Teško je ljubit'
tajno,
jer ne smije biti
javno.
Jer ne smije niko
znati,
samo, draga, ja i ti.
Oči tvoje crne boje
ranile su srce moje.
Ranile su srce moje
oči tvoje garave.
Ja ti ljubih usne
bajne,
i to bjehu naše tajne.
Al' te tajne svako
voli,
pa i, draga, ja i ti.
Ja
sam prije večere odlučio još posjetiti Komandu čete. Kako sam pretpostavljao,
Ćasare nije bilo. Samo Eko.
Svejedno
je razgovor dao rezultate koje smo očekivali. Stalan boravak na Kikalu se i sam
nametao, već sutra večer ću moći Crnom odobriti odsustvo, ako to situacija ne
bude sprječavala, sve odabrane ću moći zadržati, kako je Ćasara već obećao, što
će važiti i kada se odlučim za vezistu i trećeg poslužioca.
S
druge strane, ja sam pristao na Ekov prijedlog da neko vrijeme našu stanicu
ustupim, odnosno da je stavimo u manevarsku ulogu. Kad se Ćasara vrati, tako
sam razumio, imaju nešto u planu. Neku diverziju, dubinsko izviđanje ili nešto
slično, uglavnom će im trebati stanica. Ako nama ne bude neophodna, pošto je
jedna svakako uvijek na Sniježnici. A dobar trkač, kakvih ima među vezistima,
za kratko vrijeme može strčati do Kikala.
Vjerovao
sam kako se ostali neće buniti, ali se nisam odmah vratio. Svratio sam do Fuda
Madeška. Naš razgovor nije potrajao, imaću cijelu noć da razmišljam koga ću
drugog ponuditi, a njemu nisam zamjerio. Nije krio da mu je drago što sam ga se
sjetio, ali se opravdao da nema snage odvojiti se od ljudi s kojima se tako
navikao. Uvjeravao me kako mi neće biti teško da taj problem riješim, tu je
puno ljudi koji će nam se rado priključiti, ali da je siguran kako ih u
njegovoj grupi ne trebam tražiti.
A
prije nego ću ući u našu kolibu da saopštim novosti, shvatiću kako i mi imamo
goste. Smijeh koji je dolazio iz njene unutrašnjosti je to pokazivao.
Momak
kojem sam pružio zadovoljstvo rada sa stanicom, a koji je kolibu bio napustio
kad i ja, ponovo je bio unutra. S jednim nešto starijim čovjekom, od kojeg se
skoro i ne odvaja, što sam primijetio dok smo danas radili, koji mu može, ali i
ne mora, biti čak i otac.
Osim
njih sam u kolibi zatekao još jednog mladića, kojem se imena ne mogoh odmah
sjetiti. Da sam ga već više puta viđao, tu dileme nisam imao. Što je potvrđeno
kada smo se rukovali, nije mi se predstavio. Valjda ću se sjetiti...
Dovoljno
je bilo nekoliko minuta. Čim ga je neko prvi put imenom oslovio. Bio je to Omer
Bostandžić. Meni najpoznatiji iz vremena kad je bio badžo mome amidži. Očito je
vijest o tome ko je sve ovdje došao brzo obišla i okolne položaje. Poznavao nas
je redom, Salko je čak iz istog sela, pa nije želio propustiti priliku da nas
vidi. Inače je pripadao onima koji većinu dana i noći provode na nekom od
položaja, i samo rijetko dolaze ovdje se malo odmoriti. On je danas imao jak
razlog, ne samo želju da se vidi s nama. A da bih ja to shvatio bilo je
potrebno da ona dvojica odu.
Dok
je Mufo njih ispraćao, Omer je požurio da mi se obrati.
-
Imam te nešto zamoliti – u njegovom je glasu bilo
osjećaja kao da se i bolje poznajemo, ali i da je ovo nekima već stigao
došapnuti – da te pitam bi li mogao večeras Salka pustiti sa mnom. Treba mi da
nešto dobavimo iz sela. U pitanju su neke lične stvari, ali, nemam šta da
krijem, i dva kanistera s rakijom. On zna gdje je čamac, a sam ne bih ni bio
kadar sve dobaviti. Uglavnom ga neće biti sutra cijeli dan. Da ne objašnjavam,
samo se tokom noći možemo vratiti. Tvoje je samo da ga sutra nekako sakriješ,
mada ne vjerujem da će iko i pitati. On i nije puno ovdje bivao, mi smo
uglavnom noćivali na položaju, a posebno što je zadnjih nekoliko dana bio tamo.
Ako neko i upita, ti samo reci da je otiš'o kod rođaka, kod mene. Nikom Drinu
ne spominji. Naravno da neće biti 'nako. Dva su velika kanistera u pitanju.
Jedan meni i mojima, drugi vama ovdje. Ja mislim da ne može poštenije.
Dopala
mi se njegova direktnost i iskrenost. Još više poštenje o kojem je govorio.
Tačnije, kanister koji će stići u našu kolibu kao rezultat moje dobre volje.
