Mehmeda je stara majka
karala:
„Sine, Meho, živ ne bio u majke!
„Sine, Meho, živ ne bio u majke!
25. novembar 1993.
Otkud tebi te crvene
jabuke?“
„Dale su mi iz mahale
djevojke,
a najljepšu ta lijepa
Zlatija“
Smjena prođe brzo, najviše u igranju pišpila, te
laganog pokera. Prvo sam igrao sa željama da pobjeđujem, drugo - samo da mi
vrijeme prolazi.
Po povratku u Deževice, prihvatih nagovaranje
Salje da mu se pridružim u jednom društvu ajncaroša, gdje im je falio peti,
kako bi važio i šantić. Možda mi je poker malo bio dosadio, sebe smatrah boljim
ajncarošem, a dopalo mi se i to neko ograničavanje na tri urgiranja. Što je i
značilo da cigarete neće obavezno odnositi onaj ko ih na početku ima najviše.
Ulogu je igrala sreća, a ona nije baš bila na
mojoj strani. Jedini fazon koji sam znao, da na damu ili kralja „zaigram na
sve“ - istodobno tražeći da mi se dodijeljena karta prevrne, prošao je puno
puta. Ali ni to nije pomoglo da u neko doba ne ostanem skoro bez cigareta.
Neko je tada predložio da okrenemo koji krug
poklape. Igru, koju sam i mrzio i prezirao.
No, više nisam imao šta izgubiti. Kroz glavu mi
je prošlo da izgubim još to što imam, a poslije - da prestanem s pušenjem.
Da prestanem, nemah sreće. Dok držah banak naiđe
period kada sam stalno izvrtao keca, kralja ili damu, a onda kada bih i izvrnuo
neku manju, uvijek bijahoše bar jedan-dvojica s istom ili manjom.
Tek, na kraju sam za nekoliko minuta povratio na
ajncu izgubljeno, a od dvojice igrača odnio sve što su imali. Tada su preostala
dvojica pristala da prekinemo...
Ujutro su me, pozivajući se na nekakav moral,
opet zovnuli. Ova su dvojica od nekoga posudili nešto para. Nisam mogao biti
jedini protiv kada su se svi ostali složili.
Možda sam ajnc sada igrao preoprezno, nevjerujući
u onu teoriju o početnoj prednosti. Ja sam sebi objašnjavao da ne želim „igrati
na sve“ kada je u banku puno cigareta i para, jer je to više kocka nego kada se
manje rizikuje.
Dva sam rezultata tako postigao. Dan mi je brzo
prošao, i mogu ponovo sebi obećati da ću prestati s pušenjem.
Vjerovah da sam to kadar učiniti, odnosno da imam
dovoljno jaku volju. Prije to, nego da ću biti jedan od onih koji će
potvrđivati riječi Marka Tvena, a koje mi sada također ispunjavaše misli. „Nema
ništa lakše nego prestati s pušenjem, ja sam to uradio barem hiljadu puta u
životu“, zapravo je ironični Tvenov pogled na nedostatak volje.
Volja mi je po drugi put na ispitu. Kada je
alergija na sunce u pitanju, tu sam bitku snagom volje dobio...
***
Držao sam se obećanja do sutra iza doručka. I
duže bih, ali se u sve umiješao Latif Odobašić s kojim sam dijelio sobu. Ni on
nije bio pretjerani pušač, male zalihe cigareta je bio stvorio.
Objašnjenjem da ne može me gledati kako „patim
dušu“ sugerirao mi je da iz ormara uzimam cigarete kao da su i moje. To što on
ima biće nam dovoljno do sljedećeg sljedovanja. Uslov je bio samo jedan, nema
više kockanja.
Malo sam razmišljao. Cijenio sam njegov gest, ali
mi se činilo i da sam bio donio čvrstu odluku. Da volje imam toliko, da je ovo
prilika da se vratim prijeratnom, sportskom načinu života. Međutim, šta ću
uraditi kada dođe sljedeće sljedovanje? Sjesti i kockati? Dobijati jedno
vrijeme, dok me sreća ne napusti?
Prvo sam konačno shvatio da se nije desila greška
kod našeg raspoređivanja po sobama. Koliko god da je Fadil blizak sa mnom,
jednako je i s Feridom.
Druženje Lacija i mene počelo je još u
Džikovinama, postepeno i neprimjetno je raslo, desilo se da je u Voljevcu
preuzeo brigu o mojim ostavljenim stvarima, pa evo da sada i najviše vremena
provodimo skupa. Gdje, opet, nisam ja taj koji se odužuje. Nego on, još jednom,
brine o mojim mladalačkim hirovima.
Kakva mi je trenutna volja neću saznati. Neka ovo
bude, ono Tvenovo prvi put od hiljadu.
Za volju ne znam, ali sam u svoga prijatelja
siguran!
Razmišljajući o svemu, dotičem se još jedne
istine. Pušenje, ma kako da je štetno, manje je zlo od kocke. To je razlog
zašto sam pristao na Latifov prijedlog. Umjesto sebi, obećanje sada dajem
njemu.
A već nakon nekoliko uzetih cigareta, shvatih
kako postoji još jedan razlog. Možda ću ga nekad, kroz ironičan osmijeh, kada sve ovo prođe, i
ako obojica preživimo, na ove dane podsjećati riječima:
-
Sjećaš li se,
Laci, kada ono jā tebe duhanih u Deževicama...
Dusina, dio zimskog pejzaža
