Od kako sam sevdah
svez'o,
jošte nisam rahat bio.
Od derta sam suze lio,
bukarom sam vino pio!
Hodio sam svud po sv'jetu,
kao pčela po cvijetu.
Vidio sam sv'jeta
dosta,
al' mi na te merak
osta!
21. novembar 1993.
I na tvoje b'jelo
lice,
i na čakmak od vrbice,
i na tvoje sitne
zjene;
šta uradi dušo s mene?
Ništa slađe nisam pio,
od šerbeta najslađega:
Što ga daju usta
tvoja,
čuj Merimo, dušo moja!
Više
nismo žurili, ali nam se nije ni dangubilo. Volja o upoznavanju Fojnice nije
nas prošla, ali smo nakon šetnje od par sati sve opet šaljivo otkomentarisali -
izgubili smo nešto vremena, a zapravo nemadosmo šta upoznati...
Nigdje
se zadržavali nismo, sem što smo usput stigli dobiti upute kuda odavde lakše do
Pogorelice spram puta koji je otuda bio lakši.
Kraj
Bakovića smo tek naišli, ali smo sada bolje zakačili Bukovicu, Garež. Do nje je
doveo jedan viši uspon, osjetniji zbog sveg puta koji u ovih par dana
prijeđosmo, te dijelom žalismo zbog suvišnog šetanja Fojnicom. Dijelom i nismo,
jer nas u Bukovici dočeka neki već polusumrak.
Uz
pustoš i tišinu, neizbježna prisjećanja na Džoa, na način na koji je poginuo, u
nama se budi neki razumljivi, ali teško objašnjivi nemir, strijepnja. Tih par
kuća pokraj kojih smo prošli doživljavasmo kao neke sablasti. Svaka od njih je
mogla biti nijemim svjedokom onoga što se Džou dogodilo, i svaka je i danas
mogla biti sklonište nekim ljudima čija je savjest sve samo ne čista.
Sve
vrijeme kroz glavu nam prolaziše mogući prizori tog događaja po kome će ovo
selo ostati upamćeno, a u prijekidima borbi s takvim mislima želja da ga što
prije ostavimo iza leđa bivala je sve jača.
Najljepše
što je bilo u ovom dijelu našeg putovanja je što nije predugo trajalo. Kako je
naša podsvijest zazirala od nepostojećeg straha tako se i brzo povratila, i
okrenula onome što je stvarno. Ovuda krpica snijega još ima, put je još vidljiv
i jasan, ali i mrak sve jače pritišće, kao i mraz što steže.
Na
Pogorelici svratismo do one minobacačke jedinice, smještene u Planinarskom
domu, koliko da se malo ogrijemo i predahnemo, posljednji put do povratka.
Kroz
Dusinu smo prošli skoro nečujno, a negdje po gašenju svjetala bili u
Deževicama. To što nas je tu dočekala nekakva straža bi prva novost, ali i
siguran znak da se stvari u ratu brzo mjenjaju.
Ako
nas je ta prva malo i začudila i rastužila, drugoj smo se obradovali. U kući
nam rekoše kako se je stanje s hranom nešto popravilo.
***
Dževadu
smo pare vratili ujutro, sve objasnili. Nije iskazivao ljutnju, kao razmišljao
je o takvoj mogućnosti. Rat je, stvari se brzo smjenjuju...
Vjerujem
mu, vjerujem i da su mu se glavom motale i misli o duploj zaradi, ali pošto
dan-dva kasnismo - i da neće stići ni uloženo, pa čak i da nam se nešto
nepredviđeno, i loše dogodilo. Ali neke slične predosjećaje sam i sam imao, u
Kaćunima. Onaj komandir jedinice je mogao jednostavno samo da zaplijeni
cigarete od švercera...
***
Na
postrojavanju se vidjeh i s Latom Kršom, koji danas ide smjestiti porodicu u
Tarčin. U jednom sam trenutku pomenuo svoje čuđenje viđenog u Majdanu, košenju
ispod snijega.
-
Baš si mahnit – Lata šeretluk nikada ne napušta –
ko te gôni da to pričaš. Vidio sam to i ja, i zaprijetio Zineti i djeci da
nikom ne pominju. Znam da mi niko neće vjerovati. Znam da sam i ovako
polumahnit, šta mi treba da me još i žale, još blesavijim smatraju...
***
A
prije nego ćemo krenuti na položaj prisustvovasmo i zanimljivom gledanju na
trenutna dešavanja u našoj brigadi, izrečenih iz usta još jednoga Šljiva, Alije
- Naneta, koji nije s Mirsom u srodstvu, i jedino što ih povezuje je vrijeme
dolaska u naš bataljon. To je čovjek šezdesetih godina, ali neuobičajene
mladalačke naravi. Simpatična izgleda, ne toliko sijede koliko rijetke kose,
ali ne samo živahna duha nego i tijela, uz manje smetnje u govoru što je
zvučalo pomalo zabavno, simpatično, skladno ukupnoj njegovoj naravi. Svi
Trošnjani su ga dobro znali, bio je punac našem Salku Čorbu.
Čuo
sam i ja ranije za njega, ali prvi put sam ga vidio kada sam stigao ovdje.
Inače je u Deževice došao na par dana prije mene. Kako se pričalo, tri su
razloga. Prvi, glad koja je u Tarčinu vrlo osjetna kada su civili u pitanju;
drugi, u Tarčinu ga zbog godina nisu htjeli prihvatiti; i treći, želja da se
bori, sveti - ta kćer mu je najvjerovatnije ubijena, on je pet i po mjeseci
proveo u zarobljeništvu u KPD u Foči, gdje mu je sin još uvijek...
Boravak
u zarobljeništvu nosi svoja dva pečata, prvim je ovjeren period života koji se
nikada zaboraviti neće, drugim putokaz za prve dane slobode. Nane je u zatvoru
naučio na gladovanje, pa je teže, u smislu razočarenja, podnosio oskudijevanje
u Tarčinu, dok je na ovo ovdje gledao skroz drukčije nego mi. Manje je bitno
kakva je hrana, koliko da je ima dovoljno, gdje se ono vanredno čak može i -
zaštekati!
Žena
i snaha su mu u Tarčinu, pokušava i o njima brinuti. Već je jednom išao da ih
obiđe, prištedivši koju konzervu. Pješke je i išao i vratio se, za svoje godine
put jako dobro podnio. Sada ponovo razmišlja, ali kažu neki da se boji novog
snijega, nemogućnosti da se vrati.
Došao
je u jedinicu vođen svojim nijetom, željom i ciljevima, malo sumnjičav zbog
odbijanja u Tarčinu, zbog čega će brzo zavoljeti našu, i svoju brigadu, posebno
odnose unutar nje.
Nije
mu promakao pokoji odlazak sličan onima do Neretvice, ili ovog posljednjeg
Mirsovog i mog, kao i jedna mala, ne toliko značajna rasprava komandanta Galiba
s nekim od saboraca. Rasprava je vođena nečim što bi se najprije moglo nazvati
ratničkim rječnikom.
Iz
svega će Alija izreći taj svoj dojam, koji će se zasigurno dugo prepričavati
među nama:
-
Bolje jedinice nema na svijetu! Radiš šta hoćeš,
odeš kad hoćeš, vratiš se kad hoćeš, opsuješ, uzvratiš komandantu kada te
naljuti...