Jeste da mi je do mozga dolazio i signal kako se može dogoditi da ovaj njihov
plan ne uspije. Možda do sela i ne dođu živi, možda samo ne uspjednu pronaći
pomenutu rakiju, a možda je ona samo izmišljena kako bih se ja lakše
odobrovoljio. To zadnje sam najlakše isključio, već sam nekoliko puta obećao
sebi da ću ovdje izbjegavati svaku vrstu sumnje, koliko god budem mogao. S
druge strane mi se čini preglupim izlaganje takvom riziku, bez pravih razloga.
Odbijao
sam i signale koji su upozoravali na moguću negativnu reakciju Ćasare ili bilo
koga drugog. Od svega su jači kanisteri!
Vremena
za razmišljanje nemam puno. Koliko im se žuri poći shvatio sam na osnovu
Omerove nestrpljivosti, iskrenosti i direktnosti. Ipak sam dva puta pogled
prostro duž cijele kolibe. Činilo mi se kako sam naišao na odobravanja. Izuzmem
li Crnog, na čijem se licu dala pročitati trunka neslaganja. Ne u pitanju
njihovog puštanja, već što jednako raspoloženje nisam pokazivao i par sati
ranije.
Niti
sam želio porediti, niti trčati da Crnom hvatam muštuluk o dijelu razgovora s
Ekom koji će njega najviše zanimati. S jedne bi strane moglo izgledati da se i
trenutno kolebam, a s druge ne bi išlo u prilog mojim nastojanjima da se Crni
čim prije osjeća punim članom našeg društva. Uostalom, iskreno, on je
saglasnost dobio od Eka a ne od mene.
Na
kraju, primijetio sam kod svih pripravnost na samo jedan moj mogući odgovor.
Slutio sam uzrok, biće da je neko šaptanjem dotjerao Omerovu priču.
Ta
njihova se procjena sad predstavljala kao jedini problem. A ja ga nisam htio
praviti većim.
-
Ako je Salko raspoložen, ja ne vidim način da ga
spriječim – u trenutku se sjetih kako ću pokušati spojiti sva svoja prethodna
razmišljanja – možda ja na njegovom mjestu ne bih ni pitao, samo pošao i rekao
„ja odoh“. Ja sam takav, bio i sad sam. Koliko sam samo puta rahmetli Husu tako
stavio pred svršen čin. Kad god bi mi nešto ispalo, a jedini mi problem bio taj
što bih u to vrijeme trebao biti na poslu, ja sam to tako rješavao. Ako su
posljedice manje od onog što mi je to značilo. Nekad sam ostajao bez pola
dnevnice, nekad i bez cijele, nekad sam morao odraditi, a nekad je znalo biti
kao da nisam ni išao. Svejedno, ja sam uvijek bio zadovoljan.
-
Nemoj, ako se plašiš za sebe – na Salka početak
moje priče nije djelovao kako sam ja želio – nemoj da ispadne kako sam te ja
nešto zajeb'o. Bilo je i dosad sličnih situacija, znamo mi da niko nikog ne
može negdje pustati a da se ne osjeća odgovornim. Ako se nešta desi, svak bi i
sebi prebaciv'o... Ali ako će se nešta desiti, to se ne može spriječiti, samo
odgoditi za neki drugi put. Meni je krivo što je ovo došlo ovako brzo, što se
još nisi sasvim uklopio ovdje. Kažem, ako ćeš se sutra vazdan tresti i sikirati
zbog ovog...
-
Hajde, hajde – morao sam ga prekinuti – već
kasnimo na večeru. Dok jedem ne volim da me iko prekida. Ako prije završite, ne
morate ni alajhimanet reći. Ja ću još samo jedno kazati: svoje tintare ne
morate donijeti, ali te kanistere morate!
-
Ne bi mi čekali večeru – Omer je već bio na
nogama – ne znamo kako će vrijeme biti, kad će biti najbolje da preveslamo
Drinu. Zato je bolje da što prije pođemo. Imam ja u rancu hrane za obojicu. A
mi smo se dogovorili, nikom ni riječi. I nemoj se puno sikirati, mi smo stari
vukovi, nije nam prvi put. Ako ko upita za Salka, kod mene je, kao što sam i ja
kod njega!
Mufo
se upravo vratio i čuo zadnje Omerove riječi. Pokušavao je nešto shvatiti, ali
će prije biti kako mu je proradilo „sedmo čulo“. On je prethodno očito bio
izvan Omerovog šaputanja, ali je osjećao kako mu se želje poklapaju s onim što
se sada dešavalo. Samo zbog toga se uopšte nije miješao. Pridružio se ostalima
koji su pola minute samo gledali u mene, kao da bih ja trebao još nešto reći.
-
Je li ja to vidim da vi još sjedite tu!?
Vjerovali ili ne, nešto sam ogladnio – prekinuo sam njihovo čekanje, makar da
se još jednom nasmijemo.
Poslije
ovih riječi, njih dvojica su već kretali prema vratima. Džemo i Zaim su pošli za
njima da ih direktno isprate.
I
nas trojica napuštamo kolibu, ali se okrećemo drugoj strani mraka. Koristim
vrijeme do kuhinje da u najkraćem Crnog upoznam kako se već može prisjećati šta
bi nam sve sutra večer mogao dobaviti iz sela.
