„Moli Boga, lijepa
djevojko,
što se junak nisam
pridesio,
kad si jutros prošla
ispred dvora!
Ja ne bio sin u majke
svoje,
ako tebe ne bih
uhvatio,
i b'jelo ti lice
obljubio.“ 4. juni 1993.
Odgovara lijepa
djevojka:
„Ja ne bila kći u
svoje majke,
kad te ne bih mlada
dočekala!
Otišla bih u goru
zelenu,
u gori bih ovca
postanula!“
„Ja bih mrki vuče
postanuo,
pa u gori ovcu
uhvatio!“
Nisam više mogao biti bezobrazan, nakon skoro
mjesec dana moradoh ponovo na Varize. A zapalo me - s minobacačlijama. Putem
sam razmišljao o onome između Salka i Remzije, prihvatajući kako neke stvari
jedino sam život može izrežirati.
Varizi me dočekaše malo drukčijima nego ih
posljednji put ostavih. Hem je nas sada gore više, hem su zemunice dorađene,
posebno rovovi. I tranšeji su iskopani.
I adeti su se izmijenili. Sad je ljepše biti
vani, na rovovima, nego unutar zemunica. A i noću su po dvojica uvijek tamo.
Kao šef donje grupe, bespogovorno sam se uklapao u sve novitete.
Tako sam posljednje jutro, pred smjenu, dozvolio Seju Prazini i Muju Salčinu da ponovo oprobaju sreću u lovu. Inače je Sajo vrijedan momak, a osim toga ga je Bog još obdario i prijatnim glasom. Sada kad Tito nije tu, on je bio zadužen da povremeno otpjeva koju sevdalinku za moju dušu.
Uz to, Sajo je bio jedan od rijetkih, poput i
mene, koji su se odlučili zadužiti, kako ih mi zvasmo, mađarske kalašnjikove.
Jesu malo teži od ruskih, ali ih druga, ručka naprijed - čini stabilnijima.
Kada već ne mogoh doći do moje istočnonjemice, ja se nisam puno dvoumio, a
čudilo me da ih većina izbjegava.
Po dogovoru, njih su se dvojica vratili pola
sata prije smjene. Bez ulova, ali taman na vrijeme da smjena bude izvršena
prema planu.
***
Kao i uvijek, povratak je veseliji od izlaska.
Kad je ovako lijepo vrijeme, uopšte nam se i ne žuri. Gotovo svaki proplanak
koristimo kako bi malo zastali, uživali u prirodi. U Kerleta Lukama ionako
nemamo aktivnosti prije večere.
Na jednom se zaustavljanju baš pokrenu priča u
vezi razlika među kalašnjikovima. Ja sam odmah priupitao zbog čega se mađarice
toliko izbjegavaju.
Za odgovor se kompetentan nađe Fuad Fućo Kršo.
On je bio desetak dana na nekakvoj obuci u Trnovu, poslije čega je u našem
bataljonu i postavljen na dužnost oružara, pa se može reći kako je na položaj
izlazio onako, iz dosade, mladalačkih zanosa, patriotski, jednostavno zato što
je mislio da treba..
Po njemu su ove mađarice vrlo sklone
zakivanju, odnosno zahtijevaju puno više brige i pažnje, nego ostali
kalašnjikovi. Kako ja nisam bio poznat kao neko ko baš previše glanca i lacka
svoje oružje, to sam tražio preciznija, stručnija pojašnjenja.
-
Evo, lahko ću ti objasniti – a Fućo je bio
poznat kao neko kome ništa nije bilo mrsko, teško uraditi – samo mi daj tu
svoju pušku.
-
Ne branim – odmah
mu je pružih.
-
Je li, možda,
metak u cijevi?
-
Nikad! –
samouvjereno, i uz lagani smiješak pokazah i svu ozbiljnost.
-
Ozbiljno pitam.
Ako si siguran, da ne provjeravam džaba!
-
Ama, sto-posto.
Slobodno je u mene okreni! Nego, da i ja tebe nešto usput naučim, da ti jendu
pametnu dam. Nikada ne nosi pušku s metkom u cijevi! Ovako, zamisli da si u
koloni, grupi, idete nepoznatim terenom, nalijećete na zasjedu... Sad, kontaj
šta ćeš raditi ako znaš da ti je metak u cijevi, a šta ako znaš da nije.
Logično, po inerciji ćeš, ako je napunjena, da odmah otvoriš vatru. Šanse da te
četnici pokose - ogromne. U drugoj varijanti, ako znaš da puška nije napunjena,
i tvoja će podsvjest sasvim drukčije da reaguje. Prije nego bilo šta drugo
uradiš, bacićeš se na zemlju. Tek onda ćeš uzeti da otkočiš pušku, ubaciš
metak, a to vjeruj nije toliko dugo koliko misle oni koji nose pušku napunjenu.
U svakom slučaju, ovako su ti šanse da preživiš znatno veće.
-
Znam ja to. Ali,
rekoh, da nisi slučajno...
-
Ama, ni slučajno!
-
Da ja, ipak
provjerim?
-
Ama, kad ti ja
kažem, okreni je meni u glavu, nanišani i slobodno povuci obarač. Tako ćeš
najbrže provjeriti. Jedino, ako nisi ti mađioničar, pa da si je ti napunio!?
-
Ja je, Boga mi,
nisam ni dir'o.
