Gradila se Majdanska džamija,
gradilo je devet majstorija.
Majstor Maša, Ale čelebija...
Kad su mladi džamiju sagradili,
tek su onda alem postavili.
Alem meću, alem stati neće.
Alem meće Ale Čelebija; 27. novembar 1993.
alem meće, alemu govori:
„Stan' aleme, stan' dragi kamene,
v'oma sam se mlad umorio!
Tri sam sriće sebi namirio:
Jedna srića Šaćira Žerića;
druga srića Paša Hadžkadića;
treća srića Šefika Škodrića!“
Lijepo,
skoro proljetno vrijeme uporno traži načine da se nečim zanimamo.
Dinama
je zbavljena, u kući je bila česma, imali smo mogućnost da brzo riješimo
problem osvjetljenja. Ali, činjenica da smo najduže bili bez svjetla, da nas je
uspio zaobići i priključak na veliku centralu, uz trenutno ugodno vrijeme,
učinili su da time ne budemo zadovoljni, rođena je želja da se istaknemo u
odnosu na druge.
Ferid
je pronašao jedan veliki kotač, voda za našom kućom je imala najjači pritisak u
cijelom selu, šlauf smo već imali, i mogli smo početi s pravljenjem svoje
centrale.
U
Sajov rad sam vjerovao, dok sam ovdje bio već prilično skeptičan. Posebno,
prisjećajući se Saljinih pokušaja u Mojkovićima da od nekih komada napravi
tranzistor koji će raditi. S Feridom nemam takvih iskustava, ni pozitivnih ni
negativnih, sem što nije djelovao kao neko kome išta slično basta.
Jaranstvo
mora biti iznad sumnji, te se priključujem cijelom projektu.
Kada
su Ferid i Salja predočili svoje zamisli, sve je izgledalo sasvim jednostavno.
Tako smo i radili.
Mene
je strah visine pa je za radove na krovu bio zadužen Salja. Šlauf je gore
dovoljno pričvrstio, na visini odakle je voda idealno bîla po kotaču. Koji se
tako lijepo okretao da sam tada prekinuo sa svojim skepticizmom.
Na
redu je bio Ferid. Voda je isključena, a on je ubrzano uz kotač kopčao i
razvodio što je trebalo. Sve nije trajalo duže od pola sata.
Dok
su ostali pratili ponovno puštanje vode i uživali u savršenom okretanju kotača,
Ferid i ja smo prvi svjedočili osvjetljenju našega doma. Bilo je fascinantno.
Nisam
svoje sumnje glasno iznosio, pa nije bilo potrebe da se sada izvinjavam. Ali bi
bilo bezobrazno da im ne čestitam.
Dok
su drugi imali tek jednu sijalicu, kod nas je gorjelo u sve tri prostorije,
plus u banji i na tavanu. A ja sam odmah provjerio i pripremljeni
radio-kasetofon. Ferid nije garantirao za njega, ali nije bio iznenađen da je i
on radio, ne mnogo smanjujući svjetlost u sobama. Taktovi Bešlićevog „Otrova“ su
bili signal i ostalima da smo uspjeli.
Ubrzo
smo svi uživali u glasnoj muzici koja je mnoge istjerala na ulicu, a ne mali
broj je bio onih koji su došli i lično vidjeti ovo naše „čudo“.
***
Lijepo
je bilo. Dok je trajalo, stari bi ljudi rekli.
Naglo
mumljanje, zavijanje kasetofona je bio jasan znak da smo se prerano zaradovali.
Neki su počeli grešku tražiti u slabljenju pritiska vode, što se odbacilo pošto
se ni sijalica nije dala upaliti.
Refik
je izšetao iz kuće, vrativši se s istinom. Vjetar je promijenio pravac.
Nesmanjeni mlaz vode je i dalje tukao, ali sada pored kotača.
Kada
vjetra nema imaćemo struje za hvalu, kada duva nećemo nikako.
Salja
je još jednom bio na krovu. Šlauf se nije mogao bolje pričvrstiti, pogotovo ne
natjerati da se sam bori s vjetrom. Niti je bilo bilo kakvog načina da se na
vjetar utiče. A noći su ovdje takve, nikada bez vjetra. Koji stalno mijenja i
snagu i pravac.
I
dok smo svi ubrzano shvatali da će ovo ostati samo lijepa zamisao, da nema
nikakvu perspektivu, osim poravnjanja s ostalima u selu nabavkom manjeg kotača
i korišćenjem direktnog pritiska vode, odnosno obezbjeđenjem struje za jednu,
najviše dvije sijalice, Fadil se dosjetio kako da se, na kraju, makar našalimo:
-
Ništa! Kada nam se bude slušala muzika Salju ćemo
popeti na krov da drži šlauf i navodi na kotač...
