29 Jun 2017

31 Stisak ruke

Eto kiše iznad Gračanice,
bjež dilbere pod moje pendžere.

Da ne kisne tvoja kosa smeđa;
kosa smeđa u srce me vrijeđa.

Tri sam zlatna češlja salomila,
dok sam tebi kosu odgojila.





U Radovlju smo samo odmorili, prenoćili. I dobili sugestiju da do Zenice idemo vozom. Nismo, jer je dan bio lijep a i nije nam se previše žurilo, sem toga voz smo ostavili za povratak.
Ovako će i put do Zenice biti zanimljiviji. Krenuli smo pješke, horni kao nam je sve tako. Bez tereta, rančeva, ali u uniformi koja se isticala, dakako privlačila pažnju svakoga ko bi naišao.
Nikoga nismo štopali a koristili smo nekoliko prijevoza, gdje je jedan bio konjska kola koja su u našemu pravcu išla samo tristotinjak metara. Uhar, i dovoljno da cio put bude nam zabavniji.

I taj cigo, kao i vozilo HVO nešto ranije, te oni koji će nam stajati kasnije, nisu pitali ko smo i dokle idemo, pozivali su nas da uskočimo, tek govoreći dokle oni idu. Navijali smo da relacije budu kraće, sve više nam se dopadala sreća koja nas prati.
Nismo imali namjeru svraćati u Kakanj, ali nismo odbili ni vozača koji je išao do tamo. Nismo se htjeli ni raspitivati kako da iz Kaknja ponovo izađemo na put, zabavno nam je bilo da se sami orijentišemo.
A nije nam se ni žurilo, od Kaknja do Zenice smo imali tačno još dva prijevoza, uz po desetak minuta laganog, bezbrižnog pješačenja. Drugo vozilo je bilo pravo policajsko, savršeno se uklopilo za kraj našega putovanja, dodatno svojom krajnjom destinacijom, Radakovim.
Nije moglo zasmetati što je naš ovakav dolazak primamio nekoliko zagonetnih pogleda...

                        ***
I u Zenici smo ostali samo jedan dan, malo iznenadivši neke koji su bili na redovnom dopustu. Objasnili smo im, laknulo im je, nakon bojazni da smo izvidnica nekog naglog pokreta.
Oni ostaju tu do kraja dozvola, mi čvrsto riješeni da se držimo našeg plana. Pravili smo ga tako da nam ovaj odmor bude što veseliji, zanemarujući kako će biti i tužnijih trenutaka.
Ostajem i ja uz naš plan, bez obzira na želje i suzice moga malog rođaka Mirze. Volio me je, to sam znao, na polasku sam vidio i koliko.
Kako su stanovali blizu, došao me je ispratiti sa željezničke. Lagano kretânje voza dopustilo je da se rastajemo s njegovim ručicama u mojim rukama. Njegova ljubav je bila snažnija nego se to na dječačkim rukama moglo vidjeti, da sam s mukom i bljedilom, ipak na vrijeme uspio nam ih razdvojiti.
A voz, tačno onakav kako je među rajom prozvan - kaubojski.
Bez sjedišta, bez ijednog prozora, pun putnika različitih, s različitim razlozima putovanja, djelovao je kao da je doista iz nekog davnog i dalekog, skoro legendarnog vremena dospio u ovo naše, blisko i stvarno.

                        ***
Visoko se od ostalih naših destinacija razlikovalo u tome da smo za njega odvojili cijela tri dana, sa sličnošću da nigdje nismo mirovali, duže od konaka se zadržavali. Obišli smo svu moju rodbinu na Pertcu, u Ljetoviku, na Gradu, na Križu, Kraljevcu, neke zajedničke prijatelje u Be Mahali, stigli i do Poriječana i Uvorića...
Treće jutro smo krug zatvorili u Radovlju, odakle smo popodne krenuli ka drugoj mi ovdje tetki, u Liješevo.
Usput smo prošli pored avionske piste, Hadžijine, o kojoj smo toliko naslušali se, a gdje se sad i sam Eko uvjerio kako se tu radi najviše o još jednom lopovluku, odnosno smišljenoj prijevari. Pista i dalje najviše liči na jednu dugu poligon stazu, i to za vozilo tipa fiće...

