Grad gradila b'jela
vila,
ni na nebu ni na
zemlji,
već na grani od oblaka.
Na grad gradi troja
vrata,
jedna vrata sva od
zlata,
druga vrata od bisera,
treća vrata od škerleta.
Što su vrata suha
zlata,
na njih vila sina
ženi.
Što su vrata od
bisera,
na njih vila kćer udala.
Što su vrata od
škerleta,
na njih vila sama
sjedi.
Nakon
dobrog ručka poželjno je malo odmoriti. S tim da moj odmor može biti i aktivni.
Bio sam na osmatračnici, našao i svoj grmen, kartu sam više puta tabirio,
svejedno još je rano da mogu reći kako sam ovladao okolnom prirodom. Možda mi
nešto bude jasnije pošto malo bolje proučim Bersimove skice. No, i to će
sačekati.
Tek
što sam skice prostro ispred sebe, postade jasno kako ni ostali neće
pretjerivati s odmaranjem.
-
Hajde, prije nego ti i Zaim poskidate te ciljeve,
daj da vidimo gdje ćemo kopati sklonište – malo me Džemo iznenadio naglašavanjem
bitnosti ovog pitanja.
-
Ne znam ja, ne bih se miješao – nisam znao da li
je Džemo ovu priču započeo iz svoje glave ili je nagovoren od nekoga od
ostalih, pa sam i vrdao odgovorom – ja sam mislio da ste pregledali ovaj dio,
našli gdje je možda malo lakše kopati, ono gdje smo minobacač postavljali je
katastrofa. Ne znam, nisam siguran ni da ćemo moći. Bojim se da je svuda kamen
ispod nas.
-
Moramo nešto. Šta znamo...
-
Znam!? Ali ćemo, taman, odavde ispaliti hiljadu a
ne trideset i šest mina. Prvo, četnici nikad ne mogu pogoditi da smo ovdje.
Drugo, ako i pogode, tako su male šanse da će izbaciti tačno ovdje.
-
E, zbog to malo mi moramo nešto iskopati. Ako ne
može ovdje, onda može negdje dolje ispod.
-
Ja ne vidim svrhu za dolje. Ako igdje padne, doli
će. Ja ću radije za homoru ovdje, nego trčati dolje u sklonište.
-
Ti možda i bi, ja bogami ne bih! – konačno se i
Mufo javi.
-
U redu je, rekao sam. Ja se slažem šta god
odlučite. Samo predlažem da to bude ovdje. A ako se vi opredijelite za dolje,
nisam ja rekao da vam pomoći neću, samo da se ja dolje neću sklanjati. Mada i
dalje duboko vjerujem da nam ne treba nikakav.
-
Za koliko ljudi? – Džemo se već pridizao.
-
Najmanje deset. Nas šestorica, plus Jusmanci, pa
bolničar, i još bar jedan-dvojica.
-
Kopaćemo za dvanaest – Salko je imao svoje
razmišljanje – jebo i sklonište ako nije komotno. A isto ga je, dva-tri čovjeka
više ili manje, svakako smo najebali. Daj Bože da i za heftu budemo gotovi.
-
Daj Bože samo da stignemo prije nego nam zatreba
– morao je i Zaim nešto reći – ne zaboravite da nas čeka još jedno sklonište.
Za mine. Drukčije ih ne smijemo ovako blizu držati. Do tada, ja bih ih odvuk'o
negdje u dolinu, podalje od nas.
Ovim
su priča, ali i odmor završeni. Džemo je već ocrtavao buduće sklonište, Crni mu
se odmah pridružio. Ostali su se laćali krampova i lopata.
-
Idemo mi, Zaime, s Bersimom da prenesmo ciljeve
sa skice na kartu. Nek su elementi spremni, mi već večeras moramo izvijestiti
da smo spremni za djejstvo!
-
Mogli bi malo požuriti – Mufo me očakivano oštro
pogledao, mada se suzdržao od težeg komentara nešto je još morao dodati – kad
budemo gađali onda će svako raditi svoj posao, ali će nam i tada sklonište
svima jednako trebati. Svako će gledati da negdje guzicu skloni!
Uzdržao
sam se i ja od odgovora. Znao sam da smo obojica u pravu, pa je svaka dalja
polemika suvišna.
Ipak
sam nas odlučio skloniti iz njihovog vidokruga. To što je toliko ljudi u
ispomoći i ne znači da nas mijenjaju. A oštri odjeci krampova, koji su se
odbijali od kamenje, dopirali su jasno i do nas i potvrđivali kako nisam
pogriješio.
I
pored toga se uspijevamo koncentrisati na svoj zadatak. Zaim se dosjetio da
iskoristimo planšetni papir koji je pred polazak dobio od Sutka, da ciljeve
umjesto na kartu unesemo na njega. Lako smo odabrali kvadrat u koji smo unijeli
naš položaj. Poslije čega sam dao da njih dvojica nastave. Čim bi Bersim
pronašao neki cilj na karti, Zaim bi ga ucrtavao na papir. Ja sam se posvetio
računu. Ovakvu podjelu sam objasnio vjerovanjem da Zaim bolje poznaje ovaj
kraj!
Bio
sam nešto brži, pa sam se povremeno nadvirivao i nad kartu. Ne iz sumnji da oni
ne rade tačno, već da u glavi pripremim i još poneki cilj, koji Bersim nije
predvidio. Pažnju sam obraćao na raskrsnice, zatim vidljivije dijelove ceste,
česme i izvore u i oko sela...
