Zlatni topi na gradu pukoše,
lijepoj Ajši krnu postaviše.
„Lijepa Ajšo, jel ti žao majke?“ 19.
septembar 1995.
„Što će meni biti žao majke,
u mog dragog bolju majku kažu!“
Drugi dan smo sasvim utvrdili šator, a puno smo uradili i na
pećici. Zapravo je spavati bilo mnogo ugodnije. Više se ni oni do vrata nisu
mogli žaliti. Što je važnije bili smo jako ponosni na sami projekat, što ipak
nije ispao fula. Vjerovatno će tokom noći malo da propusti na još par mjesta,
ali nakon još jednog krpljenja toga više ne bi trebalo biti. Sigurni smo samo
da će treća noć ovdje biti mjerljiva s nekim hotelskim boravkom.
Skoro pa nam je bilo krivo što se akcija nanovo odložila. Boravak
nam jeste sada ugodan, ali pripremanje drva baš i nije, i voda je podaleko, dok
ćemo morati početi ići i po hranu. Ugodno je, lijepo, ali neka ne traje dugo.
Nadali smo se skorom početku akcije. Htjeli smo to dočekati što
spremniji. Logor je, dakle, pripremljen, položaj također, elementi su bezbeli
sračunati, no trebamo biti sigurni kako će i naša mala osmatračnica da
funkcioniše.
***
Nekoliko boravaka na osmatračnici davalo je i osjećaje
zadovoljstva, ali i sumnji. Zaklonjenost je dobra, imamo prijegled širokog
pojasa, međutim sami ciljevi mogu biti problem. Što trebamo gađati prilično je
stjenovito, neće biti lahko uočiti gdje projektili udaraju. A zbog stjenovitog
područja značajno je da bi bili sigurni kada uopšte izbacujemo mine na stijene.
Podbacivanje bi predstavljalo samo čisto rasipanje mina.
Imao sam opravdanje da rađe utrošim nekoliko prije samog gađanja.
Prosta računica, treba iskoristiti noć. Male uvalice su dovoljno duboke da
nećemo otkrivati svoj položaj, dok ćemo svako padanje naše mine moći osmotriti.
Najprije sam o ovome pričao sa Seadom Pezom. Razumio me je, i
sasvim mu se dopala ideja. Odlučio sam da i on bude uz mene na osmatračnici,
zbog sigurnijeg uočavanja i procjenjivanja, ali i zbog činjenice da se jedan
moramo povraćati kako bismo ovima na položaju javljali korekture.
Hasana Podruga sam poštedio rada na položaju, on je taj koji će
dežurati uz telefon.
Da bih od bilo koga tražio odobrenje za upucavanje minobacača znam
da bi ono izostalo. Uvijek će razlozi biti štednja mina, ali i naša sigurnost,
sigurnost same akcije. Dakako je očekivati reakciju Komande kada čuje naša
ispaljenja. Hasan je dobio jednostavnu uputu šta da kaže.
***
Ostatak posluge se odlično snalazio pri blagoj svjetlosti
mjesečine. Tako je prvi projektil krenuo u dogovoreno vrijeme.
I Sedo i ja smo lahko uočili gdje je mina udarila, odnosno koliko
je zadrla u stijenu. Dogovorili smo da je to sedamdesetak metara ispod vrha,
izračunao sam koliko hiljaditih da sada podignemo.
Bilo mi je drago zbog ushićenja koje Sedo nije krio. Mnogo puta me
je pratio, nikada nijedne riječi, nijednog gesta ljutnje ili odbijanja, uvijek
do kraja odan, povjerljiv i siguran u sve što ja radih, najčešće u ime obojice,
ta poslušnost i bezgranično povjerenje zaslužili su i više od ove kratkotrajne
ushićenosti. Ovo je prvi put da je uopšte na osmatračnici, da lijepo vidi kako
osamdesetke deru.
Kad je vidio bljesak oči su mu bljesnule još jače. Jednostavno,
bilo je to ushićenje koje je iskreno koliko i zasluženo, koje ja nisam želio, niti imao pravo kvariti.
Ja sam taj koji će otrčati nazad i javiti korekturne elemente.
Mjesečina se slabo probijala kroz klekovinu pa nije ugodno bilo trčkarati.
Vratio sam se na par metara do Seda i tu zastao jer je druga mina već padala.
Sačekao sam čuti što je Sedo sada vidio.
Malo me je začudilo da je tražio da sad pedesetak metara spustimo,
ali nisam htio sumnjati. Tako sam i prenio na položaj.
Opet sam čekao na istome mjestu. Sedo je sada tražio da dignemo,
opet pedesetak metara. Vrtio sam glavom kroz mrak ali nisam htio odustati. U
glavi sam ponovo računao hiljadite, ali sam i oduzeo dva-tri.
Kada je Sedo još jednom tražio spuštanje, ovaj put četrdesetak
metara, jedva sam se suzdržavao da izađem gore i tražim da mi predstavi kuda su
sve padale. Ali sam odlučio još ovaj put odšutjeti. S tim da sam ovima na
položaju rekao da sačekaju par minuta, odnosno dok se ovaj put i sam izverem
skroz na osmatračnicu.
