Kaharli sam, večerala nisam,
zbog Alije, da ga Bog ubije.
Zbog Alije, da ga Bog ubije,
i njegova dockan dolaženja.
Klela sam ga od jutra do mraka,
da Bog da ga poželjela majka.
Klela sam ga, al od srca nisam.
A što bih ga klela kad sam ga voljela.
A što ću ga kleti kad će me uzeti!“
Uzburkalo se sve u meni. S radija saznajemo kako se počelo
ostvarivati ono što smo sanjali, počeli smo opipljivije oslobađati Bosnu. Već
dugo su iz Krajine stizale uglavnom samo dobre vijesti, najprije konačni slom
Abdićevaca, potom nekoliko uzetih bitnih kota, kao i spajanje s vojskom
Hrvatske, sada nešto što doživljavamo vrjednije od svega toga prije.
Oslobođen je prvi grad u Krajini, Bosanski Petrovac. Paralelno s
tom vijesti slušamo i o nastavku napredovanja naših snaga tamo. Najavljuje su
oslobađanje još nekih gradova.
Požurio sam svoju ushićenost ubilježiti u dnevnik. Dok sam tražio
riječi kojima bih to opisao dnevnik mi se otvori na stranici na kojoj sam još
osjećao trag pale jedne suze.
Srebrenica je još svježa, moja neka razmišljanja o njoj i dalje se
komešaju. U ovome trenutku ponovo se pitam da nije možda bilo neke trampe.
Klimnem pa odmahujem glavom, ako se vrši razmjena teritorija onda to ne bi
smjelo na ovakav način. Zar bi se mogla prihvatiti ta Vogošća za ovakvu
Srebrenicu? Otresam glavom, vjerujem u novinarske najave - neće Bosanski
Petrovac biti jedini grad koji ćemo osloboditi. A opet, ne znam koliko bismo mi
to gradova trebali osloboditi pa da bi se to dalo poravnjati sa Srebrenicom,
odnosno onim što se u njoj dogodilo. Da li se to može upoređivati.
Prisjetim se i našeg boravka u
Voljevcu, priča o „dogovorenoj“ razmjeni Foče i Ključa. O tome se više ne govori,
znamo da se neke sarajevske jedinice upućuju tamo u Krajinu dok se nas uporno
drži ovdje. Sad samo klimam glavom, to je ipak ono što mi i želimo. Ne treba
nama Ključ, Dobrošin još manje. Foča je preko ovih stijena.
Prisjetim se i jednog postrojavanja
u Kerleta Lukama. Šemso Tucaković nas je tada informisao kako je Foča po broju
stradalih druga opština, iza Prijedora. Sada smo treći. Ali i na nivou gdje se
naša, fočanska tragedija više i ne mjeri.
Neću upisati ali mi glavom prozuja pitanje koje toliko puta
postavljamo i nikada do kraja ne tražimo odgovor. Govorimo kako znamo da
sloboda nema cijenu, ne razmišljajući o tome da se isto kaže i za svaki ljudski
život. Šta tek reći za hiljade, desetine hiljada. Ima li istine u onome: oni
nisu uzalud živote dali? Ginuli su za Jugoslaviju, a nje više nema. Postala je
brzo prošlost.
Srebrenica je već prošlost, današnjost je ovo u Krajini. Sutra
vjerovatno donosi još toga, tamo u Krajini, prekosutra i u ostalim dijelovima
Bosne. Do konačne pobjede, i slobode. Sloboda nema cijenu, i još je plaćamo.
Više i ne razmišljamo do kada. Rat je odavno konstanta, odnosi se istina polako
mijenjaju.
Uz ovo se nadovezuje i nešto u šta smo bili prestali vjerovati.
NATO je obnovio zračne napade na neke od četničkih strateških objekata. Prvi,
dvodnevni nalet je bio prekinut jer su četnici navodno bili pristali da udalje
artiljerijske položaje od Sarajeva. Ipak su NATO izviđači procijenili da to
nije urađeno korektno, prema dogovoru, već da su ih samo premjestili na druge
lokacije. Vjerujem u nekorektnost četnika, pa opet nisam sasvim siguran ni
koliko je NATO ozbiljan. Ostaje da vrijeme da odgovor.
Misli hoće još da nagađaju. Je li posrijedi samo priznanje, kajanje
zbog ranije ležernosti NATO saveza. Jedno od ranijih bombardovanja je
zaustavljeno kada su četnici oborili jedan avion, zarobili par savezničkih
vojnika. Ne bih da mjerim, i njihovi životi su nemjerljivi, ali u Srebrenici se
radilo o hiljadama ubijenih. Ne mogu da na broj u Srebrenici stradalih ne dodam
i sve one koji su početkom rata pobijeni odmah, ili zraobljeni pa kasnije
pogubljeni. Svijet i NATO su ćutali, čekali. Ne mogu ni da kažem kako je baš
tako moralo da bude. Možda je još rano da im se vjeruje?
Mogao je NATO djejstvovati prije Srebrenice, a trebao prije Foče i
Prijedora. Rata nije trebalo ni da bude. Hoće li ovim što NATO sada radi barem
doprinijeti da brže oslobodimo što nije trebao dopustiti da bude okupirano?
Još jednom zavrtjeh glavom, uzimam olovku i pišem da smo mogli,
trebali i morali osloboditi Bosanski Petrovac, i još gradova, prije Srebrenice.
Ovo nije rat, ovo je agresija, a UN i NATO postoje i da takvo što
sprječavaju, a ne samo kažnjavaju nakon što najprije dugo ćute i čekaju. Za
hiljade Srebreničana, za moga oca i hiljade naših očeva, NATO intervencija je
zakasnila. Kao i oslobođenje Bosanskog Petrovca.