-
Dođi odmah ovamo – Salko me iznenada prekinuo.
Nisam
tražio pojašnjenje. Tako da sam po dolasku bio donio pogrešan sud.
Vidljivo
je bilo da kopanje ide još i puno teže nego smo se i bojali, sloj zemlje nije
išao dublje od deset centimetara, sve ispod je bio kamen na kamenu, ali oni
nisu razmišljali da je to dovoljan razlog da odustanu.
-
Dumamo na koju ćemo stranu okrenuti ulaz – Džemo
je bio taj koji je to obrazložio.
-
Dolje – ja sam to izgovorio kao da se to
podrazumijevalo i bilo jedino i logično.
-
Zbog čega misliš da treba baš dolje? – Crni je
nakon nekoliko sekundi riješio zatražiti moje objašnjenje.
-
Iz više razloga. Jedan je i nagib terena. Vidite
kako je jebeno kopati. Teren pada dolje, zato je najbolje ulaz kopati ovdje –
pokazivao sam desni donji ćošak – osim toga, sklonište za mine ćemo praviti
tamo na drugoj strani. Ako stignemo, ovo je pravo zajebano. Ako i ne stignemo,
opet ćemo ih držati tamo. Nešto sad razmišljam da možda od Ćasare zatražimo
kakva šatora, da ovdje i noćijevamo. Ne isplati nam se ovoliko dangubiti, još
trebamo biti i bliži, ako ranije zatraže da gađamo.
-
Imam ja kući ceradu od kamiona, znaš kakva se
bajta more od nje napraviti – Crni je skoro jedva dočekao da čuje jedan ovakav
prijedlog.
-
To bi moglo biti super. Samo, kako bi smo je
dobavili?
-
Lahko. Daš mi konja, pustiš me večeras kući, i
eto mene s ceradom ujutro. Prije nego vi siđete.
-
Dobro, o tome ćemo se dogovarati poslije. Da ja
sad kažem najvažniji razlog. Zapravo, još jedan prije. I ta naša bajta će biti
dolje u dolini, pa ako bi kad iz nje trčali prema skloništu, ovaj bi nam ulaz
došao najbliže. Zamislite da trebamo obilaziti skroz s gornje strane. Međutim,
najvažnije je to, ako samo bolje pogledate sami teren i razmislite gdje bi
granata najprije mogla pasti!? To je svakako negdje na livadu. Dakle, iznad
skloništa. Teško da može negdje u šumu, vidite da su grane skoro isprepletene.
Ili će pasti na čistinu, ili rasprsnuti na granama homora. Jedino, da hekne
tačno na sklonište.
-
Ili direktno u ovu homoru – Džemo je pokazivao na
homoru koja se nalazila na samo par metara od mjesta gdje sam ja zamišljao
ulaz.
-
Tačno, ali je vjerovatnoća za to jedan promil.
Zapravo i manje. Ako budemo i toliki baksuzi, valjda nećemo i sto puta veći, da
potrefi baš na određeno mjesto, pod određenim uglom, pa da se raspadne tako da
nam ulaz zaspe gelerima. Zato ja tvrdim da nas ova homora štiti, a ne da nam je
opasnost. Ipak, ja sam vam već govorio, još dok smo amo išli, da ja neću
komandovati na svoju ruku. Za sve ovakve situacije ću dati priliku da se
glasanjem dobije volja većine. Ja stvarno ne želim nikog sam nositi na duši.
Odoh ja zovnuti Zaima i Bersima, usput ću njima ponoviti svoje razloge, a do
tada vi razmišljajte o svojim. Čućemo i njih, i na kraju glasati.
-
Moja logika je – Džemo je iznio svoje različito
mišljenje čim smo nas trojica stigli – da ulaz treba biti baš s druge strane.
Prema minobacaču. Ja vjerujem kako ćemo prije biti gađani dok smo na položaju
nego u bajti. A tako bi najbrže mogli uletiti u sklonište!
-
Ja mislim da je komandir u pravu – Crni se javio
sljedeći, s tim da je teško procijeniti je li to njegovo stvarno mišljenje ili
se radilo o pokušaju lakšeg dobijanja moje dozvole da noćas noći u rođenoj kući
– svakako ne možemo odmah svi nagrnuti na vrata, pa je i bolje da se prvo sklonimo
ispod skloništa.
Diskusija
je potrajala duže od petnaest minuta. Javljali su se svi, makar za riječ ili
dvije.
Nekima
je bilo svejedno oko konačnog izbora ali im je cilj bio još malo produžiti
odmor, drugi nisu bili naviknuti na ovakvo odlučivanje, demokratsko, pa su ga
željeli bilo kako iskoristiti, ali su se svi opredjeljivali za jedan ili drugi
prijedlog.
Već
tada je bilo izgledno da će se kopanje nastaviti na mjestu koje sam ja
predložio, a dizanje ruke za moj prijedlog je isključilo potrebu da se o
Džemovom i izjašnjavamo.
-
Meni se ovo ne dopada – tek jednu minutu kasnije
se oglasio Salko Pendek, potvrđujući kako nisu baš svi podigli ruke – mislim da
smo ulaz trebali ostaviti odozgo!?
-
Zašto to misliš? – bio sam znatiželjan, pa sam
stoga izbjegao da pitam zašto i taj prijedlog nije ranije ponuđen.
-
Ne znam. Samo mi ovo nikako ne miriše na dobro.