                        ***
Noć smo noćili u Liješevi, zorom nam je bilo dalje. Najprije uvratiti do tu mi još jedne rodice, potom i u selu Lisovu kod, ovdje mi i zadnjeg rođaka. Lično je to bila moja velika želja, obaveza.
Nisam zaboravio gostoprimstvo dok su bili u svojoj kući, sada sam ih želio posjetiti i kao izbjeglice. Nani Fatimi, majkinoj mi tetki znam da će taj gest mnogo značiti.
Osim toga, želim se osigurati oko prijelaza preko Lisova. S ustašama jeste primirje, ali se i nikad ne zna.
Nana je bila kući, bilo joj je drago. Sina joj Sulja, i snahe nije bilo tu, mi vremena nismo imali čekati. Valjda bude opet nekad neke prilike, sad šta je tu je.
Pomoć oko nelutanja Lisovom nudi nam Suljov devetogodišnji sinčić.
Tmurni oblaci su mene nagonili da ga odvraćam, ali je mali bio uporan, nekoliko puta ponovivši da je to puno sigurnije nego da nam objašnjava, ili crta put.
Upornošću, onom najiskrenijom, neodoljivo je podsjećao na svoga oca. A njegova upornost je vidljivo bila rezultat silne želje da nama, borcima Armije BiH, na bilo koji način bude od pomoći. Zbog čega ga nismo ni smjeli odbiti.
Dječak je vješto nas vodio seoskim puteljcima kroz livade i šume, usput nam sve i lijepo objašnjavajući za slučaj da još nekada budemo ovuda išli. Pri tome je bio precizan i kod opisivanja dijelova puta na koje tek trebamo naići, gdje je izdvojeno seosko groblje označio kao glavni orijentir. Iza kojega će nas on još voditi do posljednjeg raskršća, odakle će nam dati posljednje upute kuda da se spustimo u Bilalovac.
Groblje je bilo potvrda da mali nije griješio, ali i najava da će i ovo putovanje ipak ponijeti pečat nezaboravnog.
Prijelaz tmurnih oblaka u kišne je brzo završio, ovdje je sve prešlo u grâd. Ja sam najstariji, imam pravo i precizirati - i najveći kojeg iko od nas pamti.
Srećom, groblje je uslonjeno uz šumu, jedna od bukava nam bi dovoljno dobar zaklon od ledenih kapi veličine oraha.
Desetak minuta je trajalo, poslije još toliko našeg druženja, jer mali je nepokolebljivo želio odraditi što je nanijetio. Kiša je još prilično snažno tukla, no grâd bi trebalo da je prošao. Ja mislim i da hoće, mora, pitam maloga da li ga je strah vratiti se sam nazad.
Nagovaram Eka da se, sada kad znamo put vratimo i mi ispratimo dječaka. Eko sliježe ramenima, mali se buni.
Kroz kišu se jedva nazirao Bilalovac, a s druge strane se vrlo jasno vidjelo nakislo, ali ponosno, zadovoljno i sretno lice dječaka Adija Rahmanovića.
Ne volim djeci kvariti zadovoljstvo, sreću i ponos, vjerujem, siguran sam da će se bez problema vratiti kući, da će jednako ponosno otrpiti brižne prijekore i nane i roditelja, ali i da ni on sam trenutno nije svjestan stvarne veličine učinjenoga. Veličina se tek vidi na tom dječačkom licu, nakislom kako nikada više neće, koje nema suza a i ne vidi, niti bi razumjelo suzu zastalu na mome.
Veličinu potvrđuje njegov čvrsti stisak ruke, i još jedna odrasla odlučnost, on će stajati, sačekati da prvo mi zamaknemo naniže, pokazanim nam putem.



pogled na Bilalovac 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...