Lehini brčići su iz dana u dan rasli.
Vens-Ovenov plan je na Palama odbijen, iako su oko nas događaji nastavili biti
kao da primirje traje.
Na drugim ratištima i nije tako, čak je s
ustašama žešće nego ikad. Prema tome se ravna i diskusija u logoru. Optimisti
još vjeruju, pretpostavljaju kako četnici hoće da pokažu kako trebaju dobiti
više nego im mir nudi, dok se ustaše po običaju žele usputno okoristiti.
Vijesti s radija, koje javljaju kako ni jednima ni drugima ne uspijeva u
nakanama, navode te optimiste da žive u nadi kako će ubrzo ići nova mirovna
konferencija, sa žešćim pritiscima, i sa shvatanjem ovih kako niko ne može
dobiti koliko želi...
Dok je stanje oko nas ovakvo, sami se
snalazimo za događaje koji će nam popuniti mjesta u sjećanju. Proizvodimo interesantne
dogodovštine, koje ćemo zvati anegdotama samo zato što u njima rata i ne bi
previše. Ne prođe niti jedan dan a da se sutradan nešto iz njega cijelim
logorom ne prepričava, a nadalje će svako uglavnom pamtiti one u kojima sam
sudjelova.
Zuhdija je tražio svakome u bataljonu mjesto
na kojem će najviše doprinijeti. Slušao je savjete drugih, što će mu se od
mnogih i zamjerati, što ga kasnije možda može nekako i koštati, jer to neki i
zloupotrijebljavaju.
Sutko je bio uporan da se ja vratim među minobacačlije,
opet očekuje neke osamdesetdvojke, Zuhdija je odmah pisao naredbu. Meni se od
Trošnjana nije išlo, ali sve manje i na Varize.
U Kerleta Lukama je vrijeme sada jako lijepo, obuka
brzo prođe pa ostane vremena za igrati fudbala. Toga na Varizima nije bilo, pa
kada dođe vrijeme da Trošnjani idu na smjenu, objasnih im kako se naredbe
trebaju poštovati bez obzira sviđale nam se ili ne.
Ali, ne odoh ni s minobacačlijama njih smijeniti,
tamo sam objasnio kako je meni važnije ono što sam sam u srcu odlučio - od ma
kakve naredbe. Isto sam ponovio i kroz tri dana, tako da je Huso Alibašić,
samozadužen za statistiku bataljona, jedva dočekao da me upozori:
- Mogo
bi se ti, Učo, već jednom odlučiti!?
Huso je bio sasvim u pravu, ali se ni ja ne
stidjeh puno više od onih što položaj izbjegavaše na neke druge načine. Čak sam
se pravdao i „objašnjenjem“ kako je u logoru puno zanimljivije nego na
položaju, te da sam tu i potrebniji, kako bih sve to i ubilježio u dnevnik.
Pri tome ne mogoh nijekati Husovu memoriju,
bez obzira što ga nedavno, uz pomoć Murata Pejkovića, prevarih za onih par
kutija cigareta. Ne pominje to Huso, ne vidi se ali vjerujem da u njegovoj
glavi kod tog događaja još uvijek stoji veliki upitnik.
Ne prigovara mi ni ovo glasno, zna on da je
Zuhdija svjestan moga vrdanja. Zna i razloge zbog kojih i Zuhdija šuti.
***
Svaka je fudbalska utakmica donosila nešto
novo, ali u mom će sjećanju ostati jedna. Zapravo, njen uobičajeni produžetak.
Inače su se ekipe mijenjale, jedino su se oba
golmana znala. S jedne je strane uvijek bio Zuhdija, a s druge ja. Nas dvojica
smo to i gledali tako, kao da igraju moji i njegovi. Bio sam zadovoljan svaki
put kada bi moji pobijedili, s obzirom da sam odmah dočuo kako je Zuhdija,
prije nego će se zaposliti u bivšoj JNA, dugo aktivno trenirao nogomet. Moje
takvo iskustvo je znatno bljeđe, svega sam šest mjeseci proveo u FK Kolini.
I iz tog perioda sam rado prepričavao dvije
anegdote. Prilika da debitujem, i to kao lijevo krilo a ne golman,
propala mi je jer nam prijevoznik nije na vrijeme obezbijedio autobus, tako da
nismo ni otputovali na Dobrun. Debitovao bih jer nas je i bilo došlo svega
dvanaest, od čega - sva tri golmana. Kako je Džomba bio prvi golman, ja sam
zadužio dres s brojem jedanaest. Radost malog djeteta pokvario je neobzirni
prijevoznik.
Drugu priliku za debijem sam imao nešto
ranije, dok još nisam ni bio registrovan. U gradskom derbiju protiv
Miljevskog Rudara, sjedio sam na klupi kao rezervni golman, na tuđe ime. Rano
smo primili tri gola, pa sam se zagrijavao punih osamdeset minuta. U
međuvremenu smo i mi postigli dva, pa me trener nije uvodio. Malo razočaran i
zbog toga, a više činjenicom kako je sudija kraj odsvirao skoro pet minuta
prije vremena, pritrčao sam i prigovorio mu. Ja još nisam znao da se karton
može dobiti i nakon završetka meča, a kada mi ga je sudija pokazao, tek mi bi
žao što ne bijah registrovan. Poslije ovo prepričavah ne kao
propuštenu šansu da debitujem, već kao ispuštenu jedinstvenu šansu da uđem u
Riplijevo Vjerovali ili ne. Da mi je registracija stigla na vrijeme,
bio bih jedini igrač na svijetu koji nije odigrao niti jednu jedinu utakmicu, a
jeste zaradio žuti karton.
***
Nečim sličnim se mogu „podičiti“ i iz druženja sa Zuhdijom. Neosporno je da je njegovo iskustvo bilo iznad moje mladosti, tačnije je u prednosti bio utoliko što su meni falile prve godine treniranja, kada se golmani uče padati.
Još su mu penali bili specijalnost, pa je volio poslije
utakmice ostati i odigrati „penala“ sa mnom. Nije vrijedno pamćenja koliko je
bio uspješniji od mene, kao jedna naša igra koja je riješena tek u dvadeset i
šestoj seriji. Ni to ne bi bilo neobično, da do tada rezultat nije bio 0:0. Tek
je on postigao jedan jedini gol, a pošto smo prethodno zajedno promašili
pedeset i jedan penal. Svi su imali pravo reći kako smo loše šutali, ali i mi -
da smo odlično branili.
Inače je fudbal bio zabranjen u čizmama. Tek
rijetki su sa sobom donijeli patike, dok smo se mi ostali snalazili za debele
čarape. Ja sam ih samo iz Visokog donio sedam-osam pari, pa sam ih derao nemarno.
Ponekad mi se činilo kako neki iz publike, poput Safeta Madeška, uzdahnu svaki
put kada bih se pojavio u novima.
Koliko su vunene čarape značile znamo s
Trebevića, koji ih imadoše, još više koji nemasmo. Neke su imale posebne
vrijednosti, poput onih što iz Turske stizaše. Ne upratih je li Dževad uspio
stići na Grepku one koje je njegova majka plela, s porukom za njega. Sada se
više priča o ovima koje sa posljednjom pošiljkom stigoše u naš bataljon, u jednima
bi poruka Selime Barlov. Dupli uzdah, s nama u jedinici više nije nijedan za
koje je ona pitala.
