koji bi moglo biti da je prethodne zime bio na Trebeviću, no
sigurne potvrde nisam dobio. Ima ih nekoliko te dobi, svi su dobri borci, a Merdžanića
ima i u gradu. Tek nisam ni dosađivao, još je bilo zanimljivih tema za razgovor
uz kahvu. Par ispričanih priča o našim ratnim putevima, ali i neke neratne...
Činilo
se da je i njima i nama bilo žao kad ustasmo ići. Dječačić će nas odvesti do
Džoove kuće, a djevojčica ispratiti
prijateljskim pogledom. Ne znam zbog čega nisam obećao da ću obavezno
nekada opet navratiti, niti zašto i njen lik odmah ne smjestih do Alminog,
Zijadinog, Amelinog, Dininog...
A
dok se Mensud momački trudio da nam bude od pomoći, ja u njemu gledah dijete.
Ono, koje znači, sluti radost. Već se prisjećah Bijele, tamo rađanja novog
života, a koje je Fadilu Makašu i meni nagovijestilo sretan završetak puta.
***
Remze
ne bi kući. Kratko raspitivanje kaza da nam ne bi bilo mnogo pametno iščekivati
je, a nehtjedosmo se ni vraćati, ma koliko da je Mensud želio biti uporan.
Adeti
su adeti, čak i koji se graniče sa sujevjerjem, nismo raspoloženi izazivati
sudbinu. Svjesni smo da nam je negdje noćiti, a znamo da u Fojnici ima dosta
naših.
Pozdravismo
se s Mensudom, još jednom pogledasmo na Džoovu kuću, smjestismo i nju u
memoriju, te žurno krenusmo dalje.
Akšam
je već pao, pa nam Fojnica se sad činjaše još skučenijom. Polušaljivo se
dogovorismo kako ćemo je sutra cijelu obići i upoznati.
Sutra,
a sada se moramo pobrinuti za konak.
***
Nismo
puno lutali, zastali smo u prvoj kući na koju smo upućeni a da je u njoj živio
neko naš. Tu su bili roditelji Ragiba Hodžića koje smo obradovali viješću da im
je sin dobro i zdravo.
Srdačnost
i toplina kojom smo dočekani možda je vrijedna i našega stida.
A
ja nisam stigao na vrijeme upozoriti Šljiva! Ili sam pretpostavljao da i on
zna?
Čim
smo se sporazumjeli ko smo mi, ko oni, nakon što smo posjeli, Šljivo se požurio
s iskazivanjem svoje vesele naravi.
-
Je li to unuk, ili unuka? – pitanje je bilo
normalno, i primjereno godinama naših domaćina.
-
Kćerka – odgovor je bio još normalniji.
Samo
nije normalno vrijeme u kojem smo. Vrijeme u kojem se češće pominje smrt nego
život.
Baš
zato, a dok se Šljivo trudio iskorigovati, zabavljajući malenu djevojčicu, bez
obzira što ga ona nije mogla razumjeti, ja se opet prisjećah Bijele. Merdžanići
su bili tu da pomognu što mogu, tek je ova malena djevojčica potvrda da Šljiva
i mene čeka bezbrižan nastavak putovanja. Dijete ne zna, ali osjeti, otud se je
znalo nasmijati Šljivu, tako razumivši njegovu priču da ga je Bog stvorio
namjerno takvog, nalik veselim bićima iz bajki...
Ovo
jesu nevesela vremena, ali i u njima pravi ljudi znaju biti veseli.
Iako
se naši domaćini nisu žalili, iako su ljuljali Ragibovu tek rođenu sestru, iako
nisu imali brašna dovoljno ni za hljeba - koji su pravili miješanjem s kuhanim
krompirom, ponudili su nas time što imaju. I taj hljeb se večerao s nekom
čorbicom od krompira.
Odbiti
ih, tražiti konak i bolju večeru negdje drugo bilo bi uvreda. Nismo ih htjeli
uvrijediti.
