Ićindija, a ja još u
misli:
Na koju ću stranu i
mehanu?
Tri su strane, četiri
mehane,
a natrag se ni vraćati
neću.
U četvrtoj Zlata
mehandžija,
mlogo vina, malo
poljubaca,
i jarana što su za
mejdana.
Opiću se, zametnuću
kavgu,
sabljom ćemo Zlatu
dijeliti,
ne mogu ju noćas
razminuti!
Pred kraj putovanja želimo iskoristiti i nešto na
njemu naučeno. Znamo u koje vrijeme se odvija saobraćaj, te s toga polazak iz
Fojnice planiramo za akšam.
Pričajući o tome, i planiranom noćenju u Dusini,
Eko pomenu kako njega ganja čudan osjećaj da će nam se nešto loše desiti, čisto
jer još ne može da vjeruje kako nas cijelim putem samo sreća prati.
Ja rekoh da nemam takvih predosjećaja, već da
samo vjerujem kako ne bi bilo fer od sudbine da sad pokvari sve. Rekoh nešto
drugo, ne znajući je li to osjećaj ili mi je tek onako, kao želja prošlo kroz
glavu.
Šta god da je bilo, umalo da sam pogodio. Ne
sretosmo ni jednu curu iz Dusine, ali jesmo jednu drugu, koju nikako nisam
očekivao sresti ovdje. Tako i ne čudi da nisam ja nju prepoznao već ona mene. Elifa
Strukar iz Voljevca, tu je u posjeti nekoj rodbini, meni se činjaše i više i
zrelije ljepša nego što se za nepunu godinu dalo pretpostaviti.
Pomalo me bi stid što je ne poznah prije nego se
predstavi, a malo i žao što nemasmo vremena progovoriti koju više. Sve zajedno
sam Eku prokomentirao sa, da ja takvu ljepoticu ni ne zaslužujem.
Vratili smo se pričom na Dusinu. Dok nam prvi
kamion ne stade.
Ide do Tarčina, a prevozi namještaj. Sasvim
dovoljno da se brzo predomislimo, dogovorimo da Dusinu ovaj put preskočimo.
***
Udobno namješteni na dobar i očuvan kauč polahko
smo sumiravali utiske. U jednoj rečenici, bilo nam je puno bolje nego smo se i
nadali. Što se samog kraja tiče, to smo proglasili neriješenim, opet smo imali
sreće, ali smo i nešto žrtvovali, poslije Jablanice i Dusinu.
Ako nam je nečega falilo a da nismo žalili zbog
toga, onda je to san. Truckanje kamiona, koje se na udobnome kauču nije toliko
osjetilo, ipak je uspavljivalo. I nismo sumnjali da ćemo na vrijeme biti
probuđeni, odnosno kada stignemo u Tarčin.
Rat je, i ratne navike, pa smo stalno tonuli u
san i nanovo se budili.
Vremenom krenu priča o procjenama dokle smo
stigli. Razlog jasan, po svim našim sjećanjima već smo trebali stići. Eko je
išao proviriti ispod cerade, jedino što je vidio bio je mrkli mrak.
Počesmo sumnjati, iz krivine u krivinu sve više.
Sumnjamo, ali bez ikakve pametne ideje. Najnormalnije bi bilo da lupamo ovima u
kabini, ali bi to jasno pokazalo da sumnjamo. Da iskočimo, opet prije zore ne
bi mogli nikud, a i tada ko zna kako bi se orijentisali - kamo. Treća je opcija
da budemo strpljivi, spremni na to nešto što nam je kao sumnjivo.
I baš to - što ne znamo u šta sumnjamo, zbog
čega, drži nas strpljivima. A sumnjičavim, to što nevjerovatnije od naših
sumnji zvuči to da još nismo stigli u Tarčin.
U trenutku kada se Eko spremao ponovo pogledati
ispod cerade, kamion se zaustavi. Bijaše to olakšanje, uvjerenje da smo bez
razloga sumnjali.
Sumnje se vratiše čim par sekundi ne čusmo
otvaranje kabine. A pojačaše, kada se to konačno desi.
Jer iz kamiona nije niko izašao, nego vozač
pričaše s nekim, nekim ko nas je zaustavio. Motor je još radio, pa ne mogosmo
ništa razumjeti od sve te priče.
Sumnjamo, opet ne znamo u šta. Jasno nam je kako
smo zaustavljeni od vojske ili policije, jasno i da to nije na Kreševskom
raskršću jer pred samo zaustavljanje još smo se spuštali a i nismo smotali
lijevo.
Jasno nam je, tako, da smo zaustavljeni od nekoga
za koga nismo znali da postoji. A za koje je vozač izvjesno znao.
I to usmjerava naše sumnje, iako opet ne znamo u
šta sumnjamo. Ipak su nam ljudi stali u Fojnici, sami su rekli da idu za
Tarčin, skoro nevjerovatnim zvuči da sad razmišljamo kako oni idu negdje drugo,
a da su usput iskoristili priliku da nas namame, prevare, i odvezu, predaju
nekome tamo negdje, ali nam jednako nevjerovatnijim zvuči da smo još na putu za
Tarčin. A to nas sada čini prinudno strpljivima, ali i neoslobodivo nervoznima.
