Ja te ljubim djevo
mila,
više nego cijeli svijet.
Više nego soko svoju
goru,
više nego leptir
cvijet.
Ako i ti ljubiš mene,
svanuće nam sreće čas.
I do groba nikad niko
rastaviti neće nas.
Jednako
iščekujem ručak, ali se ja dajem i nekim drugim razmišljanjima. Zbog čega ne
bih do kraja iskoristio pomoć koju je Ćasara ponudio?
Jusmance
sam već kaparisao, a sasvim sam zadovoljan i bolničarem. Naravno da mi te
njegove vještine nisu poznate, ali ga dobro znam od ranije. Kao i kod većine
onih koje znam, poznanstvo je vezano za srednjoškolske dane. Faruk Kovač, za
jedne Horo, za druge Pijevac, a meni svejedno, trebao bi od mene biti stariji
godinu ili dvije, a koliko me sjećanje služilo ne radi se o lošem momku.
Svakako
mi je drago što je to on, a ne neko koga bih tek trebao upoznavati. Kao što je slučaj
s ponuđenim vezistom. Mnoge ljude je lako upoznati po ćehri, ali Munib
Kovačević pripada onoj najrjeđoj, grupi zagonetnih. Najbliže bih ga uporedio s
našim Zaimom, često djeluje ozbiljno, zamišljeno, tada i namrgođeno, ali kada
se nasmije onda zari prijatnom toplinom. Ne mogu imati ništa protiv Muniba,
prvi put ga vidim, ali neću ni odmah insistirati na njegovom prihvatanju.
Možda
to pravo ostavim za nekog drugog, stigao sam ovdje prepoznati još nekoliko
momaka.
Fuada
Madeška čak odlično poznajem, ako bih se samo ja pitao ni sekunde ne bih bio u
dilemi. Ipak ću prvo direktno s njim popričati, ako bi bio zainteresiran za
mjesto u posluzi bio bi riješen i problem o kojem u Zamrštenu nismo stigli
razmišljati. Ako već ne moram biti na osmatračnici, a red je da Zaimu povjerim
računanje, ne bih trebao bježati od bar radio-stanice, ako efikasno nišanjenje
ovisi od dobro uvježbanog para nišandžija-njegov pomoćnik, na čemu sam tamo i
najviše insistirao, onda nikako nije pošteno da kompletno posluživanje spadne na
samo Mufa i Salka. Bez obzira što su tako vrijedni, što bi se reklo „rođeni“
artiljerci. Fudo je također vrijedan, njih trojica bi mogli odraditi ono što
inače rade četvorica-petorica... Ako ne bude raspoložen, onda ću razmišljati o
Nijazu Humiću, ili nekom trećem.
Sad,
svakako stiže Safet Madeško. Kuhar. Koji bi možda i jedini mogao biti ne baš
oduševljen našim dolaskom. To što je za nas zadužen na Sniježnici je još i
sasvim normalno, ali da nam svaki dan ovdje dogoni ručak...
Ja
nisam htio još o tome, ali jeste Džemo:
-
Daj da se dogovorimo – nama se obraćao, ali tako
da ga i Safet čuje – da nikako ne ručavamo ovdje. Nije nam neobično. Samo, neka
nam se za večeru malo pojača. Nema smisla da momak svaki dan silazi radi nas.
Hajde sad kad nas je dvadeset, ali kad bude samo nas sedam-osam...
-
Slušaj momak – samo prividno ozbiljnim tonom,
Safet odluči da ga presiječe – ako ti se jede, jedi! I ne pričaj puno. Niti se
ti šta sikiraj, nisi radi toga ovdje. Nemoj da mi kutl... pušku izbijaš iz
ruku. Ako ćete vi ovdje noćivati, ja ću vama dogoniti i ručak i večeru, i
doručak!
Možda
je još nešto rekao. Nema veze, nije ni važno, ovo je dovoljno.
Ta
njegova ideja nije loša, možda je samo još rano da o njoj naglas razmišljam.
Neka je u podsvijesti, ako situacija zatraži već će se lako aktivirati.
Sad
mi se još jednom uvjeravati u njegovo kuharsko umijeće. Usput se prisjetiti
Latifa Odobašića, mada razlozi njihovih sličnih reagovanja nisu isti. Istina,
obojica djeluju kao ljudi koji nikako ne bježe od puške, Latif više zbog onog
što je zadesilo njegovu porodicu i naše selo uopšte, a Safet zbog mladosti,
drskosti, odvažnosti. Činjenica je kako je ovdje situacija s naoružanjem još
kritičnja nego na Trebovoj, cijevi ima ali je puno manje automatskog. Stoga je,
u takvoj situaciji, tako spretne kuharske ruke i grjehota umjesto kutlačom
zauzimati kakvom lovarom.
A
sve ovo što nam se ovako brzo dešava, sva pažnja koja nam se pokazuje, dotičem
se i takvog razmišljanja, blizu je da prijeđe neke granice. I da dosluti nešto
što baš neće biti dobro.
Ipak
je uz ovako ukusan ručak neprimjereno više o tome razmišljati. Dok je lijepo,
treba uživati.