-
E, onda, slobodno
mi gađaj čelenku. Čuo sam i ja onu, iz bivše JNA, da prazna puška jednom
godišnje puca. Ali, ja ti jamčim, ovo nije taj put!
Bio sam sve samouvjereniji, čak sam se
poluukočio, spremno dočekujući kako Fućo okreće pušku ka meni. Nisam treptao,
ali zato njega poče neki lagani znoj da probija.
-
Šta se pravite
ludi – tišinu prekinu glas Fehima Gliba – zar je toliko teško provjeriti.
Ove njegove riječi dođoše kao olakšanje Fuću.
Naglo obori pušku zemlji, otkoči je, izvuče osigurač.
Mene, sad obli hladan znoj. Jednako kao i
Fuća, Gliba i sve druge koji su ovo pomnije pratili.
Brzo svi postasmo svjeni onoga što se nije
dogodilo. Nekoliko sekundi nam trebaše da se povratimo od šoka.
Ja to i neću sasvim uspjeti sve dok se ne
dosjetim kako se moglo desiti da se u ovoj pušci, ipak našao metak u cijevi.
Vrtio sam glavom, ali prije nego se sav dam da to otkrijem, zatražio sam da
Fućo da ono objašnjenje.
On je to učinio s nekoliko riječi, ali mi se
čini kako ga gotovo niko nije ni čuo, samim tim ni razumio. Osim toga, i njemu
se žurilo da mi čim prije vrati pušku.
I dok je Glibo, s pravom, bio najglasniji u
osuđivanju moje tvrdoglavosti, ja sam svoj prvi komentar podijelio upravo s
Fućom:
-
Valahi, Fućo, da
kojim čudom ti bi na mom, a ja na tvom mjestu, ti bi sad bio allarahmetile.
-
***
Muklo je kolona nastavila. Osjećao sam da sam
u mislima svih. Znao sam i da sam tu jedini krivac, da je Fućo zahvaljivao Bogu
i Glibu, više nego ja, koji sam uporno krivca tražio u nekome drugom.
Da su posljedice bile kakve su mogle biti,
uzroci bi bili nevažni. Ovako sam, nakon šutnje i mučenja skoro do samog ulaza
u Kerleta Luke, tu konačno uzdahnuo duboko, kao da ću krivicu doista prebaciti
na nekoga drugog.
Tu mi mahinalno pogled ode ka broju na mojoj
pušci. Po drugi me put obli hladan znoj, hladniji nego prethodni.
Odmah se žurno približih Saju Prazini:
-
Sajo, drug put
kad budeš iš'o u lov, ili se vrać'o iz njega, nemoj slučajno da bi zamijenio puške!
Sajo mi mirno, uz osmijeh, vrati moju pušku
uzevši svoju. Na tome se to i završi, niko drugi ovome ne dava značaj koji bi
mene ikoliko pravdao.
***
Ipak se prepričavalo po logoru. Neki nisu
razumijevali kako se slično moglo uopšte dogoditi. Nekoliko sam puta ponovio
istu priču.
Tridesetak nas je, na desetak rovova. Fino
vrijeme, svi smo vani. Njih su dvojica htjeli oprobati sreću u lovu. Po
dogovoru su se vratili pola sata prije smjene. Kako je i red, došli su mome
rovu, javiti se.
Poput većine drugih, i ja sam od onih koji ne
vole pušku stalno držati u rukama. Nikada je ne držim napunjenom, ali ne biram
gdje ću je kada poturiti. Jutros sam je uslonio uz žile, na mahovinu obližnjeg
drveta. Sajo i Mujo su došli, skupa smo iščekivali smjenu. Oni su puške metli
na zemlju. Pričali smo, ustajali prohodati, ne sjedajući ponovo na isto mjesto.
Smjena je dolazila, Sajo je prvi krenuo.
Uzevši pušku koja mu je bila najbliža. Uzeo sam i ja jednu, toliko sličnu
mojoj.
-
Ostalo je dokaz
dvije stvari – pred svojim Trošnjanima sam priču i dopunio – prva je da Bog
postoji. Zastali smo u onome k'o kamenjaru, i baš zaturili priču o takvim
puškama. Hajde sad to što je Fućo pit'o je li slučajno napunjena, i što sam ja
bio tvrdoglav, pa i Glibo što se podig'o vidjevši da Fućo hoće u čelenku da me
gađa, kontam kako je suđeno da se to odmah riješi, šta bi da sam na sljedeću
smjenu otiš'o s tom puškom, i ja – ne znajući da je puna, slučajno okren'o u
nekoga...
-
E kud ne opali,
kud ga Glibo zaustavi – Fadil Barlov je uz ovu moju priču uzdisao više nego ja.
-
Šta je drugo
dokaz? – Salko je pokazao da me je s pažnjom slušao.
-
A drugo je to, da
je Bog mene odabrao da preživim ovaj rat!
-
Drugi put, kad ti
puška ostane napunjena, daj je ti meni, da ti ja objasnim zašto zakiva – Fadil
je u ovakvim situacijama uvijek pola na šali, a sasvim ozbiljan.
U nastavku smo se vratili na Salemov i moj
dolazak kroz Kiseljak. Većina je stala uz Fadilov zaključak, tada sam bio glup
i lud, sada samo glup. I uz dodatak, da imam na umu da sreća samo jednom izdaje.
Koliko god se predstavljao drukčije,
podsjećanja na oba događaja me iznutra preznojavaše. Snova se možda i neću sjećati, ali ću sigurno ustati preznojen.
