Oj Savice, tija vodo
hladna,
prevezi me tamo i
ovamo;
Tamo mi je selo
omiljelo,
i u selu jedna kuća
mala,
i u kući jedina u
majke.
Isko bih je, al je ne da
majka,
ukro bih je, al je
čuva straža;
mala straža - sedam
djevojaka.
Bog će dati, pa će
zaspat straža,
ja ukrasti jedinu u
majke.
Do Merđanića smo išli samo kako bi se pozdravili
s mojim prijateljima. Zbog planiranog kretanja nismo ulazili u kuću, ali dakako
bih grijehom smatrao da sam samo prošao.
Lijepo je znati da imaš i neke slučajne, usputne
prijatelje. I ne smije ti prijatelj biti samo onaj ko ti treba.
U Kaćunima ne bi ni Enesa Huzbašića, ni Peza, a u
kasarni nam se nije noćijevalo. Posebno, kada smo čuli da u ovim večernjim
satima ima mnogo kamiona koji kreću prema Visokom. Što nam nije trebalo
pojašnjavati, to su konkretni rezultati trajućeg primirja s jedinicama HVO. A
još uvijek ima područja koja su u dometu četničke artiljerije, zbog čega se
račun vodi o terminima.
I to je ono što nas zanima, dok se nećemo ni
raspitivati kakvu sve robu prevoze. Možemo i zamisliti, uz da je opet jedino
bitno da na nekome od njih bude dovoljno slobodna prostora. Razumljivo nam je
da se ovuda, i sada ni ne voze poluprazni kamioni, ali i ne tražimo raskoš. Tek
da budemo prihvaćeni, a mi ćemo se već smjestiti bilo gdje. Očekujemo da neki
od vozača neće biti raspoloženi, rijetko je kome do više odgovornosti od one
koju već ima...
Uspjeli smo jednoga uvjeriti da nas posjedne na
karoseriji. On je vozio balvane, a i već je gore imao desetak ljudi.
Nismo mu mi bili suvišan teret nego nam nije
mogao obećati da ćemo s njim stići do kamo smo krenuli. Jadio se na gazde,
poslodavce, koji su preprecizno mjerili gorivo koje ima potrošiti, pri čemu
nisu pravilno računali loš, blatnjav put.
I vjerovali smo mu i nismo, ali nam i takva
opcija bi vrlo simpatična. Simpatično to njegovo, pola optimistično pola
pesimistično - da nam je samo do na vrh Lisova, naniže bi mogao i na leru.
Bilo je neudobno, ali bolje nego pješke. Eko i ja
smo sjedili do kabine, kojoj je staklo bilo slomljeno pa smo pomalo slušali
razgovor vozača i suvozača. To njihovo međusobno hrabrenje, i psovanje gazde i
moljenje Boga da goriva bude do Lisova. Lisova, koje se tako i nama postavi u
glavi kao tačka od koje nam sve sada zavisi.
Otklonjene su nam sumnje u njihovu iskrenost spram
iskazanim brigama. Ostala je nada da su se za dovoljno preračunali, odnosno da
će nafte ipak doteći.
Dobrim dijelom puta smo čuvali svoju bezbrižnost,
kao da nam ovo nije zajednički problem. Vremenom, ipak, i sami ulazimo u
svjesnost da sve što je moguće, i može se dogoditi.
Pratili smo promjene u njihovom raspoloženju,
procjene koliko je još stotina metara, koliko minuta ostalo do trenutka kada
ćemo ili odahnuti, ili povjerovati da smo više baksuzli nego srećni.
A zadnjih minut-dva posta baš napeto, iz razloga
što smo svi osjećali kako goriva ponestaje, odnosno kako motor sve teže radi.
Suprotno očekivanom, sada se optimizam čuo iz
kabine. Što nama vrati osmijeh, i dade sumnje kako su se ovo sada vozači samo
malo našalili s nama.