***
Nakon nekoliko burnih, preburnih dođe i jedan miran dan. Koji
koristismo na različite načine. Ja sam nekoliko puta prošetao našim položajem,
kroz tišinu sam se divio svemu što smo ovdje uradili. Naravno, najprije sam u
sebi hvalio prirodu koja nam je sve to omogućila.
Nekoliko finih zaravni, pravilno raspoređenih dalo nam je mogućnost
da skladno razmjestimo naša tri šatora, u međuvremenu su postavljena još dva. Platoi
gdje smo postavili minobacače, kao i udolina u kojoj smo držali mine, samo su
upotpunjavali tu sliku.
Ipak, najduže se zadržavam gledajući pikete. Cjelokupna
konfiguracija je po tom pitanju bila nepovoljna. Tu sada imamo tri minobacača,
međusobno dovoljno udaljena da svaki od njih treba zasebne pikete za sva tri
osnovna pravca, a brojne male neravnice su dovele do toga da su se međusobno
ispreplitali.
U prilog je jedino išlo to što smo se poslužili štapovima
pravljenim od kleke, jedinog dostupnog drveta, koji istina nisu bili pravi ali
makar nisu bili ni visoki. Taman, da na vrhu svakog metnemo konzervu. Naravno,
svaki minobacač, i svaki pravac su imali svoje konzerve. I hrana nam je bila
takva, dobijali smo razne nareske, paštete, gulaše.
Navikle su nišandžije i na to na koji dio „piketa“ treba nišaniti.
Nismo smjeli dozvoliti da dođe do zabune.
Ali, gledajući ovako sa strane sve ovo skupa više izgleda
zanimljivo, simpatično, šaljivo, nego normalno i bezazleno. Uz obavezno
isticanje kako je naša dovitljivost još jednom došla do izražaja.
***
I tako, dok uživam šarajući pogledom po položaju i konzervama
prisjećam se još jedne zanimljive priče. Prepričavam je u sebi onako kako mi ju
je Izo Zametica pričao.
Bili su na nekom od položaja njih trojica skupa, Fudo Bećirbašić,
Mazalo i Izo. Držali su se zajedno, toliko da su i hranu držali skupa,
dijelili. Dotur hrane je kasnio, pa su posljednju zajedničku konzervu čuvali do
momenta kada je stigla informacija da bi nova hrana mogla uskoro doći.
Svi su bili prilično gladni, ipak se Fudo ponašao najgladnije. A
nisu imali neki raspored u vezi toga ko će kada „pripremati“ ručak. Potrefilo
se da je sada tu ulogu preuzeo Mazalo.
Mazala smo svi upoznali, najmanji je bio problem zamisliti njega kako
otvara konzervu. Malo je za takvog čovjeka reći da je smiren, oprezan, tih,
lijen ili mrljav. Jedina riječ koja ga kompletno opisuje je - tabijatli.
Tako je to izgledalo. Mazalo bi ključem zarezao jednom, pa bi se
okrenuo ostalima nešto rekavši. Sačekao bi da mu taj odgovori, pa bi se tek
onda nakanio da učini novi rez. Kada on to radi otvaranje konzerve mora
potrajati nekoliko minuta. Kada je neko gladan to mu se dakako učini još nekoliko
puta duže.
Fudo se dobrano bio ushodao. A Mazalo pri kraju posebno usporio.
Izo je primijetio koliko je Fudova nervoza narasla. Vidio je kako Fudo jedva
čeka da Mazalo završi, činilo mu se s ciljem da mu nakon toga otme konzervu i
prvi uzme svoj dio. Iz tog se razloga Izo držao smireno, tiho se smijuljeći.
Kad je poklopac konzerve konačno odvojen desilo se ono što Izo i
Mazalo nisu očekivali. Fudo jest brzo reagovao, ali na način na koji to gladan
insan neće učiniti. Samo hoće neko ko je mnogo ljut, bijesan.
Zaletio se Fudo i nogom nabio tek otvorenu konzervu. Bili su blizu
neke stijene pa se ona podaleko otkotrljala.
Kaže Izo da je Mazalo poplavio, valjda i prvi put u životu.
Plavetnilo je to zbog sad neke njegove ljutnje, bijesa. Izo se prestao smijati,
kaže da je samo osjetio kako su crijeva još jednom zakrčala. Glasno, nakon čega
su se smirila.
Izo nije znao šta reći. I njemu je ovaj put Mazalov tabijat igrao
po živcima, ali nije odobravao ni to što je Fudo uradio. Naravno, Fudo je sam
sebe ispratio s nekoliko sočnih psovki. Sjetio se i Mazala, i konzerve, i
gladi, rata, psovao je dok se konzerva kotrljala.
Nekako se sve smirilo u isto vrijeme. Konzerva se nije više
kotrljala, Fudo je prestao psovati, Izo razmišljati o svemu, dok Mazala bijes
nije ni mogao duže držati. Krenuo je niz padinu, s namjerom da pokuša naći konzervu.
Izo je navijao da ju je nađe, činilo mu se Fudo još više, obojica
su znali da se to neće desiti.
Kada se Mazalo vratio, bez riječi, svi su se počeli smijati. A
tri-četiri sata kasnije stigla je hrana.
Prepričavajući u sebi ovu priču toliko sam se zanio da sam
polusvjesno došao do same ivice našeg platoa. Tu ugledah jednu odbačenu, davno
iskorištenu, već pomalo zarđalu konzervu. Jasan mi je poriv da je šutnem niza
stijene. Ali se upitah zašto sam to uradio lijevom nogom. Odmah dajem sebi
odgovor, tako sam pogled pružio desno, u pravcu Foče.
i pojedena konzerva je još mogla
poslužiti
