9 Oct 2016

IX - 37 / Prazna puška jednom godišnje puca


„Moli Boga, lijepa djevojko,
što se junak nisam pridesio,
kad si jutros prošla ispred dvora!


Ja ne bio sin u majke svoje,
ako tebe ne bih uhvatio,
i b'jelo ti lice obljubio.“                                                        4. juni 1993.

Odgovara lijepa djevojka:
„Ja ne bila kći u svoje majke,
kad te ne bih mlada dočekala!

Otišla bih u goru zelenu,
u gori bih ovca postanula!“
„Ja bih mrki vuče postanuo,
pa u gori ovcu uhvatio!“



 

Nisam više mogao biti bezobrazan, nakon skoro mjesec dana moradoh ponovo na Varize. A zapalo me - s minobacačlijama. Putem sam razmišljao o onome između Salka i Remzije, prihvatajući kako neke stvari jedino sam život može izrežirati.

Varizi me dočekaše malo drukčijima nego ih posljednji put ostavih. Hem je nas sada gore više, hem su zemunice dorađene, posebno rovovi. I tranšeji su iskopani.

I adeti su se izmijenili. Sad je ljepše biti vani, na rovovima, nego unutar zemunica. A i noću su po dvojica uvijek tamo. Kao šef donje grupe, bespogovorno sam se uklapao u sve novitete.

Tako sam posljednje jutro, pred smjenu, dozvolio Seju Prazini i Muju Salčinu da ponovo oprobaju sreću u lovu. Inače je Sajo vrijedan momak, a osim toga ga je Bog još obdario i prijatnim glasom. Sada kad Tito nije tu, on je bio zadužen da povremeno otpjeva koju sevdalinku za moju dušu.

Uz to, Sajo je bio jedan od rijetkih, poput i mene, koji su se odlučili zadužiti, kako ih mi zvasmo, mađarske kalašnjikove. Jesu malo teži od ruskih, ali ih druga, ručka naprijed - čini stabilnijima. Kada već ne mogoh doći do moje istočnonjemice, ja se nisam puno dvoumio, a čudilo me da ih većina izbjegava.

Po dogovoru, njih su se dvojica vratili pola sata prije smjene. Bez ulova, ali taman na vrijeme da smjena bude izvršena prema planu.

 

                                      ***

Kao i uvijek, povratak je veseliji od izlaska. Kad je ovako lijepo vrijeme, uopšte nam se i ne žuri. Gotovo svaki proplanak koristimo kako bi malo zastali, uživali u prirodi. U Kerleta Lukama ionako nemamo aktivnosti prije večere.

Na jednom se zaustavljanju baš pokrenu priča u vezi razlika među kalašnjikovima. Ja sam odmah priupitao zbog čega se mađarice toliko izbjegavaju.

Za odgovor se kompetentan nađe Fuad Fućo Kršo. On je bio desetak dana na nekakvoj obuci u Trnovu, poslije čega je u našem bataljonu i postavljen na dužnost oružara, pa se može reći kako je na položaj izlazio onako, iz dosade, mladalačkih zanosa, patriotski, jednostavno zato što je mislio da treba..

Po njemu su ove mađarice vrlo sklone zakivanju, odnosno zahtijevaju puno više brige i pažnje, nego ostali kalašnjikovi. Kako ja nisam bio poznat kao neko ko baš previše glanca i lacka svoje oružje, to sam tražio preciznija, stručnija pojašnjenja.

-        Evo, lahko ću ti objasniti – a Fućo je bio poznat kao neko kome ništa nije bilo mrsko, teško uraditi – samo mi daj tu svoju pušku.

-       Ne branim – odmah mu je pružih.

-       Je li, možda, metak u cijevi?

-       Nikad! – samouvjereno, i uz lagani smiješak pokazah i svu ozbiljnost.

-       Ozbiljno pitam. Ako si siguran, da ne provjeravam džaba!

-       Ama, sto-posto. Slobodno je u mene okreni! Nego, da i ja tebe nešto usput naučim, da ti jendu pametnu dam. Nikada ne nosi pušku s metkom u cijevi! Ovako, zamisli da si u koloni, grupi, idete nepoznatim terenom, nalijećete na zasjedu... Sad, kontaj šta ćeš raditi ako znaš da ti je metak u cijevi, a šta ako znaš da nije. Logično, po inerciji ćeš, ako je napunjena, da odmah otvoriš vatru. Šanse da te četnici pokose - ogromne. U drugoj varijanti, ako znaš da puška nije napunjena, i tvoja će podsvjest sasvim drukčije da reaguje. Prije nego bilo šta drugo uradiš, bacićeš se na zemlju. Tek onda ćeš uzeti da otkočiš pušku, ubaciš metak, a to vjeruj nije toliko dugo koliko misle oni koji nose pušku napunjenu. U svakom slučaju, ovako su ti šanse da preživiš znatno veće.

-       Znam ja to. Ali, rekoh, da nisi slučajno...

-       Ama, ni slučajno!

-       Da ja, ipak provjerim?

-       Ama, kad ti ja kažem, okreni je meni u glavu, nanišani i slobodno povuci obarač. Tako ćeš najbrže provjeriti. Jedino, ako nisi ti mađioničar, pa da si je ti napunio!?

-       Ja je, Boga mi, nisam ni dir'o.

-       E, onda, slobodno mi gađaj čelenku. Čuo sam i ja onu, iz bivše JNA, da prazna puška jednom godišnje puca. Ali, ja ti jamčim, ovo nije taj put!