U momentu kad sam se smještao do njega Sedo je spremno izgovorio:
- Gledaj, jest lijepo!
- Šta? – pitah zbunjeno.
- Pa, kako udaraju u stijene.
- Kako to misliš? Znaš da će udariti u stijenu?
- Naravno. Mi smo njega odmah upucali, odmah je ona druga zveknula na
sami vrh stijene!
- A šta smo ovo poslije radili?
- Ma jebat ih, ima mina. Daj da malo uživamo. Ne znaš je li ljepše
kad zvekne na sami vrh stijene, jal ovako u po!
- Svašta... Tebi međer do zajebancije, a ne pitaš kako ću ja ovo
pravdati. Ne bi me čudilo da po silasku odavde provedem koji dan u Silosu.
- Ma jok ba, vjeruju oni u tebe. Lahko ćeš ti s našima. Nego, daj da
sad ispalimo plotun. Prvo jednu ispod stijene, a onda kroz par sekundi drugu
iznad, ali tamo malo dalje...
- Ne blebetaj. Prvo, čut će dva ispaljenja tako da iznenađenje na
koje ti ciljaš ne može biti. Drugo, zar nije dosta ove dvije-tri što smo pljunuli
bezveze.
- Što bezveze. Znaš da smo ih viđali po ovoj stijeni. Moguće da im je
tu negdje bajta. Ko zna, možda smo kojeg i pogodili. A i sada kao da će se oni
razumiti da su dva ispaljenja. Beli kad prva derne u stijenu ako su već negdje
zalegli ustaće. A onda druga će da napravi pravu stvar.
- Ma nemoj. No se ti uživio gledati kako sijeva. Dobro je.
- Što si takav? Ili pravdo pet ili sedam, isti ti kurac. Molim te!
- Uh. Hajde nek ti bude. Ali, još samo ove dvije. I odmah se tornjaj
naniže.
- To, ljubi te brat. Jebo mine, ionako će ih ostati, ko će to
tornjati naniže!
- Ne izazivaj više, dok se nisam predomislio...
***
Sišao sam ravno na položaj, i izdao naredbe. Pri tome sam nastojao
glumiti ozbiljnost, u čemu bi mi više pomagao mrak negoli glumačke sposobnosti.
Protiv je bila situacija. Iz Komande je već stigla reakcija. Zbog
čega me je Hasan nastojao odvratiti. Bezuspješno. Obećao sam Seadu.
Ne trebam više ništa skrivati, samo i ostale odobrovoljiti:
- Jesi li ti rekao Midu kako sam ja tebi – pitah Hasana.
- Jesam, ali... znaš Mida.
- Znam. Sad ću ja njemu sve razjasniti. A i otkud on zna koliko je
tačno osmatračnica daleko od šatora. Nisi mi stigo odmah javiti, i to je to. A
ja ga nisam ništa slago, reko sam da upucavam minobacač, što sam i radio.
- Hehe... Veli Mido „Reci ti njemu, ako mu ja izađem gori ima da ja
njega upucam!“ A najgore što su oni prvo pomislili da je negdje bio napad,
dolje ti je haman uzbuna bila.
- Jebiga, ne može sve biti idealno. Bitno je da smo mi upucali
ciljeve. Još samo da akcija krene, pa da mi dobro odgađamo, sve će oni ovo
zaboraviti. Osim toga oni su nas šutnuli ovdje, ima sad da nas i trpe. Odnosno,
da nas puste da radimo po svome. Neće Mido puno gunđati, znam ja njega. On je
to morao pred Komandom, sa mnom će on lijepo. Zna koji bi problem bio kada bi
meni pukao film i zatornjao se naniže. I ne moram sada, nego kada me neki drugi
put htjedne negdje zavaliti...
- Daj, badžo, ne nasmijavaj nas – Izo se ubaci u razgovor a pošto su
oni ipak završili s dva posljednja ispaljenja – e čuj tebi da pukne film!
- Hehe, badžo... Pa dobro, mislim i ja da neće. A zašto? Zato što će
Mido sad biti vrlo fin.
U tome sam bio apsolutno u pravu. Samo je na početku Mido zborio
malo težim glasom. Osjećao sam kako lagano razgovor prevodi u ono što ja trebam
malo drukčije čuti od onih koji su trenutno oko njega. Posebno mi je upečatljiv
bio pokušaj uvjerljivosti s tezom da je moja greška samo u tome što nisam
javio, tražio odobrenje za upucavanjem. Kao, odobrio bi mi.
Morao sam i ja malo igrati po njegovome. Slagao sam da je bila
gužva na vezama, a da nisam smio propustiti idealnu blagu mjesečinu. Naravno,
dodao sam kako je upucavanje obavljeno izuzetno uspješno davši garancije da će
tokom same akcije sve biti besprijekorno, da ćemo tada uštediti puno više mina
negoli smo ih sada prosuli.