I što činjaše da se počesmo preznojavati, ne
govorivši to jedan drugome ali pokazujući nervoznim stezanjem pušaka. Bez da
smo znali imamo li snage upotrijebiti ih ukoliko bude istina da smo naivno
doveženi u ruke ustašama, ili četnicima.
Šta je od to dvoje i realno, ako ijedno jeste,
nemasmo kad ozbiljnije provući kroz misli, ču se dizanje rampe, i kamion ponovo
krenu.
Ovaj sam put ja brzo stigao do cerade, uspio
vidjeti da smo zaista prošli neki punkt. Kasnije, i neko mjesto utonulo u
noć...
Rekao sam Eku šta sam vidio, više nisam znao
objasniti. Niti on. A oba, da li još trebamo sumnjati ili prestati lupati
glavu.
Pričali smo. Nešto na glas, puno više u sebi.
Krijemo jedan od drugog misli, a iste nam.
Jedino u šta smo sigurni jeste da smo dan proveli
u Fojnici, te u predvečerje se popeli na neki kamion.
Sve ostalo nam se pomiješalo, zbrkalo. Udobnost
nas je omamila, prevarila, zaspali smo ali ne svjesni koliko dugo. Da nismo
nimalo, na kamionu smo dovoljno dugo da smo trebali poodavno stići.
Kako je vrijeme prolazilo to je i udobnost kauča
bila slabija. Biće da se od truckanja štošta pomjerilo, no nama se na momente
činilo kao da je sve drukčije. Da ovo nije onaj kauč, da ovo nije onaj kamion...
Putem smo se trebali mimoilaziti s drugim vozilima.
Ne sjećamo se, ali nismo ni obraćali potrebnu pažnju. Previše smo bili predati udobnosti
kauču, koji je tek od punkta počeo da žulja!
Nismo trebali naići ni na kakav punkt, osim onog
u Tarčinu, a naišli smo. Na putu kojim idemo, jedino su ga mogli postaviti
kakvi drumski razbojnici. Ali oni ne bi trebali biti u vojnim uniformama, s
bijelim opasačima. Osim ako nismo na nekom drugom putu. Na kojem se našlo i to
neko selo, naselje, kroz ceradu nisam bio siguran nagađati. Dok smo kroz njega
prolazili, jeza je rasla od bojazni da ćemo u njemu i završiti ovo putovanje.
Nismo, ali to i dalje nije nam otkrivalo ništa novo.
Pričali smo, suzbijali misli, stezali puške, znojili
ruke. Naglabali, smijali se. Trošili vrijeme u iščekivanju toga što će se kad-tad
dogoditi, a kada ćemo i reagovati shodno tome.
Pominjali smo mogućnost da ćemo noćiti u nekom
ustaškom zatvoru, ali ne onoliko ozbiljno koliko nas bi strah na onome punktu. Gdje ne bi tiho, ali ni galame, što već upućiva da komentarišemo kako će se s nama sigurno
lijepo postupati, mir je s ustašama na snazi, i traje, a što bi značilo kako će
nam možda biti bolje nego na Bjelašnici...
U svoj našoj priči samo smo dvoje izbjegavali, Eko
da podsjeća na svoje slutnje, ja na vjeru u poštenje sudbine.
***
Naše smijuljenje nerazumljivoj situaciji prekinut
će se kada se je kamion ponovo zaustavio, i kada mi posljednji put stegosmo puške.
- Da vidimo jesu li nam putnici živi, mi na njih
skroz zaboravili – ovaj smo put čuli i razumjeli onoga koji je prvi izašao iz
kabine.
- Gdje smo? – pitali smo mirno, kada je podignuta
cerada i kada nam je ponovljeno što smo već čuli, uz dodatno pitanje o stanju
namještaja na koje smo odgovorili pozitivno.
- Sad ćemo u Ostrožac – još mirnije suvozač nam
odgovori.
- Ostrožac!? – ne skrivah čuđenje, dok i mi
silazismo uzeti malo zraka – Onda ćemo tu i izaći.
- Zašto, zar nećete u Tarčin?
- Htjeli smo, mi smo kontali da ćete preko
Radave...
- Kakve Radave, da poderemo namještaj. Jeste ovuda
dalje, ali je sigurnije. A kako, kad mislite u Tarčin?
- Ništa se vi ne brinite. Imamo još dan slobodno, a
u Jablanici imam buraza, pa kad smo već ovdje došli glupo mi ne vidjeti ga. Samo
ti, ako ti nije kakav problem, nama stani čim pređemo most.
- Kako hoćete, meni svejedno.
Njemu jeste svejedno, ali ja i ne bih rekao da je
kako smo mi htjeli, već kako je bilo suđeno.
Buturović polje