 

Bio sam sve samouvjereniji, čak sam se poluukočio, spremno dočekujući kako Fućo okreće pušku ka meni. Nisam treptao, ali zato njega poče neki lagani znoj da probija.

-       Šta se pravite ludi – tišinu prekinu glas Fehima Gliba – zar je toliko teško provjeriti.

 

Ove njegove riječi dođoše kao olakšanje Fuću. Naglo obori pušku zemlji, otkoči je, izvuče osigurač.

Mene, sad obli hladan znoj. Jednako kao i Fuća, Gliba i sve druge koji su ovo pomnije pratili.

Brzo svi postasmo svjeni onoga što se nije dogodilo. Nekoliko sekundi nam trebaše da se povratimo od šoka.

Ja to i neću sasvim uspjeti sve dok se ne dosjetim kako se moglo desiti da se u ovoj pušci, ipak našao metak u cijevi. Vrtio sam glavom, ali prije nego se sav dam da to otkrijem, zatražio sam da Fućo da ono objašnjenje.

On je to učinio s nekoliko riječi, ali mi se čini kako ga gotovo niko nije ni čuo, samim tim ni razumio. Osim toga, i njemu se žurilo da mi čim prije vrati pušku.

I dok je Glibo, s pravom, bio najglasniji u osuđivanju moje tvrdoglavosti, ja sam svoj prvi komentar podijelio upravo s Fućom:

-       Valahi, Fućo, da kojim čudom ti bi na mom, a ja na tvom mjestu, ti bi sad bio allarahmetile.

-        

  ***

Muklo je kolona nastavila. Osjećao sam da sam u mislima svih. Znao sam i da sam tu jedini krivac, da je Fućo zahvaljivao Bogu i Glibu, više nego ja, koji sam uporno krivca tražio u nekome drugom.

Da su posljedice bile kakve su mogle biti, uzroci bi bili nevažni. Ovako sam, nakon šutnje i mučenja skoro do samog ulaza u Kerleta Luke, tu konačno uzdahnuo duboko, kao da ću krivicu doista prebaciti na nekoga drugog.

Tu mi mahinalno pogled ode ka broju na mojoj pušci. Po drugi me put obli hladan znoj, hladniji nego prethodni.

Odmah se žurno približih Saju Prazini:

-       Sajo, drug put kad budeš iš'o u lov, ili se vrać'o iz njega, nemoj slučajno da bi zamijenio puške!

 

Sajo mi mirno, uz osmijeh, vrati moju pušku uzevši svoju. Na tome se to i završi, niko drugi ovome ne dava značaj koji bi mene ikoliko pravdao.

 

                                    ***

Ipak se prepričavalo po logoru. Neki nisu razumijevali kako se slično moglo uopšte dogoditi. Nekoliko sam puta ponovio istu priču.

Tridesetak nas je, na desetak rovova. Fino vrijeme, svi smo vani. Njih su dvojica htjeli oprobati sreću u lovu. Po dogovoru su se vratili pola sata prije smjene. Kako je i red, došli su mome rovu, javiti se.

Poput većine drugih, i ja sam od onih koji ne vole pušku stalno držati u rukama. Nikada je ne držim napunjenom, ali ne biram gdje ću je kada poturiti. Jutros sam je uslonio uz žile, na mahovinu obližnjeg drveta. Sajo i Mujo su došli, skupa smo iščekivali smjenu. Oni su puške metli na zemlju. Pričali smo, ustajali prohodati, ne sjedajući ponovo na isto mjesto.

Smjena je dolazila, Sajo je prvi krenuo. Uzevši pušku koja mu je bila najbliža. Uzeo sam i ja jednu, toliko sličnu mojoj.

-       Ostalo je dokaz dvije stvari – pred svojim Trošnjanima sam priču i dopunio – prva je da Bog postoji. Zastali smo u onome k'o kamenjaru, i baš zaturili priču o takvim puškama. Hajde sad to što je Fućo pit'o je li slučajno napunjena, i što sam ja bio tvrdoglav, pa i Glibo što se podig'o vidjevši da Fućo hoće u čelenku da me gađa, kontam kako je suđeno da se to odmah riješi, šta bi da sam na sljedeću smjenu otiš'o s tom puškom, i ja – ne znajući da je puna, slučajno okren'o u nekoga...

-       E kud ne opali, kud ga Glibo zaustavi – Fadil Barlov je uz ovu moju priču uzdisao više nego ja.

-       Šta je drugo dokaz? – Salko je pokazao da me je s pažnjom slušao.

-       A drugo je to, da je Bog mene odabrao da preživim ovaj rat!

-       Drugi put, kad ti puška ostane napunjena, daj je ti meni, da ti ja objasnim zašto zakiva – Fadil je u ovakvim situacijama uvijek pola na šali, a sasvim ozbiljan.

 

U nastavku smo se vratili na Salemov i moj dolazak kroz Kiseljak. Većina je stala uz Fadilov zaključak, tada sam bio glup i lud, sada samo glup. I uz dodatak, da imam na umu da sreća samo jednom izdaje.

Koliko god se predstavljao drukčije, podsjećanja na oba događaja me iznutra preznojavaše. Snova se možda i neću sjećati, ali ću sigurno ustati preznojen.




kalašnjikovi s ručkom naprijed, bili su rijetki u Armiji BiH
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...