Daj đevojko da jednom
poljubim.
daj đevojko daj, daj, daj
Ne smjem dragi karaće
me majka.
daj đevojko daj, daj, daj
Ak te kara, ti bježi
kod mene.
daj đevojko daj, daj, daj
Lijepo će te dočekati
majka!
daj đevojko daj, daj, daj
Smislio
sam način kako da Crnog ne pustim u selo. Objasnio sam kako ne želim Ćasaru
dovoditi pred svršen čin, odnosno da trebamo sačekati njegov izun. Složio se da
je to ispravno, mada nije skrivao skepticizam u pogledu njegovog raspoloženja.
Više je vjerovao da ćemo dobiti neki šator koji će se naći na Sniježnici, nego
što će naša ideja naići na razumijevanje. Ja nisam mislio tako, ipak sam mu obećao
da ću u tom slučaju, kad već budemo ovdje noćijevali, svakako razmisliti o
njegovom puštanju do sela, kako bi nam donio sve za šta pomisli da nam je
potrebno i da nam može koristiti. A, ono u šta ni jedan nismo sumnjali je
Ćasarina saglasnost s našim namjerama stalnog boravka na položaju.
Da
budemo još sigurniji u to pomogla nam je kiša koja nas je ponovo iznenadila.
Zbog nje smo radove prekinuli.
Šuma
nas je prilično štitila, samo zato što je kiša bila znatno slabija nego jučer.
Znamo da uvijek neće biti tako. Spavali ili ne ovdje, nama treba bolji zaklon.
U vidu bajte o kakvoj smo govorili. Teško ćemo doći do skloništa koje će
potpuno zadovoljiti sve naše potrebe.
Osim
toga, suočeni smo i s dilemom kad su u pitanju minobacač i mine. Po ovakvom
vremenu nikako nije dobro vršiti njihov transport. Čak nam je bolje na smjenu
stražariti, pa makar se stražari pod homorom krili. A za večeras smo se složili
da ih same ostavimo, ponijećemo samo nišansku spravu. Ukoliko se to od nas bude
zahtijevalo, neko se već može vratiti odmah poslije večere.
Drugi
dogovor za koji smo iskoristili ovo loše vrijeme je pitanje popune naše ekipe.
Bolničara smo već prihvatili, Jusmance još rađe, na vezisti nećemo insistirati,
ali hoćemo za još jednog poslužioca. Nisam Fuada pominjao, dok ne obavim
razgovor s njim. Sav ovakav dogovor je spona naših potreba i očekivanih
mogućnosti.
Čim
bi kiša još umanjila, neko bi se odlučio prošetati rubovima. Tmurno vrijeme oko
nas, uz maglu cijelom dolinom, omogućivali su slobodno osmatranje bez straha da
ćemo biti primijećeni. Naravno da se ni ciljevi nisu vidjeli, ali jeste jasna
predstava o njima.
Ko
god je išao do tamo bio je oduševljen viđenim, odnosno shvaćenim. Osmatranje
gađanja nam ne smije biti problem, sve će, dakle, zavisiti isključivo od nas.
Isto tako, očarani smo i bezbijednošću samog položaja. Uvjereni smo kako nećemo
ni biti otkriveni, ali pošto uredimo sklonište bićemo i potpuno bezbrižni, za
slučaj da koja četnička granata zaluta, što se nikad ne može isključiti.
Istina
je da ćemo se oko kopanja svojski morati potruditi, ali smo već pristali ne
žaliti ni ruke ni dlanove, ni alat. Još je Crni otkrio kako dolje u selu ima
zakopanih pet litara benzina, čime ćemo riješiti i pitanje pokrivanja
skloništa, s obzirom da na Sniježnici ima dovoljno motornih pila.
Naš
način da razbijemo tmurno predvečerje upotpunili smo ja i Zaim, izvještajem o
urađenom na pripremi ciljeva. Pohvalili smo ono što su Jusmanci već imali
spremno, i obrazložili da smo dodali desetak potencijalnih ciljeva. Dopunjavaćemo
u hodu, kako se koji bude javljao, što će ići brzo, pošto smo već obuhvatili
kompletan rejon, već ga podijelivši na tri sektora, odnosno tri osnovna pravca.
Pojasnili smo to kao još jednu značajnu prednost ovog položaja, tokom samog
gađanja ćemo lako i brzo prenositi vatru s jednog na drugi kraj.
***
Znatiželjnima
smo to još pojašnjavali, dok smo se polako kretali prema logoru. Kiša je
neočekivano pojačala, kad se čuo poziv s radio-stanice. Skoro sam bio zaboravio
na nju, ali je zato žurio momak koji se dobrovoljno ponudio da je nosi. Nosio
ju je i trčao.
