34 Sreća se zaklela

Sinoć stiže tuđe momče,

iz tuđe zemlje,

a jutros mi konja sedla,

hoće da ide.

Više njega crno oko

suze ronjaše.

„Ne idi mi, mlado momče,

ostan kod mene.

Nećeš proći Šar-planinu,

puške mećući!

Ne mo'š proći Vardar-vodu,

mutnu, krvavu!“
„Ja ću proći Vardar-vodu,

konja pojeći!“

„Ne mo'š proći Ovčar-polje,

puno ovaca!“
„Ja ću proći Ovčar-polje,

ovce brojeći!“

Kad krene nafaka ne zna stati. U Jablanicu smo stigli pješke, u gluha doba, ali i na jednu od najboljih fešti. Koja se nije prekidala do našega polaska. I zbog koje i nismo brinuli kako ćemo se vratiti a da ne kasnimo.

Više ni najmanje ne sumnjamo u srećnu zvijezdu koja nas svakim našim korakom prati skoro dvadeset dana.

Stigli smo Mufu i ostalima prepričati najljepše i najzanimljivije doživljaje, zajedno sve poredeći s Vernovim Putem oko svijeta za osamdeset dana. Naše putovanje nije bilo oko čitavoga svijeta, ali skoro pa cijelom slobodnom teritorijom Bosne, do koje mi dosežemo, nije u balonu ali jeste s mnogo prijevoznih sredstava, i još više zanimljivih, neuobičajenih, pa i skoro nevjerovatnih iskustava.

A kako nam je lijepo u Jablanici bilo, da bolje ne može biti, govorilo je samo jedno - na kraju smo ove avanture. U ono drugo, da se do kraja, ili odmah poslije, ima i nešto ružno da desi ja jednostavno nisam htio vjerovati.

Odbijao sam i upozorenja da večeras ne idemo, da ne rizikujemo, po cijenu i što bi tako izvjesno zakasnili.

Naime, s ustašama je mir dosta jak, ali ako se pridržavamo određenih pravila. Punktovi su zajednički, propustljivi, samo za civile i vojnike - bez naoružanja.

Svako normalan bi se dobro zamislio. Naše misli najprije dotakoše dvije činjenice. Da je bilo suđeno da se kolebamo, ovo upozorenje bi nam bilo rečeno ranije, kako bismo i imali kada razmišljati o korištenju obilaznice. A drugo, naša sudbina je i odlučila da sinoć iskočimo u Ostrošcu, makar da mi nismo imali pojma kako smo se time zapravo rastali od sumnji, i to u trenutku kada smo povjerovali da su bile neopravdane.

Jesu li sumnje naših domaćina opravdane? U prilog njima, podsjećaju nas na svježe iskustvo, kako rekoše pametnijih od nas.

Noć prije nas Mufo je imao druge goste. Eko Džamalija, Ćasara i Dževad Vejo su odmor proveli u Mostaru. Nisu ni oni skloni odvajanju od pušaka, vremena su imali dovoljno pa su išli pješke. No kako je jedan od ciljeva njihova putovanja, uz posjete nekim prijateljima, i nabavka tog „čuvenog“ praška od kojeg se naknadno, jednostavno spravlja rakija lozovača, poznata kao praškulja, to nisu željeli bar tamo bilo kakvih neugodnosti. Sem toga, put preko Glogova je poznato naporan, suvišna neugodnost, tako da su lakše popustili pod ovdašnjim nagovaranjima, redukujući i svoje sumnje spram trajućem primirju. Praška su dovoljno nabavili, bilo ga je i za ove dvije dobre fešte, i ko zna koliko u Pazariću, odnosno na Bjelašnici.

Pred nama nije Glogovo, ali sa nama je naša sretna zvijezda. Na sva ponovljena upozorenja na to što nosimo sa sobom puške, a to je ono što još se ne dozovoljava na zajedničkim punktovima nas i HVO, podsjetio sam na prošlogodišnji prolaz kroz Kiseljak, tada sa Salemom Čorbom, a kada sam pronio ručnu bombu. Znam da je puška nešto drugo, te dodajem i ono što se već samo uklopilo pod okrilje te naše sretne zvijezde vodilje, a to su činjenice da obojica nosimo malu „istočnonjemicu“, kao i jakne na sebi pod koje se one mogu lijepo prikriti, uz samo jednu teško procjenjivu okolnost, to što nećemo ići pješke nego s nekim vozilom, a gdje bi baš trebalo priskočiti to najvažnije - sa srećom koja nas neće napustiti, pa bar dok nas ne doprati do mjesta s kojega smo krenuli.

Eko Poturak se držao između čulih upozorenja i moje intuicije, ipak više vjerujući u ovo drugo.

Puške smo skrili pod jakne, mirno došavši na punkt u Jablanici tražeći od policajaca pomoć oko prebacivanja.

I nismo dugo čekali, a i kako bi kad je naša sreća uz nas, stao je kombi u kojem je već bilo vojnika ali i mjesta za nas dvojicu.

Ušli smo pažljivo, želeći ostale poštediti saznanja kako će sad dvojica biti tu, koja su odlučna oglušiti se o važeći dogovor s HVO.

                                ***

Približavanje Konjicu je značilo trenutak kada ćemo se Eko i ja povremeno pogledivati, umirujući tako nalete manje nervoze. Mnogo manje, nego noć ranije.

Koji su razbijani činjenicom kako nikome od ostalih ovo nije prvi put, i gdje su nam još na početku potvrdili da je na punktu ukupno njih šest, po dva iz Armije i HVO, te toliko i iz UNPROFOR-a. Znali smo makar da, ako nam i pronađu puške nećemo biti predati ustašama nego našima. Ali bi i to bilo jako loše, izvjesno bismo zakasnili na smjenu a što bi bacilo preveliku mrlju na sve.

Zaustavljanje kombija na punktu, uobičajeno upozorenje vozača da se spremimo za pretrese, diže kod nas zadnji, ali i najjači udar nervoze. No, više nismo ništa mogli mijenjati, ostajemo vjerovati sreći.

Sreći, koja se zaklela da će nas dopratiti do kraja. Ove su kontrole postale rutina pa im više ne prilaze ni naši ni ustaški policajci.

A Bog dao pa je tu Malezijski bataljon UNPROFOR-a. I njihova dokazana naklonost Armiji BiH.

Dva vojnika su po kombiju razbacila više smiješke nego poglede, nakon čega i nisu ni mogli ništa drugo konstatovati već kako niko od nas nema ništa od naoružanja.

Ispraćajući njihove smiješke, nestrpljivo Eko i ja dočekasmo da razvučemo svoje. Odmah i progovorismo, osvrćući se na sreću koja nas nije ni smjela izdati.

Nije bilo nikakvih prijekora od strane ostalih, i njima je najvažnije bilo da smo prošli bez zadržavanja.

Sve skupa i ne uzimamo kao neki podvig, s obzirom da smo pored Malezijaca mogli pronijeti i minobacač. Više od toga znači mi jedan drugi osjećaj, ovo je još jedna potvrda da je s ustašama gotovo, da je ovo primirje koje traje i koje će ostati.

A pribiližavanje Tarčinu budi još jedan osjećaj, s ne poznatim ishodom. Da li se naše druženje s našom srećom pratiljom, ovim i završava?

Konjic