Sunce zađe, a mjesec izađe,
Rahman-paša u Sarajvo dođe:
„Aman, pašo i otac i majko,
od zuluma živjet ne moremo,
od onoga Morić Jusuf-bega!
Velik nam je zulum počinio:
Staru majku prid dvor izbacio,
starog oca nogam pogazio;
Mene mladu obljubio,
bijelu kulu vatrom zapalio!“
Nisam bio tu, ali sam slušajući Redžovu priču uspio u sebi oživjeti
taj događaj.
Redžo je, po posljednjem ustroju jedinice raspoređen u organ
bezbijednosti. Rekao bih, prema svojoj prirodi baš na zadatke koji mu najviše
pristaju, one vojnopolicijske.
Suvad Žgalj kao načelnik bezbijednosti je također imao nos za to
kada, za što, i kako angažovati Redža. Depeša koju je dobio Iz Tarčina, iz
Komande Divizije zahtijevala je odgovor.
Znam za povjerenje koje Suvad uživa kod Bešovića, ali još bolje
znam zbog čega ovaj put Suvad nije htio preduzimati bilo šta mimo komandanta.
Jednako i zašto je upravo Redža uputio Bešoviću.
- Šta je ovo? – manirom iskusnih komandanata, dok je očima prelijetao
preko depeše, Bešović je od Redža tražio kraću verziju iskazanu u par rečenica.
- Iz Tarčina. U vezi onih što su jedne noći malo više popili, pa malo
pucali i bombe bacali...
- Popili... Bombe bacali! Bitange! Pa što ste to meni donijeli. To
sve treba pozatvarati. Najmanje po petnaest dana. Malo betona da ih opameti...
Narednih tridesetak sekundi Redžo je ćutke pratio kako Bešović
pogledom stiže do dna papira. Ako je bio i posumnjao da će Bešović ostati pri
prvorečenome nakon blagog trzaja glavom znao je da je cijela depeša dobila
drugi oblik.
- Čorbo, Barlov, Pekas, Ćerimagić... pa ovo Trošnjani!? – uz ove
riječi Bešović je rukom pogladio brkove.
- Jesu.
- Pa šta ako su popili! Šta treba čovjek da radi!? Samo da sjedi,
čumi i čeka kada će ponovo na smjenu? Mora malo otpušiti dušu. Nos'te taj
papir, bac'te to, izbucajte...
I riječi, i ton kojim su izgovorene bili su ne toliko ozbiljni
koliko iskreni. Signal da Redžo krene nazad s pruženim mu papirom.
- A i ti seljaci dolje, mamicu im jebem, čuj čime se oni zanimaju –
govorio je ovo Bešović sebi, ali i da ga Redžo sasvim jasno čuje – i ko eto mi
nemamo pametnijeg posla, no da se i mi bakćemo sa seljačkim sijenom...
Ovdje je bio kraj razgovora njih dvojice. I kraj ove jedne male
epizode. Pošteni kraj, iako su neki vjerovatno željeli da je bio drugačiji.
Svako od nas ko je one noći bio dolje, ali i od onih koji nisu, bez
obzira je li podržavao ili osuđivao naše postupke, svejedno je mogao samo jedan
nastavak dodati na ovu priču.
Trošnjani su zaslužili da im se oprosti nešto ovakvo. Zna to Bešović,
znamo to svi. Počelo je našim dolaskom na Trebovu, našim prvim angažovanjima. Isticanja
poput onog kada su traženi dobrovoljci za ispomoć Goraždu, zatim smo bili
najbrojniji i kada se putovalo na Igman po puške, a i u povratku smo ispoštovali
naredbu o pomoći Grepku. Baš tada je bio događaj s jaknom koji je svojim krajem
potvrdio da ni sada Bešović nije mogao drukčije postupiti. Nismo se bunili kada
je dio nas određen da ide na Vučevo, naš je vod branio odstupnicu ostatku brigade
u Ledićima. Prvi smo iz našeg bataljona sišli i na Proskoku...
Možda će neko pitati kakva bi Bešovićeva reakcija bila da je one
noći u Duranovićima neko drugi pio, pjevao i bacao bombe, da li bi ti doista
kaznu odradili u Silosu. Ja sam bio dolje i ne mogu biti objektivan. Možda neću
sebi priznati ali da se radilo o nekome drugom moguće da bih podržavao
činjenicu kako i civilna policija nešto radi, kako rat nikome ne bi trebao biti
izgovor za neke osnovne norme ponašanja. U redu je popiti, zapjevati pa i
prošenlučiti, ali... tek se prisjećam da smo svjesno gađali sijeno, upravo
željevši da ne napravimo pravu, ozbiljnu štetu, da nekoga nehotično ne
povrijedimo.
Da li smo uopšte trebali se laćati bombi, a šta bi bilo da je neko
drugi bio umjesto nas? Bilo bi odgovora, ali nema tog pitanja. Niko drugi ne bi
nešto onakvo ni uradio.