A onda, motor tako zatrza da naš smijeh splasnu.
Ovaj put se jedino sudbina mogla šaliti s nama.
Da je vozač ozbiljan pokazalo je skoro gašenje
motora. Što nas nije iznenadilo, koliko tačno mjesto gdje se to odigralo.
Sišavši s kamiona uvjerili smo se kako je goriva
nestalo na dvadeset-trideset metara do prijevoja, poslije kojeg bi se navodno
mogli i na leru spustiti.
Situacija naoči nevjerovatna, ali u biti stvarna.
Moj prvi komentar je bio da se nešto slično događa jedino na filmovima. Eko je
korigovao moje razmišljanje kazavši kako se ovo ne događa ni u filmovima, osim
eventualno crtanim.
A jedino je vozač znao da ovo može biti
stvarnost. I genijalno se pripremio na to!
Zna i vrijeme kada vozila kreću s druge strane,
odnosno da mi nismo mnogo ranije stigli. Dok se iza nas bude formiravala kolona
isto će se ubrzo dešavati i s druge strane. Tih kolona ne bi bilo da naš vozač
nije bio genijalno mudar.
Iskustveno je znao da bi i par dana mogao ovdje
stajati dok bi mu neko posudio goriva. Što se neće desiti u slučaju da to
gorivo bude potrebno i da svi ostali nastave put.
Mi smo stali na tridesetak metara od prijevoja,
ali i na sred ovdje ne toliko široke ceste. Mi nemamo goriva za dalje, a
drugima fali prostor da prođu mimo nas.
Upozoreni smo od vozača da se mi držimo po
strani, ne miješamo u ono što slijedi.
Što ćemo i ispoštovati. Prethodno smo se Eko i ja
izdvojili tek toliko da šapatom iskažemo divljenje prema vozačevoj
domišljatosti, priznavajući kako nama slično nikada ne bi palo na um.
***
A onda, scene koje nisu ni za filmova. Obećali
smo vozaču, a teško nam je sve posmatrati mirno.
Pola sata su trajale svađe, psovanja, smirivanja,
ubjeđivanja. Sve zbog fildžan-dva nafte koliko smo tražili, naravno i zbog
šoferske nesolidarnosti našega vozača koji se nije na vrijeme sklonio ustranu.
Većina ih nije gutala njegovu priču da je zapravo
i sam iznenađen nestankom goriva, no to više nije ništa mijenjalo.
Je li i ovo rat, pitamo se u sebi? Jeste čudno,
nevjerovatno da neko ovdje ostane bez goriva, ali šta tek reći na nerazumijevanja
ostalih. Ćutimo Eko i ja, i pitamo se kako bi neki dali krvi da je neko ranjen...
Mučnih, teških pola sata, u kojima se ništa nije desilo.
Psovke su lapile u dubini noći, fizički nasrtaji su zaustavljani, svi kamioni su
i dalje na svojim mjestima, vijest o razlogu za to širila se na obje strane, odakle
su pristizali novi vozači, uglavnom da ne vjeruju svojim očima...
Na kraju se sve raščistilo jedino kako je i
moglo, jedan od manje svadljivih, a kojemu se i malo više žurilo, dao je iz
svog kamiona pretočiti litar nafte. Fildžan-dva je bilo nesigurno, najmanje
toliko motor povuče samo da bi krenuo, a koliko je tačno koliko nam treba to je
bilo teško ugajguliti.
Oko jednog nije bilo dileme, naš je šofer jedan
od najboljih s kojima smo se vozili. S Lisova pa sve do Moštra je sišao na
leru, tek na par mjesta minimalno dajući gas.
Pri čemu je naš doprinos bio u tome što nam nije
stajao u Radovlju nego smo iskočili, potom trčeći stigli do kabine zahvaliti mu
se i zaželjeti mu manje problema, ili barem jednako sreće u povratku.
pogled
na Radovlje