-
Javi se – želio sam mu pružiti priliku da je
osjeti, da nahrani neskrivenu „zaljubljenost“ u nju – samo reci „Bosna na
prijemu“... Moraš držati stisnutu tu ručicu na slušalici, kad ti govoriš!
-
Ima telegram – izvještavao me, pošto je potvrdio
prijem, opet mi je pružajući.
-
Reci „spreman“, i ponavljaj za njim naglas sve
što bude govorio, al' zapamti da stalno moraš stiskati i puštati tu ručicu, da
bi jedan drugog čuli!
-
Spreman... dvanaest zarez... tri zarez...
prijem... – momak je zbunjeno, još uvijek i malo nesigurno slijedio moje upute.
-
Kako sam i mislio – laknuće mu kad čuje moj
komentar, pošto je završen prijem telegrama – traže da im javimo vatreni
položaj. Dobro, sad ćeš im reći, pošto prozoveš, znaš već „Bosna zove Drinu“,
kad se javi, da imamo telegram. A kad javi da je spreman, samo ćeš ponavljati
za mnom!
-
Bosna zove Drinu... imamo telegram... deset
zarez... dva zarez... deset zarez... devet zarez... dvadeset šest zarez...
trinaest gotovo... prijem!
Svi
koji su bili blizu, bili su i malo zbunjeni činjenicom da sam telegram
izdiktirao napamet. A da ne bi pretjerali s divljenjem odmah sam im pojasnio.
-
Sinoć sam javio kako smo obilazili rejon, odnosno
tri pogodne lokacije. I da ćemo se danas opredijeliti, pošto pogledamo još
jednu. Zanimalo ih je jesmo li to uradili. A ja sam još sinoć iskoristio
vrijeme da šifre slova naučim napamet, malo sam ponavljao dok su Zaim i Bersim
šarali kartu, a i nije to neka mudrost, šta je trideset slova, odnosno šifri. Možda
još nisam sto-posto siguran za svako slovo, ali sam „Kikalo“ baš naučio.
Primijetio sam da je naš položaj upravo u rejonu Kikala. To je pravi naziv.
-
Kikalo je ona dolina iza, odnosno onaj greben –
Bersim me pokušavao korigovati.
-
U redu. Ali naša kosa i nema ime ucrtano na
karti. Ne mogu im javiti da smo na Pogledalima, kad jedna imaju ucrtana, ali
kilometar i po desnije. Da ih ne zbunim, da ne bi tražili da gađamo što ne
možemo, ili nas pogrešno navodili ako bude ciljeva koje oni budu vidjeli a mi
jok.
Bersim
je klimao glavom, a momčić blistao onom dječačkom srećom pošto nije ništa
„zabrljao“. Još sretniji je bio poslije mog dopuštenja da i dalje nosi stanicu.
Bilo
je lijepo gledati ga kad se nakon nekoliko minuta, ovaj put samostalno javio na
poziv:
-
Bosna na prijemu... spreman... deset zarez...
trinaest zarez... trinaest zarez...
-
Dalje nije potrebno – osmjehnuh se, više sebi,
nego iz namjere da previše zbunjujem ostale ili prekidam novi nalet
zadovoljstva na licu ovog momka.
-
... jedan zarez... devetnaest zarez... dva
zarez... dvadeset pet zarez... šest zarez... dvadeset gotovo... prijem – momak
je završio prijem telegrama, shvatajući da tako treba, bez obzira što je i sam
čuo moj usputni komentar.
-
Jebaji ga sad – a i ja sam paralelno pojašnjavao
– sad traže koordinate. E, to nek malo pričeka, ne mogu sad po kiši da vadim
razgovornik, a brojeve baš i nisam sažvakao. Pošto nam na karti položaj dođe na
samu ivice stijene, ne bih lupetao. Da ofulim koji broj pa da ispadne kako smo
se spustili ispod stijene, ili još i gore, da smo u po stijene. Mogu sačekati
desetak minuta, toliko nam treba pa smo u kolibi.
Tih
deset minuta koje sam pomenuo niko nije ni riječ progovorio. Prisutan je bio
osjećaj kako se iza ovakvog početka može očekivati slijed koji će dovesti do
mogućeg zahtijevanja naše vatre, čemu se u ovom trenutku niko ne bi obradovao.
Čak mislim da se u cijeloj koloni više zadovoljstva zadržalo na licu ovog
momčića, nego svih nas ostalih zajedno. Naravno, čim sam mu obećao kako će i
taj telegram sam poslati.
Sve
skupa je uticalo da punih pola sata u našoj kolibi bude vrlo napeto. Toliko je
trebalo da i posljednji odahnu, shvatajući kako je zanimanje otud za naš tačan
položaj samo nešto što se i podrazumijevalo, što smo mi sami trebali javiti i
prije nego je to od nas zatraženo. To je informacija koja se na Trebovoj treba
znati već sada, a gađaćemo tek kad za to dođe vrijeme.
