Oj momčiću, đavole,
ne zadaj mi jadove.
Imam jade i na dom,
hel sam starog uzela.
druga polovina juna 1994.
Kada legne kraj mene
svijet mi se obrne;
Kad me takne
koljenom,
ko studenim kamenom;
Kad zagrli ručinom,
kao suhom sušinom;
Kad me takne bradinom,
kao granom četinom;
Kad zadahne dušinom,
kao pasjom mješinom.
Sići u Pazarić, a ne biti među sretnijom trećinom
koja dobija i dozvolu za dopust najviše vuče na žal za silaskom iz Sinanovića.
Ovdje je dosadnije, ne može se stalno ni ići bivšim komšijama i daljnoj
rodbini.
Opet je i dvadeset dana mnogo za otići i biti sve
vrijeme kod neke tetke, čak i brata. To su razlozi, uz one neke ranije, da se
ja nisam ni trudio javiti u prvu grupu za dopust.
Par ću dana izdvojiti za posjetiti ove ovdje što
znam, dok ću gledati da nekoliko dana budem u Jablanici. Ako režim rada
potraje, svakih tri mjeseca ću dobijati tih cijelih dvadeset dana, nekim
trenutnim razmišljanjima naizmjenično ću ići u Sarajevo, odnosno Visoko i
Zenicu. Ostalo vrijeme, kao i ovo sada, Tarčin i okolina, te malo Jablanica.
To su bili moji planovi. Međutim, Eko Poturak i
sudbina razmišljaše drukčije. U njihovim razmišljanjima nađe se mjesto i za
mene.
Mene je sjećanje dobro služilo i malo se čudih
vidjevši Eka da je još u kasarni. A imao je dozvolu.
Pitao sam za razloge, razumio njegov odgovor. On
ima roditelje u Fojnici, ali mu je mnogo biti dvadeset dana tamo. Klimao sam
glavom, bio sam nedavno kod Ragibovih, vidio da je tamo stanje s hranom iznimno
teško. Svaki roditelj voli svoju djecu, od svojih će usta odvajati, ali...
Eko nema mnogo druge rodbine kod koje bi proveo
koji dan, i to je ono na čemu je meni dijelom zavidio. A i što je rodilo kod
njega zanimljivu ideju.
Iako nije uobičajeno da se na jednu dozvolu meću
dva imena, nećemo izgubiti mnogo ako rizikujemo. Kad već bi dovoljno mjesta da
se pored njegovog dopiše i moje.
I kad ja već imam nekog iskustva s kopiravanjem
tuđih rukopisa. Murata Fulurije je bio lijep, učiteljski, ali i vrlo zgodan za
kopirati.
A i volio sam mini avanture, pogotovo kad
predosjećam da nam se ništa ružno neće desiti. Ne očekujemo ni nešto posebno
lijepo, ali ako ništa bit će nam makar zanimljivo samo putovanje.
Isplanirali smo ići do Zenice i nazad, preko
Fojnice i Visokog odud, odnosno Kaćuna, Fojnice i Dusine otud. Sve pješke, uz
ako nam gdje ko kad slučajno stane.
***
Već na samome polasku se nisam kajao. Stali smo
par minuta na Kreševskom raskršću odmoriti, a posrećilo nam se.
Stao nam je jedan kombi, doduše išao je samo do
obližnjih Gunjana. Ali nismo odbili.
Nije nam zasmetalo ni što je to bio modifikovani
kombi, gdje su nam u zadnjem dijelu društvo pravile koza i četiri kokoši.
Malo smo se smijuljili, tome što se u sličnome
društvu vjerovatno nikada više nećemo voziti. Sigurno, i malo još ko.
Društvo je bilo neobično, ali vrlo živahno. Loš
put, još lošiji kombi, pravili su probleme životinjama. Ispasti nisu mogle,
iskočiti također, a na nogama su se jedva održavale. U ritmu truckanja kombija
išla su njihova proklizavanja, upečatljivo dopunjavana meketanjem i
kokodakanjima.
Stigli smo zaključiti kako nama one zavide. Mi
imamo ruke, korisne su da leđa držimo uz stranice, da se samo smijemo njima, ne
i sami proklizujemo, padnemo.
Čudno su nas životinje gledale, ne razumijevajući
jesu li slični razlozi te smo se zajedno našli. Možda im je naše smijuljenje
kazivalo odgovore, no brinule su svoje brige.
Istina, one su imali brigu manje. Ne bi trebalo
da mi njima smrdimo!
Zajedničko nam je bilo samo jedno. Skupa će nam
se ova vožnja završiti.
Dogovorili smo se Eko i ja da ovo nikome nećemo
pominjati, kako bi izbjegli da nam se i drugi smiju.
Dogovorili, s tim da ja već znam kako se neću
držati dogovora. Ali sam u glavi zaokružio da ću tad nekad Eka zamijeniti s
nekim drugim, ko već bude pogodan, kako bih bar i ja uživao, pošto računam da
će taj negirati, samim time i više biti ismijavan.
***
Kod Ekovih roditelja smo proveli dvije noći, s
tim da smo drugu samo prespavali, dok smo sjedili u komšiluku.
U kući u kojoj je živjela vrlo zanimljiva
porodica Zametica iz Jeleča. Zanimljiva po dva brata, mlađemu, desetogišnjaku
koji je često mujezinio s obližnje džamije, i starijemu, dvadesettrogodišnjaku
koji je boravio u sobi s posebnim ulazom, gdje je par djevojaka često dolazilo
na sijela, tako i te noći.
Zanimljiva noć, razlog da i u povratku uvratimo
bar jednom. A i obećali smo, ja posebno, a pošto sam ponovo od Eka natjeran da
djevojkama gledam u grah. Ne znam šta sam im toliko pogodio, ali su obećale sljedeći
put da će dovesti još drugarica...
put za Gunjane
