Mehmeda je stara majka
karala:
„Sine, Meho, živ ne bio u majke!
Otkud tebi te crvene
jabuke?“ 25. novembar 1993.
„Dale su mi iz mahale
djevojke,
a najljepšu ta lijepa
Zlatija“
Smjena
prođe brzo, najviše u igranju pišpila, te laganog pokera. Prvo sam igrao sa
željama da pobjeđujem, drugo - samo da mi vrijeme prolazi.
Po
povratku u Deževice, prihvatih nagovaranje Salje da mu se pridružim u jednom
društvu ajncaroša, gdje im je falio peti, kako bi važio i šantić. Možda mi je
poker malo bio dosadio, sebe smatrah boljim ajncarošem, a dopalo mi se i to
neko ograničavanje na tri urgiranja. Što je i značilo da cigarete neće obavezno
odnositi onaj ko ih na početku ima najviše.
Ulogu
je igrala sreća, a ona nije baš bila na mojoj strani. Jedini fazon koji sam
znao, da na damu ili kralja „zaigram na sve“ - istodobno tražeći da mi se
dodijeljena karta prevrne, prošao je puno puta. Ali ni to nije pomoglo da u
neko doba ne ostanem skoro bez cigareta.
Neko
je tada predložio da okrenemo koji krug poklape. Igru, koju sam i mrzio i
prezirao.
No,
više nisam imao šta izgubiti. Kroz glavu mi je prošlo da izgubim još to što
imam, a poslije - da prestanem s pušenjem.
Da
prestanem, nemah sreće. Dok držah banak naiđe period kada sam stalno izvrtao
keca, kralja ili damu, a onda kada bih i izvrnuo neku manju, uvijek bijahoše
bar jedan-dvojica s istom ili manjom.
Tek,
na kraju sam za nekoliko minuta povratio na ajncu izgubljeno, a od dvojice
igrača odnio sve što su imali. Tada su preostala dvojica pristala da
prekinemo...
***
Ujutro
su me, pozivajući se na nekakav moral, opet zovnuli. Ova su dvojica od nekoga
posudili nešto para. Nisam mogao biti jedini protiv kada su se svi ostali
složili.
Možda
sam ajnc sada igrao preoprezno, nevjerujući u onu teoriju o početnoj prednosti.
Ja sam sebi objašnjavao da ne želim „igrati na sve“ kada je u banku puno cigareta
i para, jer je to više kocka nego kada se manje rizikuje.
Dva
sam rezultata tako postigao. Dan mi je brzo prošao, i mogu ponovo sebi obećati
da ću prestati s pušenjem.
Vjerovah
da sam to kadar učiniti, odnosno da imam dovoljno jaku volju. Prije to, nego da
ću biti jedan od onih koji će potvrđivati riječi Marka Tvena, a koje mi sada
također ispunjavaše misli. „Nema ništa lakše nego prestati s pušenjem, ja sam
to uradio barem hiljadu puta u životu“, zapravo je ironični Tvenov pogled na
nedostatak volje.
Volja
mi je po drugi put na ispitu. Kada je alergija na sunce u pitanju, tu sam bitku
snagom volje dobio...
***
Držao
sam se obećanja do sutra iza doručka. I duže bih, ali se u sve umiješao Latif
Odobašić s kojim sam dijelio sobu. Ni on nije bio pretjerani pušač, male zalihe
cigareta je bio stvorio.
Objašnjenjem
da ne može me gledati kako „patim dušu“ sugerirao mi je da iz ormara uzimam
cigarete kao da su i moje. To što on ima biće nam dovoljno do sljedećeg
sljedovanja. Uslov je bio samo jedan, nema više kockanja.
Malo
sam razmišljao. Cijenio sam njegov gest, ali mi se činilo i da sam bio donio
čvrstu odluku. Da volje imam toliko, da je ovo prilika da se vratim
prijeratnom, sportskom načinu života. Međutim, šta ću uraditi kada dođe
sljedeće sljedovanje? Sjesti i kockati? Dobijati jedno vrijeme, dok me sreća ne
napusti?
Prvo
sam konačno shvatio da se nije desila greška kod našeg raspoređivanja po
sobama. Koliko god da je Fadil blizak sa mnom, jednako je i s Feridom.
Druženje
Lacija i mene počelo je još u Džikovinama, postepeno i neprimjetno je raslo,
desilo se da je u Voljevcu preuzeo brigu o mojim ostavljenim stvarima, pa evo
da sada i najviše vremena provodimo skupa. Gdje, opet, nisam ja taj koji se
odužuje. Nego on, još jednom, brine o mojim mladalačkim hirovima.
Kakva
mi je trenutna volja neću saznati. Neka ovo bude, ono Tvenovo prvi put od
hiljadu.
Za
volju ne znam, ali sam u svoga prijatelja siguran!
Razmišljajući
o svemu, dotičem se još jedne istine. Pušenje, ma kako da je štetno, manje je
zlo od kocke. To je razlog zašto sam pristao na Latifov prijedlog. Umjesto
sebi, obećanje sada dajem njemu.
A
već nakon nekoliko uzetih cigareta, shvatih kako postoji još jedan razlog.
Možda ću ga nekad, kroz ironičan osmijeh,
kada sve ovo prođe, i ako obojica preživimo, na ove dane podsjećati riječima:
-
Sjećaš li se, Laci, kada ono jā tebe duhanih u
Deževicama...
